Dragoljub Petrović: Crnogorski jezik pripada onim entitetima koje zovem avetnim

Lingvista Dragoljub Petrović o istorijskom progonu ćirilice, ugrožavanju identiteta i komunistima kao grešnicima: Hrvati su bili periferno srpsko pleme. Bošnjaci sada hoće bosanski jezik. Crnogorski je avetni.

Ironija je da se srpski jezik ni u Srbiji ne oseća kao u svojoj kući. To je i više od ironije, to je greh, jer u raspadu Jugoslavije nisu stradali samo država i narodi, već i jezik, prvenstveno srpski. On je, za razliku od drugih jezika, političkim sredstvima namnoženim posle tog raspada, i dalje ugrožen, a ponajviše ga ugrožavamo mi sami.

Ovaj prekor nama samima upućuje ugledni lingvista prof. dr Dragoljub Petrović, iz čijeg pera je upravo objavljena nova knjiga „Zaperci srpskoga jezika“ (Izdavačka kuća „Miroslav“). U biljnom svetu, zaperci su sekundarne grane koje guše koren, usporavaju rast i razvoj osnovnog stabla kukuruza. Na „stablu“ srpskog jezika, prema istraživanju prof. Petrovića, iznikle su desetine „zaperaka“: bosanski, bošnjački, šlavonski, orvaški, dalmatinski. Samo u hrvatskom jeziku, koji naš sagovornik uvek stavlja pod znake navoda, postoji desetak zaperaka, nastalih iz srpskog korena.

* Kako su iznikli zaperci srpskog jezika?

• Minulih decenija iz srpske nacionalne supstance iščupano je premnogo tkiva i od njega je stvoreno nekoliko novih nacija, nesrpskih i antisrpskih. U Hercegovini i Bosni komunistička „nauka“ uspela je da od Srba muslimanske vere osmisli „muslimansku naciju“ da bi koliko juče ta „nacija“ bila preimenovana u Bošnjake. Od Srba iz Crne Gore, Brda, Stare Hercegovine i dela Starog Vlaha, kominternovska kuhinja stvorila je nacionalne Crnogorce, darujući im najpre „tamonjinu“ crkvu crnogorsku, a pre koju godinu i državu. U antisrpstvu i antipravoslavlju najdalje se otišlo među Hrvatima, prvenstveno zato što je Rimokatolička crkva, šireći svoj uticaj na istok, vaspitavala generacije Hrvata da čine genocid nad Srbima. Sve ove nacije otkinule su i deo tkiva srpskog jezika i proglasile ga svojim.

* Kada su srpski jezik i pismo pretrpeli najjači udarac?

• Na kraju pretprošlog veka kada je uspostavljen hrvatski jezik. Drugi udar usledio je 1945. godine uspostavljanjem makedonskog jezika, njegovim odvajanjem od srpskog bića. Tada su Brozovi komunisti poslati u Skoplje da pritisnu makedonske lingviste kako bi zasnovali makedonski jezik – na latinici. Hteli su da na taj način Srbi budu dovedeni u makedonsko-hrvatski jezički sendvič i da im nametnu latinicu.

* Svojom novom knjigom i činjenicama iznetim u njoj, vi kažete da rušite mit o hrvatskom jeziku. Odnosi li se to i na Vukovar, grad u kojem se ćirilici ne da ni status „zaperka“, a kamoli ravnopravnog jezika i pisma?

• Zatiranja ćirilice u Vukovaru nastavak je onoga što se sa Srbima događa u poslednjih stotinak godina, posebno u Hrvatskoj. Vukovar je vazda kroz istoriju bio srpski grad. Tamo pre stotinak godina nije ni bilo drugačijih slova osim ćiriličnih. Tada su iz Vukovara na razne strane odlazili dopisi kao da su pisani iz današnjeg Kragujevca. Ćirilični i srpski, najčešće ekavski. To znači da se hrvatsko ime počelo u Vukovaru pojavljivati tek od kraja 19. veka. Do tada se nije moglo zamisliti da taj deo Srema i istočne Slavonije diše drugačije nego srpski.

* Zastupate ne baš usamljeno mišljenje da hrvatski jezik ne postoji jer se temelji na Vukovom rečniku. Kada su komunisti započeli borbu protiv ćirilice?

• Nisu dugo čekali, počeli su već nekoliko dana posle oslobođenja. Dokument od 14. maja 1945. godine svedoči o naredbi po kojoj svi katolici u Hrvatskoj moraju biti Hrvati, bez obzira na to kako se lično izjašnjavaju. Hrvatstvo je na velika vrata i u Vukovar došlo posle Drugog svetskog rata. Prvi korak učinjen je šest godina ranije, 1939. formiranjem hrvatske banovine. Ali, vratimo li se u 1911. godinu, nalazimo zapis Julija Benešića da se „još stide sijemski momci za sebe reći da su Hrvati“. Njihovi potomci danas, 102 godine docnije, proteruju ćirilicu iz Vukovara. Današnji „sijemski momci“, zapadni Sremci i Slavonci, ničeg se ne stide. Insistiraju na zatiranju sopstvenih srpskih tragova.

* Kako tumačite reči hrvatskog istoričara Stjepana Krasića da za sve što se tiče hrvatske istorije, pa i hrvatskog jezika, treba zahvaliti katoličkoj crkvi i Vatikanu?

