Drevni srpski manastiri: Manastir Devič

Iz knjige Drevni srpski manastiri, autora  Andrije P. Jovićevića

Manastir postoji u Dreničkom srezu, na dnu Dreničkog polja na 11 km od kolskog puta Peć-Kosovska Mitrovica, nedaleko od rijeke Kline koja protiče kroz Dreničko polje, pored varošice Srbice. Pored manastira protiče Devički Potok, koji dolazi od ogranaka planine Devič, nedaleko od manastira.

Ne zna se, da li je manastir dobio ime po planini Deviču ili planina po manastiru. Nagađa se, da je manastir dobio ime po svojoj čistoj prirodi, udaljenoj od ljudi i grijeha, dakle, po svome djevičanstvu i čistoti. Manastir je opkoljen šumovitim bregovima i zaklonjen sa svake strane, a samo ima uski izlazak na kolski put, koji dolazi od sela Kline niz Dreničko Polje. Osnivač manastira tražio je mjesto usamljeno, udaljeno od naselja i ovdje je život bio tih i miran.

Po jednom predanju Manastir podigao despot Đurađ Branković

Po predanju, koje se sačuvalo u narodu, manastir je podigao despot Đurađ Branković. U žitiju Sv. Joanikija životopisac je zabilježio, da je ovdje Sv. Joanikije kao isposnik, iscijelio kćer despota Đurđa Brankovića i da je Đurađ na zahvalnosti Bogu, podigao manastir ovdje, gdje mu je kći izliječena.

U Srbljaku je zabilježeno, da je Joanikije bio rodom iz „Diokletije“ iz „predjela hastanskog“, primorja „adreatičeskog“. Joanikije se kao mlad odao postu i molitvi i živio je u Crnoj Rijeci, pritoci Ibrovoj, gdje je imao svoju kapelicu. Tu se oko njega okupilo čitavo bratstvo i podigoše manastir. Joanikije, voleći tih i samotan život, ostavi Crnu Rijeku i dođe ovdje, gdje je živio u nekom šupljem drvetu u postu i molitvi. I tu je, po predanju izliječio kćer Đurđevu.
Crkva je posvećena Vavedenju Sv. Bogorodice. Joanikije je ovdje proveo ostatak svog živoga i sahranjen je u njegovoj kape- lici, gdje mu grob i danas postoji. Teško je utvrditi, ko je podigao ovaj manastir. Možda je tačno, da je Joanikije ovdje liječio Đurđevu kćer, ali je teško vjerovati, da je Đurađ sagradio ovaj manastir, jer su srpski vladari podizali samo ugledne i velike hramove, a zna se da Đurađ nije podizao crkve i manastire, već gradove, da se odupre turskoj sili.
Kod Joanikija se i ovdje sakupilo bratstvo i najvjerovatnije je, da je ovo bratstvo i podiglo ovaj manastir i da je Joanikije glavni ktitor ovog svetog hrama.

Crkva je dvobrodna, bez zvonika i kubeta, i ima osobiti dio. Desna polovina liči na pravu crkvu sa oltarom i pripratom, koja je odvojena sa dvije velike kolone, a lijeva je ispregrađivana stubovima i svodovima i na istočnom kraju mjesto oltara ima kapelu sa grobom Sv. Joanikija.

Ovaj dio crkve je produžen na istok i duži je od prave crkve za čitavu kapelu Sv. Joanikija. U pravoj crkvi je s desna pred oltarom arhijerejski sto a s lijeve sto za igumana. Iznad ovoga je za 3 metra uzdignut amvon od drveta, odakle đakon čita jevanđelje. Dužina crkve sa oltarom iznosi 16 a širina 10.50 m. Sva su odjeljenja bila ikonopisana 1578 god, ali su freske usljed vlage i dima od svijeća i tamjana potamnjele i prepravljene su 1863 god.

Od starih slika zadržala se samo Sv. Bogorodica u polukruženom polju jedne kolone. Među freskama nalaze se slike mnogih srpskih svetitelja: Simeona, Save, Stefana Prvovjenčanoga i dr. Iznad groba svečeva nalazi se slika njegove smrti, koja je dobro očuvana.

Jedan dio crkve je premazan krečom, i to kvari unutrašnji izgled crkve. Ikonostas je skorašnji, a samo su carske dveri i ikona iznad njih iz starijeg doba. Nekoliko ikona iz starijeg doba čuva se u manastirskoj riznici.

