Drevni srpski manastiri: Manastir Studenica

Iz knjige Drevni srpski manastiri, autora Andrije P. Jovićevića

Manastir se nalazi na desnoj strani planinske rijeke Studenice, po kojoj je i dobio ime. Okolina mu je romantična. Visoka brda, koja ga okružavaju, obrasla su borovom šumom, a ispod ove raste jela, smrča, breza i hrast i spuštaju se do samog manastira.

Rijeka Studenica dolazi ispod planine Golije, koja pripada masivu Starog Vlaha, i protiče pored crkve Pridvorice, koju su podigli pridvornici Nemanjini, po kojima je i dobila ime. Manastir je podignut na ravnom brežuljku, a udaljen je od varošice Ušća oko 11 km i nešto više i k njemu vodi dosta dobar kolski put.

Manastir je skriven u šumi i spazite ga, tek kad se obretete pred njim. Ovo je mjesto skrovito i zaklonjeno u njedrima ogranaka Starog Vlaha i život je ovdje miran i spokojan. U doba postanka manastira ovaj kraj je bio šumovit i pust, gdje su bila „lovišta zvjerem“.

Manastir je sazidao Stevan Nemanja između 1183-1190 god. i crkvu posvetio Uspenju Sv. Bogorodice. Ha jednom trebniku u manastiru Kaleniću zabilježeno je, da je Studenica sazidana 1172 g. On je u crkvi podigao grobnicu za sebe s desne strane pri južnom zidu.

Nemanji je Studenica bila glavna zadužbina, i kad ju je dovršio, on joj je poklonio mnoga sela i snabdio je svim potrebnim utvarima. U starosti Nemanja se ovdje zamonašio i proveo jednu godinu i po ili dvije, pa je otišao kod sina Save u Sv. Gori. Ovdje se zamonašila i njegova žena Anastasija, koja je živjela i upravljala ženskim manastirima u Rasu. Crkva je živopisana 1205 god.

Jedan natpis ispod pojasa na kubetu kaže, da je veliki župan Vukan crkvu „obnovio molerajem“ 1205 g. U crkvi je bila i slika Vukanova, pa je, sudeći po natpisu, koji se daje nazreti, zamijenjena slikom Stevana Dečanskog. Studenica je zadužbina većeg stila iz onog doba. Iz istog doba je i manastir Sv. Petra i Pavla u Bijelom Polju, sada džamija, zadužbina Nemanjina brata Miroslava.

Kada je Nemanja umro, onda je Sava, poslije kratkog vremena, otkopao njegovo tijelo i prenio u Studenicu i smjestio u grobnici koju je Nemanja za sebe napravio i u kojoj se i danas nalazi. Sava je tada ostao ovdje kao iguman od 1208 do 1215 g. On je za to vrijeme prigradio pred Nemanjinu crkvu veliku pripratu i tako produžio i povećao crkvu, i dodao joj sa obije strane po jednu kapelicu. I Nemanjina crkva je imala pripratu, a sada je dobila još jednu.

Ovdje se u ono doba na grob Nemanjin skupljao narod sa svih strana i potreba je zahtijevala da se crkva poveća. A u to doba Sava je dao podići i manastir Žiču, gdje je poslije smještena prva srpska arhiepiskopija. Sava je ovdje napisao tipik za kaluđere studeničke.

Do groba Stevana Nemanje sahranjen je i njegov sin veliki župan Vukan, i mlađi Urošev sin Stevan ispod njihovih nogu. A pored oca sahranjen je bio ovdje i kralj Stevan Prvovjenčani, čije mošti imaju dugu i vrlo burnu istoriju, jer su nošene iz mjesta u mjesto, sakrivane po pećinama, pa čak i zakopavane, a sve od straha, da ne padnu Turcima u ruke. Sava ih je prenio u Žiču, a Vladislav ih vratio u Studenicu.

Kralj Uroš ih je prenio u Sopoćane i tamo su ostale 150 g. Zatim se s njima bježalo u Crnu Rijeku, pa su povraćene u Studenicu, ali ovdje opet ne ostaše dugo, nego su prenešene u Beograd, u manastiru Voilovcu, Rajinovac, Vraćevšticu, Fenek, Beočin, Kalenić i Ostrog. Danas se nalaze ovdje. Ovdje je sahranjen i kralj Radoslav, koji se ovdje i za- monašio.

