IN4S

IN4S portal

Dragan R. Kovač: Pomisao

1 min read

Sada, kada se sve završilo, dolazak te 2021. godine pamtim po stravičnoj dilemi koja me je tada počela obuzimati i duboko razdirati. Naime, priznaću vam, pa kud puklo – da puklo, krenula je da me povremeno spopada protivprirodna, maltene jeresna misao, kako bi možda bilo dobro da umre – moja majka!? Da, moja rođena majka! Eto, već je bila na domaku svoje 88. godine života i što jes’- jes’, naživjela se, istina bitišući skomno i bez velikih prohtjeva.

– Pare na bunjište, sreću na ognjište – često je govorila svoju životnu filozofiju, od koje nikada nije odstupila.

A, pošto je u prethodnoj godini doživjela prvo šlog, od koga se koliko-toliko oporavila, a onda slomila kuk i poslije operacije ipak ostala nepokretna, njen život, kako sam u trenucima malodušnosti promišljao, više nije imao potrebno ljudsko dostojanstvo, pa ni – smisao.

– Znam, moj sine, da sam vam na teretu, ali ne može živo čeljade u zemlju, a i ja neću dovijeka! – znala se iskreno pojadati.

Prilazeći joj dok spava, da prekontrolišem njeno stanje, obuzimala me je pomisao, čak i neka jeziva zapretana nada, da ću možda konstatovati da više ne diše… Poslije toga, više nisam mogao da zaspim, prevrtao bih se u krevetu, često obliven hladnim znojem.

Istina, ona je imala penziju od skoro hiljadu konvertibilnih maraka, koju sam ja bez zazora uzimao i njome popunjavao svoj porodični budžet. Da se razumijemo, nije ni njoj ništa nedostajalo, moja žena (nije da je hvalim, ima ta svojih „bisera“!) je bila veoma pažljiva prema njoj i nudila je probranim jelima, mada je majka najviše voljela da preostali suvi hljeb prismoči sa mlijekom ili parčetom sira, koje niko neće.

Kao ljekar, vičan manipulaciji sa polupokretnim ljudskim tijelom, izazivao sam divljenje i poštovanje kod komšija i rodbine, održavanjem njene lične higijene. Kad god je trebalo, nosio sam je u naručju u kupatilo, pomagao joj bez otpora pri obavljanju fizioloških potreba, kupao je, brisao tijelo, sušio joj kosu i oblačio čisti veš i robu.

Svakog jutra, prije odlaska na posao, promijenio bih joj pelenu, a to sam činio i uveče prije spavanja. Tako čista, u novoj mirišljavoj posteljini, znala je, sa iskrenošću koja se ne da odglumiti, oduševljeno reći:

– ’Vala bogu, što mi je fino!

Ja bih tada ostajao sa njom u sobi i gledao televizijski program do kasno u noć. Iako je kunjala, a povremeno i zaspivala, bila je istinski srećna samo zbog mog prisustva, tu na kauču, ispod njenog sitnog zgrčenog tijela… I tako su tekli dani…

Nažalost, pomenutu napornu rutinu, kojoj sam se bio uspješno prilagodio, uskoro mi je poremetio neprijatan osjećaj nedostatka vazduha pri pješačenju uzastranu, a pri nošenju majke u kupatilo, počeo sam osjećati bol u grudima… Vrlo brzo mi je kardiolog otkrio tešku srčanu manu i sumnjičavo vrtio glavom pri iznošenju podatka da je moj otac umro mlad, u 58. godini života, od teškog infarkta. Osim toga, nije bilo bližeg rođaka, živog ili mrtvog, koji nije doživio srčani udar. Poslat sam na kliniku u Beograd, gdje su mi odmah preporučili hirurški zahvat na otvorenom srcu! Što prije – to bolje! Znao sam šta to znači i da su statistike neumoljive! Majci, normalno, ništa nisam govorio o tome, jer je i ona polako posustajala.

I, nekako baš u to vrijeme, počela je da me mori ona primisao, na koju sam vam se požalio na otvaranju ove priče…

Uh, skoro zaboravih da napomenem, da je moja majka, samo pet godina poslije očeve smrti, na samom početku zadnjeg rata, izgubila i sina, mog mlađeg brata, koji je poginuo od neprijateljske granate, nadomak našeg grada (otuda i ona, za nju domaćicu, velika penzija). Neću vam pričati o traumi i bolu koji je doživjela, poput svih majki na svijetu, pri takvoj tragediji…

„Šta, ako ja umrem na operacionom stolu!?“ – počeo je da me izjeda unutrašpnji crv sumnje i straha.

„Šta će tada, ona jadnica, koja je već jednom nogom u grobu!? Zar treba da joj se desi da sahrani i drugog sina, te još jednom pretrpi već preživljenu golgotu!? Ne zaslužuje to ni najveći grešnik, a kamoli moja majka, koja ni mrava u života nije zgazila, a i sada se, kada prije spavanja ugasim svijetlo, krsti oduzetom rukom i zbrzava Očenaš! Moli se za zdravlje preostalog joj sina, tj. moje i moje porodice“.

I šta da vam pričam, poput nenadanog razarajućeg praska u mojoj glavi, spopala me je stravična misao, došla niotkuda, ili bolje reći iz svemira:„Bilo bi bolje da umre – odmah!?“

„Mogao bih da je dostojanstveno sahranim i ,miran’ odem na kliniku“ – razmišljao sam dalje, skoro ohrabren, ali bi mi se onda neki natprirodni glas, pomiješan sa tekstom Hipokratove zakletve, javljao ciničnim dubokim cerekanjem: Haaa, haaa, haaa…

Nekoliko dana prije nego se smirila, po običaju sam sjedio na kauču podno nje i gledao televizijski prenos utakmice Lige šampiona. Majka je kunjala, u stvari plitko spavala, povremeno se meškoljeći. Na ekranu su u krupnom planu prikazali mladu fudbalsku zvijezdu, koja je direktno iz svog afričkog sela dospjela na jedan od najvećih evropskih stadiona, uz basnoslovan ugovor od stotinjak miliona evra. Navodno fauliran, fudbaler se teatralnio grčio na travi uz prenaglašene grimase. Vidjelo se da glumi i preuveličava faul nad sobom, želeći izdejstvovati „žuti karton“ za protivničkog odbrambenog igrača. Crnčeve beonjače i bijeli zubi sa purpurnocrvenim desnima su bili u prvom planu, a moćni reflektori stadiona isticali su kapi znoja na svakoj pori lica i na svakoj kovrdžavoj dlačici moderne ofarbane frizure. Poluglasno sam se nasmijao, toj bizarnoj sceni, a trgao me je neočekivani komentar moje majke, koja je poluspuštenih kapaka gledala u ekran. Uz sažaljiv, skoro bolan, izraz na licu, izustila je:

– Krvav dinar!

Morao sam se glasno nasmijati…

Poslije nekoliko dana, Onaj kome je svake večeri upućivala molitvu se smilovao nad njom, ili je možda obratio pažnju na protivprirodnu dilemu koja me, grešnika, povremeno razdirala.

Vrlo brzo, poslije njene sahrane, uputio sam se na kliniku. Nisam bio „miran“, kao što sam ranije pretpostavljao! Kad sam poslije višednevne postoperativne drame došao sebi, moja prva pomisao, nezavisna od moje volje, bila je upućena njoj…

 

Slobodna Hercegovina

Podjelite tekst putem:

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *