Dr Nikola Škerović, istoričar-naučnik, skoro zaboravljen (9)

Piše: Miljan Stanišić

BORBE I OTPORI DO 19. VIJEKA (ŠĆEPAN MALI)

Naslednik na vladičanstvom prestolu vladike Danila, vladika Sava Petrović, bio je sušta suprotnost od svoga prethodnika u svjetovnim stvarima jer je on bio samo smireni kaluđer koji se mirio sa postojećom situacijom i nije želio ratne sukobe, već samo mir sa Turcima.

A njegovog savremenika, pomoćnika i rođaka, mitropolita Vasilija, dr Škerović osjenjuje da je: „Vasilije nemirna, neuravnotežena priroda. Jedan violentan tip, kakvih naša nacija ima dovoljno. Nemiran i nestalan, on je bez nužde i bez obzira na posledice izazivao sukobe i sa Turcima i sa Mlečićima, da često u najvećoj nevolji ostavi zemlju“. On mu priznaje i zaslugu što je svojim pismima, predstavkama, memorandumima, kao npr. one koje je slao u Petrograd, Beč, Napulj i dr., upoznavao značajne međunarodne centre sa teškim stanjem turske okupacije i da se Crna Gora bori protiv njih, tražeći za to pomoć. Bez obzira na težnju vladike Save za mirnije odnose sa Turcima, ipak se protiv njih ratovalo 1739. godine.

Kako je Crnoj Gori strateški i stalni oslonac bila Rusija, vladika Sava 1742. godine putuje u tu bratsku zemlju, što je i uzrokovalo da je uglavljen mir između crnogorskih glavara i turske vlasti. Prividni mir je potrajao sve do 1750. godine kada se ratovalo sa Turcima, kao i 1756. godine.

Poslije smrti vladike Vasilija 1766. godine u Crnoj Gori se pojavljuje Šćepan Mali, kao ruski čovjek koji je došao da pomogne Crnoj Gori. Za njega su čak smatrali da je niko drugi do car Ruski Petar III (Za Šćepana Malog je dr Rastislav Petrović u knjizi „Šćepan Mali – Zagonetka je rešena“ iznio da je on bio dr Jovan Stefanov Balević iz Bratonožića): „Blagodareći svojoj okretnosti i poluproročkom zagonetnom držanju, kao i slabosti vladike Save i prostoti tadašnjih glavara crnogorskih, Šćepan Mali je uspio da uzme vlast u svoje ruke i postane istinski gospodar. Poslušnost plemena, red i uzdržljivost bili su, prema savremenim podacima, tad potpuno izvedeni.

To je prvi put, posle nestanka Crnojevića, da su razuzdana, nepokorna plemena, ogrubjela u stalnoj borbi sa Turcima, pa i pomeđu sebe samih, imala i pokoravati se jednom gospodaru“. Dr Škerović dalje navodi da je pojava ruskog cara u Crnoj Gori, kako se čulo do Porte i Venecije, izazvalo kod njih zabrinutost, jer su oni na nju gledali, svako od njih, kao na svoju prćiju. Šćepan Mali je uspio da homogenizuje Crnogorce i Brđane, ulije u njima samopouzdanje, pa iako se tvrdi da nije bio baš mnogo lično hrabar kao vojskovođa, on je svojim umjećem i hrabrošću svoje vojske uspijevao da odbije napade i Turaka i Mlečana. Kako nijesu uspijevali ratom da ih umire i ubuju njihovog vođu, Šćepana Malog, to su potplatili (Turci ili Mlečani) da se on likvidira. Taj podli zločin je izvršio neki potplaćeni Grk, koji je kod njega služio.

Dr Škerović je jedan od prvih koji je pisao veoma objektivno o Šćepanu Malom, za razliku od dotadašnjeg tendencioznog kvalifikovanja njega kao lažnog, pustolova, nikogovića, skitnicu, prevaranta koje je po nagovoru servirala dvorska klika Petrovića i katunskih poklisara koji nijesu htjeli dozvoliti da neko zasjeni njihovu slavu i veličinu na trovjekovnom tronu Crne Gore. Može se sa sigurnošću reći da je Šćepan Mali (Jovan Stefanov Balević iz Bratonožića) bio jedna izuzetna ličnost i da je za kratko vrijeme na tronu Crne Gore puno uradio za nju i ostavio svoj izuzetan pečat.

Nakon Šćepana Malog ponovo na tron stupa vladika Sava, ali sa istim manirima vladavine koje smo naveli, a koji se može okarakterisati kao neuspješan. Izuzetne promjene nastaju kada na duhovni i svjetovni tron stupa 1781. godine Petar I Petrović: „Na vladičanski presto stupio je daroviti, sa širokim pogledima državnika i Srbina Petar Petrović, kao prvi mitropolit Cetinjski pod tim imenom. Prilike koje su vladale u C. Gori bile su veoma teške; Turci su se spremali za nove napade, a protiv mladog vladike se rovilo na sve strane. S jedne strane od guvernatora Radonjića, a s druge strane od nekih Crnogoraca koji su živjeli u Rusiji“, navodi dr Škerović. Te intrige su uticale da on nije dobio naklonost Rusije, čak što više bio je 1785. godine protjeran iz Petrograda, gdje je bio došao kako bi učvrstio položaj Crne Gore i pribavio pomoć.

Dok je on boravio u Rusiji, Mahmut paša je sa svojim snagama skoro bez borbe prošao dio Stare Crne Gore, nesmetano ušao na Cetinje i poharao ga, kao i druga mjesta kojima je prolazio sa svojom vojskom. Ovo nije pokolebalo vladiku Petra već je predano radio na pomirenju među plemenima, ali i u okviru njih i pomeđu pojedinih bratstava, kao i na opravci crkava i manastira. Kratkotrajni nesporazumi vladike Petra sa ruskim vođstvom nije dugo trajalo, pa već 1788. godine oni šalju pukovnika grofa Iveljića za Crnu Goru pri čemu su joj poklonili izjesnu količinu municije i drugih poklona. Crna Gora pomoć dobija i od Austrije koja je tim povodom poslala svoga izaslanila majora Vukasovića. Oni su od Crne Gore tražili da im se pridruži u ratu, koji su vodili zajedno sa Rusijom protiv Turske (od 1788-1791. godine). Prilikom posjeta pozvali su crnogorska i brdska plemena u ratu protiv zajedničkog neprijatelja, Turske, što su oni svesrdno prihvatili i pridružili im se.

Devedesetih godina 18. vijeka Bjelopavlići su izvojevali veličanstvene pobjede i to 1792. godine nad Mahmut-pašinom vojskom od 12 hiljada vojnika na prostoru od Ćurioca do Glavice i drugu 1796. godine na Martinićima. Na Bjelopavliće jula 1796. godine (na dan Sv. Jefimije) napalo je 18 hiljada turskih vojnika, predvođenih Mahmut-pašom Bušatlijom, naspram nešto preko tri hiljade uglavnom Bjelopavlića (preko 2 hiljade), nekoliko stotina Pipera, pri čemu su bili potpomognuti sa oko dvjesta Crnogoraca, koje je lično predvodio Mitropolit Petar Prvi.

(nastaviće se)

Pročitajte JOŠ:

Dr Nikola Škerović, istoričar-naučnik, skoro zaboravljen (8)