Dr Nikola Škerović, istoričar-naučnik, skoro zaboravljen (10)

Piše: Miljan Stanišić

Blistava pobjeda na Martinićima 1796. godine označio je početak ujedinjavanja brdskih plemana sa Starom Crnom Gorom. To su prvo tada učinili Bjelopavlići i Piperi. Iste godine brojna vojska Mahmut-paše je, kao i na Martinićima, doživjela strahovit poraz i na Krusima, a on je poslije ranjavanja na Martinićima bio posječen na Krusima.

Crnogorsku vojsku je takođe i u ovom boju predvodio vladika Petar Prvi. Dr Škerović pored ovih zasluga vladike Petra Prvog navodi i druge: „On je i u docnijim ratovima, kojih je bilo tako mnogo za vrijeme njegovog vladikovanja, pokazao kao odličan vojskovođa. Poraz Mahmut-paše u Martinićima i Krusima utvrdio je i podigao ugled Mitropolita Petra, a pojačao i onako veliko samopuzdanje Crnogoraca i Brđana. Petar Prvi se osjeća dovoljno jak da može pristupiti i unutrašnjem uređenju. Jednim zakonom od 1798, popunjen 1803, Petar je pokušao da uredi unutrašnje odnose među građanima; ustanovio je sud i neku vrstu izvršne vlasti u licu izaslanika koji su sudili sporove na licu mjesta. On je uspio da ostvari svoje petnaestogodišnje napore da zajedno sa Bokeljima Boku Kotorsku pripoji Crnoj Gori, što mu je padom Venecije i uspjelo. Međutim, to je trajalo samo kratko jer je pod velikim međunarodnim pritiskom morao da je preda Francizima. Iako slomljen i tužan zbog te činjenice, on je smogao snage da nastavi svoju slobodarsku misiju, pa pomaže i šalje vojsku iz Vasojevića, Rovaca, Morače i Uskoka da pomogne Karađorđu u dizanju ustanka u Šumadiji. Petar Prvi se nikako nije bio odrekao aspiracije na Boku, pa se sa svojim snagama 1813. godine pridružuje Englezima sa kojima su uspjeli da je zauzmu.

On organizuje kongres u Dobroti kod Kotora gdje donose odluku o ujedinjenju Crne Gore i Boke. Ali, ono što je osvojeno u borbi, izgubljeno je u miru, pa su ponovo tada velike sile donijele odluku da Boka treba da se preda Austijancima.

Nemilosrdnost i surovost velikih prema malim slobodarskim državama, kao u konkretnom slučaju, teško je palo vladici Petru Prvom, ali je on kao duhovni pastir i svjetovni vođa nastavio da radi na unutrašnjem konsolidovanju stanja u zemlji i da sanja svoj san o oslobođenju srpskog naroda, o čemu dr Škerović piše: „Ipak vladika Petar ni u tim teškim danima, ni docnije, sve do svoje smrti, nikad nije prestao misliti i djelovati u pravcu ostvarenja oslobođenja srpskog naroda. On održava veze sa Milošem Obrenovićem, s patrijarhom carigradskim, s konzulom ruskim u Dubrovniku, i poslanikom u Carigradu i Beču, sa prvacima narodnim u Hercegovini i Bosni, u Zeti i Boki. Njegova je prepiska vrlo velika; pisma se odlikuju neobičnom urednošću, živošću i realnošću izlaganja misli. On je poklanjao naročitu pažnju i unutrašnjem životu Crne Gore. Mirio je, savjetovao, sudio i praštao. Svake godine su skupljani o Ilinudne narodni skupovi gdje su donošene važnije odluke, rješavani teži sporovi, saslušavani savjeti sijedog vladike koji je naročito pod starost uživao neobično poštovanje i dobrovoljnu pokornost Crnogoraca“.

Dr Škerović ističe zasluge Petra Prvog za vrijeme njegovih skoro pola vijeka vladikovanja: „Za to pola stoleća Crna Gora je preživjela mnoge teške dane, podnijela ogromne žrtve koje su nagrađene jedino porastom njenog ugleda i važnosti u očima prije svega srpskog naroda, pa onda i ostalog svijeta. Petar Prvi preuzeo je Crnu Goru kao skup slabo među sobom vezanih slobodnih plemena sa čestim međusobnim borbama, krvnom osvetom i t. d., a ostavio je, posle smrti, kao državu sa velikim ugledom koji je uživala u cijelom narodu srpskom, i kao činioca s kojim se moralo računati i u politici evropskih sila, naročito onih koje su imale ma kakva dodira sa Turskom. Narod se odužio Petru Prvom za njegov mučenički, pedesetogodišnji, narodni, u istini plodni rad, sa poštovanjem kao sveca, i tako mu osigurao vječni pomen i nezaboravnost“.

Mlađani Rade Tomov, mladić od 17 ljeta, naslijedio je kao vladika i gospodar na tronu Crne Gore Petra Prvog. On je kao i njegov prethodnik nastavio misiju oslobođenja srpskog naroda od tuđinskog jarma. U tom cilju nakon stupanja na presto prvi kontakt koji uspostavlja čini sa Milošem Obrenovićem, sa ciljem objedinjavanja svih srpskih potencijala za te uzvišene ciljeve. Iskusni knez Miloš ga upozorava da „ne ide grlom u jagode“ i da nije sazrelo vrijeme za velike sukobe sa Turcima, već treba sačekati vrijeme kada okolnosti budu povoljnije. O tome dr Nikola Škerović piše: „Već u svome izvještaju knezu Milošu Obrenoviću, o svome izboru, on dodiruje veliko pitanje oslobođenja Srpskog naroda. Miloš ga je opomenuo na umjerenost i mir s Turcima i nije htio primiti njegove predloge odnosno iskorišćavanja Gradaščevićeve bune, u Bosni, u opštenarodne svrhe. Rade Tomov, dijete, koje je tek bilo posvećeno za arhimandrita, ipak, i pored opomene možda i suviše trijeznog kneza Miloša, srupa u vezu sa Gradaščevićem i sklapa sa njim vrstu vojnog saveza, po kome će Crna Gora svojim držanjem prema Albaniji i Hercegovini zadržati pošiljku vojske iz tih krajeva protiv zmaja od Bosne, i onemogućiti prelaz turskih trupa drumom Podgorica – Nikšić, kojim su se Turci, u mirno vrijeme, služili za trgovinu i putnički saobraćaj, po sporazumu sa Crnom Gorom, kojoj je ovaj drum pripadao“.

(Nastaviće se)