• Krasić je potpuno u pravu, ali neće da kaže da u zasluge katoličke crkve kod nas ulaze i Jadovno i Jasenovac i svih 300 srpskih jama po Hercegovini i Bosni. Na Velikom katoličkom kongresu u Zagrebu 1900. godine, Vatikan je odlučio da granice pravoslavlja pomeri prema istoku, 30 kilometara ispod Zagreba ili šest kilometara ispod Karlovca. To je početak nastanka hrvatske nacije.

* Kako se to vidi u ogledalu lingvistike?

• Još stari Vuk je pre više od 150 godina rekao da se jezik Srba od jezika Hrvata razlikuje time što oni kažu „ča“ umesto „što“ i ne pretvaraju „l“ u „o“ na kraju sloga. Između čakavskih govora koji su priznati kao hrvatski i arhaičnih srpskih govora nema nikakve razlike. Srpski govori u Pomoravlju ni u čemu se ne razlikuju od hrvatskih govora na Susku, ostrvcetu na nekoliko desetina kilometara od Pule. Hrvati su u svojoj najdubljoj istoriji bili periferno srpsko pleme. Oni su prvi pokatoličeni jer su se nalazili na korak od Vatikana, a svojim jezikom oni samo potvrđuju svoje srpsko poreklo.

* Kako tumačite tendenciju preimenovanja „bošnjačkog“ u „bosanski“ jezik?

• Oni su najpre hteli da svoj jezik nazovu „bosanskim“, ali budući da se pod rečju „Bosanac“ podrazumevaju i Srbi i Hrvati, uzeli su termin „bošnjački“. Međutim, tom rečju u prošlosti su označavani samo Srbi. A sada, idu na „bosanski“ jer imaju ambiciju da islamizuju kompletan prostor Bosne i Hercegovine.

* Najbolniji zaperak srpskog jezika izrastao je, ipak, u Crnoj Gori. U Vojvodini je crnogorski jezik uspeo da uđe i u škole…

• Crnogorski jezik pripada onim entitetima koje ja zovem avetnim. To je jezik koji su utemeljile lingvističke neznalice i plagijatori, a u crnogorski ustav unele ga komunističke neznalice koje su taj potez objašnjavale floskulom da „imaju pravo svoj jezik da zovu svojim imenom“. Gde su to čuli ne znam, ali znam da je Amerika porobila sav svet pod engleskim, ne pod američkim jezikom. Španski i portugalski jezik ne govore se samo u Španiji i Portugaliji, nego po celoj Latinskoj Americi. Dakle priče o tome da neko ima pravo da naziva jednu jezičku realnost na tri ili pet načina, ima prođu samo među narodima koji su duhovno i nacionalno neutemeljeni.

* Koliko imaju osnova strepnje da bi se iz srpskog jezika mogao izroditi i vojvođanski zaperak?

• Bojim se da možemo očekivati vojvođanski jezik, a može se dogoditi da sutra dobijemo i šumadijski. Politika može sve kada je predvode ljudi bezočno nošeni idejom. U istočnoj Srbiji sada Rumuni žele da prisvoje Vlahe. Hoće li tražiti uvođenje u škole vlaškog jezika? Imamo otvoren i šopski problem. Da li se i tamo može očekivati još jedan komadić srpskog tkiva?

* Jesu li Srbi danas izgubili glavu za Evropom?

• Jesmo, i to po cenu da izgubimo identitet u celini. Olako smo smetnuli s uma da su srpska kultura i duhovnost utemeljeni na ćirilici! Od Miroslavljevog jevanđelja do 1945. godine sve što je napisano na srpskom jeziku napisano je ćirilicom. Pristajući da se svoga pisma odreknemo, dovedeni smo do toga da pristanemo na gubitak identiteta. Srljamo u procep da biramo između Evropske unije i sopstvenog identiteta.

Delo u 12 knjiga

Prof. dr Dragoljub Petrović rođen je 1935. godine, u Kosoru, kod Podgorice, a 1945. kolonizovan je u Zmajevo (kod Novog Sada). Diplomirao je 1960. na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, a potom postao i prvi magistar Novosadskog univerziteta. Godine 1971. odbranio je doktorsku tezu i do 2001. bio profesor na ovdašnjem univerzitetu. Specijalnost mu je dijalektologija. Napisao je 12 knjiga među kojima i: „Sumrak srpske ćirilice“, „Zapisi o zatiranju srpskih nacionalnih simbola“, „O govoru Zmijanja“, „Rečnik srpskih govora Vojvodine“, „Fonologija srpskog jezika“…

Đilas i rehabilitacija

* Žestoki ste oponent zagovornicima rehabilitacije Milovana Đilasa. Zašto?

• Đilas je Hrvatima dao Baranju, Zapadni Srem i Konavle, a ima i veliku zaslugu za razaranje srpskog jezika i srpske kulture. On je tražio da se Srbi odreknu ćirilice, posredovao 1945. da se konstituiše makedonski jezik, išao u Skoplje da ubedi Makedonce da svoj novoimenovani jezik zasnuju na latinici. Makedonci su odbili. Ali, komunisti su, opet, predvođeni Đilasom, tu svoju ideju ostvarili na Novosadskom dogovoru u Novom Sadu 1954. godine. Zaslužuje li takav čovek rehabilitaciju? Mislim da ne.