Drevni srpski manastiri: Manastir Savina

Iz knjige Drevni srpski manastiri, autora Andrije P. Jovićevića

Boka Kotorska je najljepši kraj našega primorja, a manastir Savina je, po ljepoti i položaju, adiđar Boke. Priroda je ovdje bila vrlo raskošna. Manastir opkoljava gusta stoljetna hrastova, čempresova i lovorova šuma. Visoka manastirska kula i kube bijele se u vječitom zelenilu, i putniku prvo pada u oči Savina i njezino raskošno i bujno zelenilo. Nema za putnika ljepše razonode nego svratiti kod ove tradicionalne svetinje, osvježiti tijelo u debeloj hladovini i dušu toplom molitvom. Oko manastira rastu limunovi i narandže, masline i razno južno voće. Pogled je čaroban iz Savine, odavde se vide nizovi bijelih kula, koje kite krajeve Bokokotorskog zaliva, koji nadvisuje Lovćen, a pred vama se otvara ulaz u ovaj zaliv i pogled luta po nepreglednoj pučini Jadrana. A ispred manastirskog dvorišta su ukusno uređene aleje za šetnju, otpočinak i rashlađivanje. Manastir je na brežuljku iznad same morske obale, a u neposrednoj blizini Herceg Novog. Manastir ima tri crkve: malu i veliku crkvu u manastirskom dvorištu i crkvu Sv. Save na brežuljku iznad manastira. I mala i velika crkva u manastirskom dvorištu posvećene su Uspeniju Bogorodice. Mala crkva je skromnih razmjera i mnogo je starija od velike crkve. Na jednom zapisu iznad vrata iznutra zabilježeno je, da je hram osnovan 1030, a da je obnovljen 1831 godine za vrijeme episkopa Josifa Rajačića, trudom igumana Makarija i manastirske sabraće. Manastir je postojao još za doba turske vladavine; pominje se 1648 g. To potvrđuje i jedna pozlaćena petohlebnica, skovana za Savinu 1682 g. Za doba mletačko-turskog rata manastir je opustio i obnovljen je prvi put pri kraju 17 vijeka.

U ovom ratu na strani Mlečića učestvovali su i Srbi od Sutorine do Neretve, pod upravom kneza Jovana Burovića. Mitropolit Savatije Ljubibratić, sa sjedištem u trebinjskom manastiru Tvrdošu, pomagao je ovaj ustanak i istakao se javno kao protivnik Turaka. Kad je propao napadaj udružene mletačkosrpske vojske na Trebinje 1694 g., mitropolit Savatije sa svom mnogobrojnom bratijom napusti Tvrdoš, predhodno uzevši iz manastira sve što je dragocjenije i što se dalo ponijeti, pa prebjegne u Herceg Novi, a Mlečići, da ne bi manastir poslužio Turcima za sklonište, razruše ga. Mlečići daruju mitropolitu jednu tursku kuću blizu Herceg Novog u koju se sa svim bratstvom manastira Tvrdoša sklonio.

No kako je bilo s mitropolitom mnogo kaluđera, on zadrži kod sebe deset, a od ostalih pošlje jedan dio na ruševine Tvrdoša, da ga obnove i ne dadu da se otuđi manastirsko imanje, a ostatak pošalje u paštrovski manastir Duljevo, koji je onda bio skoro pust. Otada su kaluđeri ovih manastira održali tijesne veze i sačinjavali jednu bratsku zajednicu.

Manastir Savina je bio u to doba zapušten, i mitropolit Savatije izmoli od mletačke vlade, da mu se ovo mjesto ustupi i da manastir obnovi. On je prvi podigao neke manastirske ćelije, pa se sa svojom bratijom preselio u Savinu i obnovio malu manastirsku crkvu. Mala je crkva živopisana kada je i obnovljena, a to je moglo biti 1694 ili 1695 g. Freske su tokom vremena prilično stradale i popravljene su 1931 g., a tada je ponovljen i natpis, koji govori o prvobitnom postanku crkve i njenom obnovljenju. Ova je crkva tip mnogih starih crkava u Boki, koje potiču iz davnih vremena, a kojima se ne zna postanka. Živopis je srpsko vizantinskog stila. U lijevom uglu do ulaznih vrata su freske Stevana Nemanje, Sv. Save i Stevana Dečanskog, jedna do druge. Prestona ikona Bogorodice smatra se čudotvornom. Kada je mletačka vlada 1762 g. poslala jedan ratni brod da razruši ovaj manastir, i kad je trebalo da ga razruši, udario je grom u brod i zapalio barut. U tom su se času kaluđeri molili pred ovom ikonom i njoj pripisuju ovo spasenje.

