Drevni srpski manastiri: Manastir Dovolja

Iz knjige Drevni srpski manastiri, autora Andrije P. Jovićevića

Manastirska crkva leži u ruševinama, a od manastirskih konaka jedva se poznaju tragovi. Oltar i kube još se drže ali znatno oštećeni i svake godine, zbog izniklog drveća, ruši se komad po komad.

Kube ima 4 poveća prozora, ono je prema visini crkve, neobično visoko. Od ostalih djelova crkve strše zidine, koje su manje više porušene. Crkva je bila duga iznutra 17 a široka 4.50 metra. Od fresaka nema ni traga, niti se poznaju ostatci maltera na zidovima. Manastir je u ruševinama od 1875 g. i vremenske nepogode, kojima je crkva bila izložena do danas, uništile su svaki trag. Prvobitna crkva je bila znatno kraća i ženska priprata je prigrađena docnije i ovaj dio širi je za pola metra od ostale crkve. Kako se priča, crkva je imala tako lijepe i jasne freske, da čovjek od miline nije umio izaći iz crkve. Danas na kubetu i oltaru rastu borovi i jasike i korijenje će brzo porušiti i sve ostatke. Manastirske kuće, kojih je bilo više, zahvatale su, uglavnome, zapadni prostor ispred crkve, pa južni i istočni. Ruševine manastira Dovolje postoje na desnoj obali rijeke Tare, nizvodno od man. Dobrilovine za 16 kilometara, na jednom prilično strmenom brežuljku, čije strane padaju okomito u Taru baš kao i sve strane s jedne i s druge strane rijeke Tare. Nevelik kompleks zemljišta i šume okolo i iznad manastira opkoljavaju polukružno nekolika šumovita brdašca. Položaj je okrenut k jugu i nagnut k Tari. Brda preko Tare: Gradina, Crkvine, Palež i Ristovac obrasla su borovom i jelovom šumom i zatvaraju vidik. Ne zna se, kad je postao ovaj manastir i ko ga je podigao. Narod ima običaj da njegov postanak pripisuje Nemanjićima; ali to je isključeno. Po svoj prilici, njegov postanak je starog datuma i biće sazidan u 15 vijeku. Ovo se daje zaključiti po tome, što se Dovolja spominje 1513 i 1544 g. Dalji su spomenici sve do 18 i 19 v. vrlo oskudni. Manastir je bio vrlo bogat u imanju, osobito se njegovo imanje povećalo od 1699 g., kada su ovamo prenešene iz Peći mošti Sv. Arsenija. Otada je ovom manastiru porastao ugled; narod sa sviju strana dolazio je ovdje, da se pokloni svecu i da ga bogato obdari; dolazili su i muslimani i sa strahom i pobožnošću pristupali svetitelju. Kako su muslimani smatrali ovo mjesto svetim, kad bi otišli od manastira, očistili bi noge konjima od zemlje, jer su smatrali za grehotu, da ponesu makar i malo manastirske zemlje. Najveći sabori bivali su ovdje na Veliku Gospođu kojoj je hram bio posvećen, i na Malu Gospođu.

Tom prilikom padalo je mnogo priloga u stoci, vuni i zlatnom i srebrnom novcu. Na taj način se manastirsko imanje postepeno uveličavalo nešto prilozima, a najviše kupovicom, i manastir je bio vlasnik ogromnih dobara s obje strane rijeke Tare, koje se sastajalo iz radne zemlje, kosačice, pašnjaka i šume. Negdje u staro doba Turci su pravili nasilje manastiru i kaluđeri se požale sultanu. Sultan je tada naredio nekome veziru da ispita tu stvar, i vezir je, saznavši da manastir postoji prije zauzeća ovih krajeva od Turaka, izdao ferman, po kome je zabranio da niko ne smije praviti manastiru zulum. Fermana danas ne postoji, niti se zna, koji ga je vezir izdao, a pretpostavlja se, da ga je izdao vezir Mehmed-paša Sokolović koji je bio veliki prijatelj Srba i manastira. U potonje vrijeme Dovolja je preživjela teške dane. Po jednoj bilješci se zna, da su Kolašinci poharali manastir 1809 god., a to je moglo biti iz osvete, što su kaluđeri pomagali ustanak Srba pod Karađorđem.