Jevanđelje pisano na koži

Nad svodom prednjeg dijela crkve nalazi se kapela, posvećena Sv. Đorđiju, ali nije osvećena, niti se u njoj vrši bogosluženje. U ovu se ulazi nekim zaobilaznim putem, kroz druga odjeljenja, i služi kao skrivnica. Tamo se nalazi jedno jevanđelje pisano na koži, ali bez početka i svršetka, jedna srebrna korica od nekog jevanđelja velikog formata, koja je pravljena 1777 god.

Tu ima dvije-tri rukopisne knjige, ali sve u lošem stanju. A tamo su i dvije srebrne kutije sa česticama Sv. moštiju.
Manastirsko je dvorište usko, a kuće predstavljaju čitav lavirint.

Ovdje se gradilo i nagrađivalo bez reda i rasporeda, trpalo se jedno na drugo i jedno do drugoga, te manastir izgleda, gledan sa strane, kao utvrđeni grad usred hrastove šume. Sve su kuće mahom starijeg postanka i raznog tipa. Ima ih sa čardacima i doksatima, velikih i malih, dobrih i trošnih, urednih i zapuštenih, i ima ih i udobnih za život i odmor gosti.
Otkada je ovdje živio Sv. Joanikije pa sve do danas ovaj ma- nastir uživa u narodu veliko poštovanje. Na grob Sv. Joanikija Srbi su još u najranije vrijeme dolazili, da potraže lijeka svojoj bolesti.

Taj vjerski običaj Srba prenio se poslije i na Arnaute, kad su zaposjeli, poslije seobe Srba ova mjesta, i Arnauti jednako i danas dolaze na grob Sv. Joanikija, i traže pomoć od njega.

Ovdje dovode ponajviše umobolne i zgranute. Njih su ranije zatvarali u podrumima, gdje su ih vezali, mučili i čitali im molitve, a ako to nije pomagalo, vezali su ih za neku lipu kod same crkve, koju je zasadio Sv. Joanikije i držali su ih vezane 24 sata. Danas se ne vrše ova mučenja. Bolesnika uvedu u ćeliju kod groba svečeva, pa mu tu čitaju molitve i bolesnik tu predani uz svoje srodnike. Priča se, da su mnogi bolesnici otišli odavde iscijeljeni. To u narodu podiže ugled ovog zabačenog manastira i iz najudaljenijih krajeva dolaze ljudi i pristupaju grobu svečevu s vjerom i nadom.

Neki paša, govori se, da je bio Ćuprilić, došao ovdje s vojskom da poturči manastir i da crkvu pretvori u džamiju; najedanput mu vojska poludi. Paša se zamoli kaluđerima da se mole Sv. Joanikiju da mu vojska ozdravi, pa će bogato nagraditi manastir. I kad su se ovi pomolili svecu, vojska je ozdravila, a paša je dao sazidati jednu kuću za crkvu.

Kći Ali-paše Mahmudbegovića Zija bila je poludjela i kad su je doveli na grob Sv. Joanikija, ozdravila je. Za vrijeme okupacije austrougarske dva oficira su pokušali da otvore grob Sv. Joanikija i oba su naprasno umrla.

Neki kaluđer koji je pokušao da izvadi mošti svečeve iz groba, poludio je.

Ispod manastira nalazi se sveta voda, na kojoj se bolesnici umivaju; tu je bio tas u koji su poklonici ostavljali prilog u novcu i ovaj tas ukrade neki Arnautin, koji poslije poludi i kad su ga doveli u manastir kod svečeva groba i donijeli tas, ozdravio je.

Jedan Arnautin rani iz puške nekog popa Stošu u manastiru i zlikovac poludi. Njegova svojta dovede ga vezana u manastir kod svečeva groba i doždene vola u dar manastiru i Arnautin bude izliječen.
Ovaj manastir je imao ranije mnogo starih knjiga, pisanih na pergamentu i hartiji. Jedan putnik (M. S. Milojević) koji je obišao ovaj manastir 1872 g. zabilježio je, da je ovdje bilo preko 100 pisanih knjiga i oko 10 knjiga iz štamparije Boži- dara Vukovića. Mnoge su knjige bile iz HI-HII vijeka i imale sukao starina veliku vrijednost.