I otada joj pobožni poklonici prilažu bogate darove u novcu, raznim zlatnim i srebrnim predmetima, biseru i drugim dragocjenostima, i sve se to čuva na ikoni ispod stakla. Carske dveri male crkve su dragocjena starina i pretstavljaju neobično lijepu izradu. Njih su monasi iz manastira Tvrdoša prenijeli ovamo. Pri dnu dveri nalazi se natpis iz 1793 g. po kome se zna da su dveri manastira trebinjskog, i ako dade Bog da se obnovi velika crkva u man. Tvrdošu, „da se imaju smjestiti u crkvu trebinjsku“. Prestone ikone su prilog vlasteoske porodice Stratimirovića. Ikona „Obraz Hristov“, djelo je vješta majstora. Uspenije Bogorodice radio je zograf Rafail Dimitrijević 1750 g. Ovaj Dimitrijević je živopisao i crkvu Sv. Petke u Majinama. Kaluđeri man. Tvrdoša posvetili su veliku crkvu u Savini Uspeniju Bogorodice kao uspomenu na sveto uspensku crkvu u Tvrdošu. Ova je crkva velikih razmjera: 23.50 h 850 h 10 metara. Kupola na zvoniku je visoka skoro 20 metara. Kube je nešto niže. Kad su nastale bolje prilike i kad se osjetila potreba, monasi man. Savine skupili su priloge za gradnju velike crkve. Najviše se bavio ovim poslom arhimandrit Inokentije Dabović. A kad se prikupilo dovoljno priloga da se može otpočeti rad, onda su monasi na zboru od 15 januara 1785 g. odlučili da arhimandrit Danilo Rajević ide u Mletke da traži dozvolu za gradnju nove crkve. Ova je dozvola dobivena vladinom odlukom od 15 jula 1776 g. U isto vrijeme je i mitropolit Sava Petrović Njegoš dozvolio i blagoslovio rad na podizanju nove crkve. Rad je otpočeo 16 januara 1777 g. ali je prekidan više puta zbog nedostatka sredstava za rad. I opet su se kaluđeri razišli na sve strane da traže pomoć. Kaluđer Simeon Marković je bio skoro 12 godina u Rusiji, i stalno skupljao i šiljao priloge; a arhimandrit Danilo Rajević kupeći priloge, umro je u Istri 1789 g. ne dočekavši da vidi dovršenu veliku crkvu, za koju on ima najviše zasluga. Glavni neimar bio je Nikola Foretić iz Korčule. Crkva je dograđena 1799 g. i tada je osvećena u doba arhimandrita Inokentija Dabovića. Pročelje velike crkve čini vrlo visoki četvorougaoni zvonik (kula) na tri sprata i oslanja se na četiri kamena stuba. Ha licu je na prvom spratu ploča s natpisom iz 1777 g.; a iznad ove razni ornamenti isklesani u kamenju, koji pretstavljaju ružu. Ha drugom spratu je poveća zvijezda sa 12 jajolikih krakova. Ivice su urešene raznim cvjetolikim šarama, isklesane vještom rukom. Ovaj rad spada u najljepše kamenorezačke radove i potsjeća na rimski tip. U natpisu s juga stoji da je hram podignut 1777 g.; a u natpisu sa zapada da je podignut uz pomoć pravoslavnih hrišćana 3 S P E od stvaranja svijeta. Ha vrhu je kupola za zvona s četiri velika prozora.