Tada je opustošen i sve stvari od vrijednosti raznešene i manastir je osiromašio. Kivot sa moštima kaluđeri su sakrili u pećinu, neki kažu u Ćurkači ispod Prenćana, a neki u pećinu preko Tare, a prema manastiru. Još tada su kaluđeri man. Morače nastojali da ukradu sveca i prenesu u Moraču, ali nijesu znali gdje je sakriven. Manastir je bio pust za pet godina i za to vrijeme niko nije dolazio k svecu, a samo su pčele u njegovom kivotu načinile saće meda. Stvari koje su bile sakrivene po pećinama i dubinama zemlje, istrunule su i propale. I tek 1814 g. jeromonah Joanikije je prenio sveca u crkvu. I 1827 g. Kolašinci su ponovo opustošili manastir za doba jeromonaha Pohanija, i manastir je ponovo pao u bijedu, a inače se nije bio dobro opravio iza prve pohare. U jednoj bilješci, ali bez godine, stoji da su se potukli Kolašinci i Uskoci u Prenćanima i da su Uskoci ubili dva Kolašinca, i da su tada Kolašinci, da bi se osvetili, napali manastir za doba igumana Antonija i opljačkali ga. A da li je ovo bilo 1827 g., ne da se utvrditi.

A ako to nije bilo tada, onda je Dovolja bila jedan put više opljačkana. Iza toga se manastir stao opravljati i 1833 g. sagrađene su neke ćelije. Tada je Sali-aga bio zabit od Trebinja do Morače i Tare.

Godine 1850 ovdje je postavljen za igumana neki Visarion, koji od straha ili što je bio naviknut na nestalan život, napusti manastir i pođe u Dečane; a tada je manastir ostao bez nastojatelja. Iza toga god. 1852-3 g. Omer-paša napadne na Crnu Goru i Brda. U borbi Šaranaca sa Turcima, Šaranci budu potučeni i Turci zauzmu Dovolju i opustoše. Za godinu i po ili više, manastir je bio pust, a 1854 g. dođe iz Skadra u Dovolju neki Živko, pokaluđeri se i dobije ime Pahomije i obnovi manastir. 1857 g. Turci su opet zauzeli manastir, i kako se priča, obeščastili u crkvi jednu djevojku. Zbog toga su Šaranci, po naredbi kneza Danila, zapalili crkvu i u njoj 11 Turaka. Tom prilikom izgorelo je u crkvi mnogo starih knjiga i rukopisa. Iza toga je manastir bio pust za dugo vremena, pa je obnovljen 1871 g., ali opet nije ostao na miru, nego je ponovo 1875 g. po drugi put zapaljen. Kad je nastupio hercegovački ustanak, Boško Vojinović zapali džamije u Čavnju i Potpeću, pa Turci pođu na osvetu i zapale man. Dovolju. I otada Dovolja leži u ruševinama i čeka svoju obnovu da opet propoje na slavu Bogu i današnjem srećnom dobu. U Dovolji su provodili zimu uskoci iz raznih krajeva, pa su odatle napadali Turke, ubijali ih i plijen im odgonili.

Turci su zato Dovolju smatrali kao leglo zlikovaca, zato su često napadali na nju, plijenili je i pljačkali i zbog toga je Dovolja najviše stradala. Ne zna se tačno kad je odavde ukradeno tijelo Sv. Arsenije. Kada se vidjelo, da je Dovolja izložena pljačkanju i paljenju pokušavali su kaluđeri manastira Svete Trojice kod Pljevalja da ga ukradu i donesu na bezbjedno mjesto, ali im to nije uspjelo. Jedan put su ga ukrali muhamedanci. Kaljići i Srbi su ih potjerali, potukli se s njima i oteli sveca.

Muhamedanci su oteli ne da ga unište, nego da ga čuvaju kod sebe radi roda. To su pokušali i kaluđeri man. Morače i uspjeli su. Kaluđer man. Morače Nikodin Ćurđić došao je u Dovolju, gdje je bio lijepo primljen. On je ostao ovdje dvije godine i starešina manastira Pahomije, vidjeći da je Nikodin smjeran i pobožan, povjeri mu da čuva sveca. Ovaj je to povjerenje zloupotrebio i jedne noći ukrao sveca i pobjegao s njim u Moraču. Ne zna se tačno, kada je to bilo, a može se pretpostaviti da je to bilo prije 1853 g. kad su Turci opljačkali manastir. Kao nastojatelj manastira spominje se pop Radosav Rondović od 1871-5 g., a tada je prešao u Dobrilovinu, gdje je i umro. Poslije 1875 god. manastir je bio dugo bez nastojatelja, pa niko nije vodio brigu o njegovim dobrima, i za to dugo vrijeme mnogi su djelovi otuđeni, te današnji nastojatelj iguman Dionisije Rabrenović muku muči da pronađe otuđena dobra i da ih ubaštini. On je ovdje našao samo nered. Da bi imao gdje skloniti glavu, on je prvo sklepao jednu malu kuću za svoj stan, pa sad traga za manastirskim dobrima.

Manastirske zemlje u Zatarju pale su pod agrarnu reformu, a nastojatelju je ostao jedan malen kompleks ispod manastira. Ako se želi da Dovolja propoje, njoj treba povratiti sav kompleks zemljišta iznad crkve, a taj kompleks je i inače malen i nedovoljan za manastir.

Zetski glasnik, VI/1934, br. 4, str. 2; br. 5-6, str. 4.