Četvoroblagovjestnik

Bio je jedan apostol od 1089 g, jevanđelje od 1127, prolog od 1145, nomokanon od 1227, ljetopis o srpskim vladarima od IX vijeka do 1361 g. Po jednoj bilježnici zna se, da je ovdje napisana knjiga „četvoroblagovjestnik“ 1594 g. trudom „blagovjernog Davida sa bratijom“ za vrijeme patrijarha Jovana, pri igumanu Visarionu.

Manastir ima dobro imanje, oko 60 ha radne zemlje i 250 ha šume i sva se njegova imovina nalazi u neposrednoj blizini manastira. Zemlju rade Arnauti i manastiru daju dohodak. Manastirska šuma nije za industriju i s te strane ne može se koristiti. Manastir ima jednu vodenicu i tri kuće koje izdaje pod kiriju, a vodenicu pod zakup. Godišnji prihodi iznose oko50.000 dinara i nedovoljni su da se njima pokriju rashodi oko popravke manastirskih kuća.

Najveći se sabori ovdje održavaju o Velikoj Gospođi i o Spasovu danu. O Velikoj Gospođi se ovdje skupi silan svijet iz dalekih krajeva, da se pomoli Bogu i Sv. Joanikiju i da se proveseli, a dolaze i muslimani i muslimanke jednako kao i pravoslavni i donose priloge u novcu i naturi: bravima, vuni, raznim haljinama, koje se stvari prodaju putem javnog nadmetanja i unovče se u korist manastira.

Sv. Joanikije ima kod Arnauta isto toliko poštovanje koliko i kod Srba. Na dan njegove smrti praznuje sva Metohija.
Poslije seobe Srba manastir je ostao bez kaluđera i zapustio. Tada su se Arnauti uselili na pusta mjesta i kako se priča, zatvarali koze u crkvu i đubre je naraslo skoro do prozora. Neki Miloš Ercegovac pođe na put za Jerusalim, da se poklo- ni Hristovom grobu, ali mu se u putu javi Sv. Joanikije i reče mu, da ga tamo neće primiti, dokle ne očisti crkvu u Deviču od đubreta.

On se tada vrati, očisti crkvu i ostade ovdje; danju je išao po narodu da prosi milostinju pa se vraćao u manastir na prenoćište. Malo iza toga bratstvo se povećalo i popravilo manastir. Srbi iz okolnih varoši pazili su Devič, pa su mu ukazivali pomoć. Vučitrnci su 1889 g. podigli konak ispod crkve, Prizrenci konak sa zapadne strane, a Pećanci 1900 g. nagradili kuću, koju je podigao paša.

Oko 1858 god. bio je ovdje arhimandrit Pajsije. Crkveni mo- mak Rako Đurić, dođe u sukob sa arnautskim vojvodom iz čuvene kuće Vojvodića i ubije ga u manastirskom dvorištu i uteče. Rođaci ubijenog dođu u manastir i ubiju Pajsija u njegovoj sobi.

Zbog ovog ubistva umrlo je u zatvoru mnogo Arnauta. Rako Ćurić pođe u četu kod čuvenog Ilije (ili) Kuča i bio je docnije čuven sa svojih junačkih podviga. Arnauti su se isticali kao zaštitnici manastira.

Ne samo što su gajili poštovanje prema svecu, nego su imali u manastiru i doček. Kuća Vojvodića se najviše isticala u tome i njene vojvode su branile manastir, da ne bude pljačkan. Za vrijeme okupacije je najviše postradao i tada je mnogo njegovih starina propalo.

Manastir Devič je u svoje vrijeme služio kao kulturno središte Srba. Ovdje je 1889 g. otvorena škola i trajala je sve do 1914 god. i učitelji su primali platu od manastira. Kaluđeri su budno zastupali narodne interese, čuvali vjeru i razvijali nacionalnu svijest. Devič je mnogo dopriio da se srpski živalj među Arnautima održao.

Iza oslobođenja došao je ovdje za starešinu iguman Melentije Vuković, koji je uz pomoć mjesnih i okolnih Srba uspio da se manastir popravi iza okupacije.

Kao znamenitost Deviča spominje se monahinja Stojna (Efimija) koja je ovdje provela skoro 80 godina u strogom is- posničkom životu i molitvi. O njoj se priča u narodu kao o blaženoj duši. Prestavila se u Deževi kod Novog Pazara, 1895 g.

Literatura: Blažena Stojna od episkopa Nikolaja, putopis M. S. Milojevića 1872 g. i Zapisi i natpisi od LJ. Stojanovića.

Zetski glasnik, HII/1940, br. 836, 837, str. 2.