Ha crkvi su troje vrata. Zapadna su vrata glavna. Ispod strehe su mali polukružni lučići, rastavljeni stubićima. Lučići pretstavljaju nešto nalik na ljiljanov cvijet. Kube je osmougaono. Ha ivicama su jednostavni stubovi koji podupiru polukružne lukove, na koje se oslanja krov kubeta. Izrada velike crkve je vrlo skladna i simetrična. Spoljašnjost daje veličanstven utisak. Pada u oči neobična harmonija zvonika prema crkvi i kubetu. Vještina neimara i kamenoresca je do savršenstva za divljenje. Ikonostas je rađen 1797 g. Rezbarije i ikone su u skladu sa sklopom crkve i sve odgovara i dopunjuje jedno drugo. Radio ga je pop Simo Lazović Bjelopoljac. Unutra je iznad glavnih vrata hor, koji se oslanja na dva stuba. Unutrašnjost krase dva neobično velika masivna svijećnjaka, veliki polijelej i nekoliko vrlo velikih srebrnih kandila. Manastirske zgrade su sa sjevera velike crkve, i podignute su u vidu pravoga ugla. Sve su kuće na sprat. Ha spratu su udobne sobe sa najpotrebnijim namještajem. Sjeverni dio je starijeg postanka. Kaluđeri iz Tvrdoša prvo su podigli prizemlje, koje je docnije podignuto na sprat. U zapadnom dijelu su sobe za episkopa i bolje goste. Manastir Savina je vrlo važan zbog velikog broja starina. Od relikvija tu se nalaze: ruka carice Jelene okovana srebrom 1759 g., prst apostola Tome s natpisom, čestice mošti Sv. Pantelejmona, Sv. Dimitrija i Sv. Grigorija; dalje krst Sv. Save sa pozlaćenim ivicama i sa četiri rubina sa natpisom na stopi: „† cъi krstъ stogo Caviъ“; pa nekoliko malih krstova iz 1492, 1495 i 1596 g., prenesenih iz manastira Tvrdoša, petohlebnica od 1648 g., pozlaćeni kivot sa sedam kubeta i malom pripratom, rađen 1685 g. Misli se, da je ovo model trebinjskog manastira Tvrdoša, kome je i pripadao. Manastir još posjeduje mnogo srebrnih pozlaćenih ripida iz 1635, diskosa iz 1637, sova, srebrnih kadionica i dr. Ovdje se čuva pečat manastira Tvrdoša i manastira Žanjice, zatim nekoliko panagija i plaštanica iz 1659, jedan omofor rađen 1672 i još mnogo dragocjenosti i skupocjenog odjejašia, mahom donesena iz manastira Tvrdoša. U Savini se čuva mnogo starih listina, hrisovulja, povelja i dr. Znatnije su i od veće važnosti hrisovulja Stevana Uroša iz 14 vijeka, kojom obdaruje manastir Mileševo; povelja cara Stevana Uroša iz 14 vijeka, kojom potvrđuje povelju svoga oca Dušana, da se dubrovački danak od 1000 perpera daje hramu Hilendaru; povelja despota Stevana Visokog kojom Mileševu dariva pet sela: okružnica manastira Savine od 1695 g. za obnavljanje manastira Savine sa pečatom manastira Trebinja (Tvrdoša); pismo savinskog igumana Arsenija od 1695 g., kojim se traži milostinja za manastir sa pečatom manastira Trebinja; povelja Jovana Mateja Beserabe, vojvode ugro vlaškog od 15 juna 1646, kojom daje manastiru Trebinju svake godine po 1800 aspri; povelja Jovan Konstantina Beserabe od 5 januara 1702 g., kojom određuje manastiru Trebinju pomoć svake treće godine po 7000 peneza ili po 45 talira za dušu svoju i svojih roditelja; pismo slavonskog episkopa Stefana Ljubibratića od 31 oktobra 1701 g., pa mitropolita hercegovačkog Nektarija Zotovića, da se može u njegovoj eparhiji skupljati pomoć za obnavljanje manastira Trebinja; pismo pukovnika Mihaila Miloradovića od 3 juna 1711 g., kojim poziva hrišćane na borbu protiv Turaka; pismo mletačkog dužda od 25 jula 1776 g., kojim se odobrava gradnja nove crkve u man. Savini: pomenik manastira Trebinja iz 1760 g., čitulja manastira Savine iz 1758 g. i još mnogo drugih vrlo važnih i istoriskih dokumenata. U arhivi se čuva i nekoliko pisama crnogorskog mitropolita Petra I, i još mnogo drugih od manje i veće važnosti. Manastir ima i svoju dobro očuvanu i sređenu biblioteku. Tu ima knjiga od velike vrijednosti, vrlo rijetkih i na raznim jezicima; zastupljeni su i mnogi pisci svjetskog glasa. Ali je najvažnija od svih knjiga Savinska Krmčija ili nomokanon. Pisana je na debeloj hartiji u 13 vijeku i bila je svojina hercegovačkog mitropolita Silvestra.

