Drevni srpski manastiri: Manastir Duga

Iz knjige Drevni srpski manastiri, autora  Andrije P. Jovićevića

Manastir Duga leži na lijevoj obali rijeke Morače, na sat puta uzvodno od Bioča, pri bratonožićskoj strani.

Manastir je podignut u selu Dugi, po kome je i dobio svoje ime. Ispod manastira uzduž rijeke prostiru se nekolike prostrane njive (luke), svojina manastira, a iznad manastira se uzdiže visoko Kaluđerovo Brdo, obraslo gustom hrastovom, grabovom i jasenovom šumom, takođe svojina manastira.

Ispod manastira protiče rijeka Morača, koja ljeti spadne da se može pregaziti, a zimi ponekad tako nadođe da nosi drvlje i kamenje. Morača dijeli ovdje dva plemena: Bratonožiće i Pipere, i veći dio godine je prelazak iz jednog plemena u drugo nemoguć, jer na Morači nema mosta.

Ha strani Pipera dižu se visoke planine Živa i Broćnik i zatvaraju vidik na toj strani. Manastir je uvučen u njedra planinskih ogranaka, daleko od puteva, zaklonjen u ovom zabačenom kraju. Uzduž Morače, s jedne i druge strane, vrlo je malo izvora, pa se okolna sela služe sa riječnom vodom.

Manastirska crkva je posvećena Uspeniju Sv. Bogorodice. Liči na obične seoske crkve; duga je 8, a široka 5 m. Zvonik je prema crkvi, malen i samo za jedno zvono. Sva je unutrašnjost bila u freskama, ali do danas su sačuvane samo freske na crkve- nom svodu, a ostale su premazane krečem.

Priča se, da je crkva, poslije jedne pohare, bila za dugo pusta i bez kaluđera, i da je za to vrijeme zatvarana stoka u crkvi, pa su zbog toga sigurno i propale donje slike. Po preostalim freskama može se zaključiti da je živopis crkve bio lijep i šteta je što se freske nijesu sačuvale. Oltar je prema veličini crkve nesrazmjerno velik, zahvata tačno polovinu crkve.

Ikonostas je nov, iz 1928 god. Stari je ikonostas, iako trošan, pretstavljao jednu znamenitost. Na prestonoj Hristovoj ikoni bio je natpis sa imenom vojvode Ilije Radovića iz Kuča, a na ikoni Bogomatere natpis sa imenom Heja Stanojeva Balezića iz Bratonožića. Sa imenima Ilije i Heja vezana je istorija Kuča i Bratonožića, pa je šteta da se te dvije starine nijesu sačuvale.

Do prije 50 godina pred crkvom je bio trijem, koji je služio kao priprata, a danas se poznaju samo njegovi temelji. Sa sjevera od trijema postojala je kuća, u koju se ulazilo odmah iz trijema.

Ni ova kuća danas ne postoji, ostali su samo temelji. Danas manastir ima samo jednu kuću na sprat sa dvije sobe. Od ostalih kuća strše zidine „Mađupnice“ i ostaci od zida kojim je bio manastir ograđen. Ha manastirskoj ogradi koja je zahvatila dvorište ispred crkve, bila su troja vrata: istočna velika vrata, nazvana „kučka“, zapadna, „piperska“, sjeverna „bratonožićska i vasojevićka“. Piperska vrata i danas postoje i vrlo su mala.

O postanku ovog manastira priča se, da je na Gospođinom Polju, na slivu Morače i Male Rijeke, bio manastir Sv. Gospođe. Kad su, negdje davno, Turci napali i poharali Kuče, neko im dokaže, da se u ovom manastiru skupljaju na dogovor brdska plemena, i paša naredi da se poruši, i tada su ga Turci sravnili sa zemljom. Jedan od kaluđera uteče u selo Dugu i nastani se u jednoj nepristupačnoj pećini.

Poslije nekog vremena kaluđer pođe u Skadar i izmoli u vezira da može u selo Dugi podići malu kapelu. Tada je podignut današnji manastir Duga sa kamenjem razrušenog manastira Sv. Gospođe.

Bez sumnje da je današnja crkva posvećena Sv. Gospođi radi uspomene na razrušenu crkvu Sv. Gospođe. Pri građenju ovog manastira učestvovali su Kuči, Bratonožići, Piperi i Vasojevići (valjda Ljevorečani), pa zato su na ogradi dvorišta i ostala troja vrata i dobila imena plemena, koja su učestvovala u radu.

Blizu manastira, ispod jedne velike i okomite stijene, ima pećina, zgodnih za pustinjački život. Tu je jedna pećina, do koje se može samo doći uz drvene stepenice. U ovoj se pećini nalaze ostaci klačnog zida, dakle ostaci života. U njoj je našao jedan seljanin arbiju (sprava za punjenje male puške), sač i neke druge stvari, što dokazuje, da je ovdje u burna i teš- ka vremena živio neki isposnik pustinjak, možda onaj kaluđer, koji utekao ovamo iz manastira Sv. Gospođe sa Gospođina Polja i koji je sagradio ovaj manastir.

Od starina ovaj manastir ima samo nekoliko crkvenih knjiga, koje je 1755 god. vladika Vasilije Petrović poklonio manastiru. Ha jevanđelju je rukom vladike Vasilije zabilježeno, da je preko arhimandrita ovog manastira Dimitrija Raš- kovića darovao 20 komada knjiga „novoučreždenom manastiru“, koji je pod vlašću cetinjske mitropolije „na sahranjenije tamošnjemu narodu Kučanomъ, Piperomъ, Vasoevičemъ i Bratonožičemъ“. Mnoge su od ovih knjiga propale, a gotov je i ostatak da propadne.

Sve manastirsko imanje je oko manastira. Prihodi sa imanja iznose 5-6000 din. godišnje. Najveće manastirsko bogatstvo leži u nepreglednoj šumi, koja se pruža uz Moraču i pri stranama brda. Kada bi ovuda prošao kolski ili željeznički put manastir bi se mogao dobro koristiti od svoje šume. Ispod manastira je manastirska vodenica, koja radi samo na maloj vodi, a kad Morača nadođe, vodenica ogrezne u vodi, ponekad za 3-4 metra. Da je voda ne bi razorila i odnijela, zasvođena je i cimentirana.

Znatniji su nastojatelji manastira bili: Dimitrije Rašković, Arsenije Petrović, Ilija Popović, Premo Vukovlahović, Mihailo Miličković, Nikanor Grujić i dr.

Manastir Duga je služio kao zborno mjesto glavara iz Kuča, Pipera, Bratonožića i Lijeve Rijeke. U ovom zaklonjenom mjestu glavari su mogli nesmetano vijećati o potrebama svojih plemena i o načinu odbrane od Turaka.

Ulogu manastira na Gospođinom Polju nastavio je manastir Duga. Ovdje su donošene mnoge važne odluke; ovdje su održani mnogi zborovi i dogovori; ovdje se sudilo i odavde se u mnogim kritičnim časovima upravljalo zajedničkom akcijom. U ovom manastiru je živio čuveni vojvoda kučki Marko Miljanov, koji je poslije 1862 god. napustio svoju kuću, jer mu Turci rađahu o glavi; ovdje je on vršio sudsku vlast i odavde je četovao oko Meduna i Podgorice.

Ha Veliku Gospođu ovdje se drži sabor, i tada dođe mnogo pobožnog svijeta, da se pomoli Bogu. Ranije je sabor posjećivan mnogo bolje nego danas.

Literatura: Cetinjska „Prosvjeta“ 1897 godine.

Zetski glasnik, V/1933, br. 99, str. 2.