On ju je darovao manastiru Trebinju 1603 g., a odatle su je monasi prenijeli 1694 g. u Savinu. Ova krmčija pretstavlja veliku vrijednost, jer je potpunija od ostalih do sada poznatih krmčija, jer ima stepenik braka. Prepisana je sa moračke, a ova sa krmčije Sv. Save. Zato i spada u najstarije naše spomenike i smatra se kao rijetka dragocjenost. U Savini ima i poveći broj pisanih knjiga (Srbulja), koje su prenesene ovamo mahom iz manastira Tvrdoša. Tu su nekoli ka trebnika iz 16 vijeka, jevanđelje priloženo manastiru Trebinju 1685, jevanđelje od 1702 itd. Do 1807 g. bilo je ovdje i više starina, ali je te godine, usljed vatre koju su podmetnuli Francuzi, izgorelo mnogo toga. U dvorištu je groblje. Tu je grob episkopa Gerasima Petranovića i episkopa Dositeja Jovića, pa grobovi stare srpske porodice kneževa Vojnovića – Užičkih, kneza Stratimirovića i dr. Ispred dvorišta je kosturnica i spomenik devetnaestorici Bokelja, koje su Austrijanci za vrijeme Svjetskog rata, zbog žarke ljubavi prema braći Srbima, strijeljali. Za ovaj manastir imaju znatnih zasluga: mitropolit Savatije Ljubibratić, rodom iz Pive, koji je obnovio manastir Savinu. On je za otkup vladike Danila Petrovića, kad je ovaj bio na vjeri uhvaćen i uhapšen u Podgorici, dao 1000 dukata i tako spasio život jednom velikom čovjeku, koji je docnije istrijebio poturčenjake iz Crne Gore. Iza Savatija bio je arhimandrit njegov sinovac Stevan, docnije episkop, pa Partenije Ljubibratić, koji je poslije postao episkop. Iza ovih nizali su se mnogobrojni nastojatelji, čija se imena nalaze na manastirskoj tabli, a koji imaju mnogo zasluga za očuvanje ove svetinje. Arhimandrit Danilo Rajović i jeromonah Simeon Marković proveli su dugo vremena skupljajući priloge i imaju velikih zasluga za podizanje velike crkve. Za vrijeme arhimandrita Nikanora Bogetića osveštani su u Savini 1806 g. barjaci združene ruske, crnogorske i primorske vojske, koju je protiv Francuza predvodio crnogorski mitropolit Petar I. Monah Josif Tropović iz Kruševca zaveo je školu u Toploj kod Herceg Novog, u kojoj je učio Petar II (vladika Rade). U Savini je učio i crnogorski mitropolit Mitrofan Ban, gdje je i rukopoložen za đakona 1865 godine. Episkop Gerasim Petranović je ovdje provodio ljeto. On je iz svojih sredstava trošio na opravku i uljepšavanje manastira. Iznad manastira je crkva Sv. Save. Ne zna se kad je nastala. Predanje je dovodi u vezu sa Sv. Savom. I ona je bila zapustjela, pa je opravljena. Od starog ikonostasa vrijede spomena dvije stare ikone, koje su, po svoj prilici, ostaci starog ikonostasa, a to su Sv. Simeon i Sv. Sava. Antimins je iz 1743 g. iz doba patrijarha Arsenija IV Jovanovića Šakabente. Siromašna je i služi kao parohijska crkva sela Savine. Manastir je prema ulazu u Bokokotorski zaliv i kad se sa širokog mora ulazi u ovaj zaliv, prvo padne u oči manastir Savina. Neobičan utisak koji čini pojava ovog manastira mami putnika da ga posjeti.

Bokeški pomorci, bez razlike vjere, kad bi se poslije dugog putovanja po moru povratili i sa Oštre Ponte ugledali manastir Savinu, ispalili bi nekoliko topovskih metaka u znak pozdrava, a tad bi se na manastiru istakle zastave i zvonilo u zvona u znak srećna povratka moreplovaca. I redovno kapetani sa mornarima došli bi u manastir i zahvalili Sv. Bogorodici „što ih je zdravo more nosilo“. Tom prilikom su kaluđeri u odeždama prinosili tople molitve za srećne putnike, a mornari su bogato darivali ikonu Bogomatere. Manastir Savina je svagda bio na zavidnoj moralnoj visini i visoko je cijenjen ne samo od mještana i pravoslavnih, nego i od katolika i najudaljenijih krajeva Boke, Crne Gore, Dalmacije i Hercegovine. Služio je kao utočište potlačenih i proganjanih, kao oporavilište bolesnih, kao odmorište starih i iznemoglih. Ovdje su rado primali sirote i gladne. U manastiru su se održavali sastanci za vijećanje, dogovaranje i molitvu. Savina i danas stoji visoko. Nju posjećivaju stranci više no ma koju našu starinu na primorju. Manastir je bio čuvar narodne tradicije, čvrst temelj vjere i morala. On je to i danas i sveto čuva amanete onih koji su ga osnovali i digli mu ugled; on i danas ide stopama Sv. Save.

Literatura: Spomenica manastira Savine 1930, Vjesnik srpske crkve od 1901 „Boka“ od S. Nakićenovića, Nar. Enciklopedija S. X. S., Šematizam bokokotorske eparhije za 1916.
Zetski glasnik, V/1933, br. 69, str. 3; br. 70, str. 3; br. 71, str. 3.