Oko 1313 god. ovdje je blizu saborne crkve kralj Milutin sa- zidao malu crkvicu sa kubetom i posvetio je Joakimu i Ani, ro- diteljima Sv. Bogorodice. Nešto niže od ove u manastirskom dvorištu nalazi se mala i neugledna crkvica Sv. Nikole, za koju se priča, da ju je Nemanja podigao prije velike crkve, da se u njoj vrši bogosluženje, dokle se dovrši velika crkva.

Velika crkva je jednobrodna s jednim kubetom. Dugačka je iznutra sa oltarom 38 a široka 8 metara. Uz veliki oltar spolja se vide dvije jedva primijetne apside. Prema amvonu se crkva produžava na jug i sjever malim pjevnicama na čijim čelima su ulazna vrata u crkvu.

Crkva ima dvije priprate; prva pripada crkvi Nemanjinoj, a druga je djelo Sv. Save. Zidovi Savine priprate sa istoka i zapada nadvisuju krov, pa je crkva dobila izraz kao da je utisnuta između dva zida. I obije pjevnice imaju ovako nadvi- šene zidove. Sav sklop je ukusan i skladno izvedena građevina sa pojedinostima do krajnosti vješto izvedenim i izrađenim.

Kube se oslanja na snažne lukove. Staro Nemanjino kube zamijenjeno je sadašnjim u doba Miloša Obrenovića. Ono predstavlja u osnovi mnogougao od 12 strana, i ima 12 prozora.

Zidovi crkve su od sige, a spoljni dio zida je od bijelog mramora, koga ima u ovom kraju. Svuda ispod strehe nalaze se lučni ornamenti. Ovaki lučni ukrasi nalaze se i na čelu Nemanjine crkve, čiji se stubići završavaju raznim figurama, kao glavom čovjeka, žene, lava, ovna, lista ili nekog cvijeta itd.

Svi su prozori obično dvojni, a prozor na oltaru je trojni, koji je sa dva uzdužna mramorna stubića podijeljen u tri dijela. Svi okviri na prozorima i vratima su od bijelog mramora, koji se daje rezati, da se po njemu vajaju razne i najsavršenije figure. Prozor na oltaru uokvirava loza, koja se spiralno obavija oko prozora. U lišću su upletene razne figure, a loze su iznikle, jedna iz čeljusti grifona a druga iz čeljusti zmije.

Vrata od kamena na Nemanjinoj crkvi su neobične ljepote i kamenorezačke vještine. Ha dovracima i pragovima su uklesane razne figure, koje pretstavljaju rijetku vještinu. Ha unutrašnjoj strani su izvajani likovi svetaca a spoljašnja strana je urešena raznim oblicima, vezovima i šarama, zaštitni vijenac, koji se spušta odozgo i obavija portal, završava se na krajevima životinjama iz grčke mitologije.

U polukružnom polju iznad praga, a ispod vijenca, predstavljena je u jako ispupčenom reljefu Bogorodica, i sa strane s dva arhangela. Donji dio reljefa Bogorodice je odlomljen, a tako i stupci, koji su s obje strane vrata spajali gornje mitološke životinje sa donjim pri patosu.

Južni i sjeverni portal krase crkvu. Južni se ističe svojom izradom. Dovraci na ovom portalu se stepenasto uvlače unutra, a iznad vrata se vezuju u vijenac. Dovraci su ukrašeni ornamentikom, koja daje portalu neobičnu ljepotu. Po izradi vrata Nemanjine crkve, južnog portala i trojnog prozora na oltaru, jasno se zapaža uticaj romanskog stila.

Studenica je, bez sumnje, najveća i najljepša Nemanjina zadužbina. Dok je arhitektura zapadnjačkog stila, živopis je vizantijskog karaktera. U Savinoj priprati, po desnoj strani od ulaska, nalazi se jedna neobično velika agiazma od mramora sa poklopcem, podignuta na širokom postanju od mramora koje je imalo osam stubova i nad njima nebo. Ovdje se svetila bogojavljenska vodica. Između stubova je stajalo osam kazana s vodom, i kad bi se osvetila vodica, narod je uzimao vodicu iz kazana, a u agiazmi se čuvala za godinu.

Nemanjina crkva je bila živopisana, a Savina priprata nije. Od starog živopisa ostale su freske u oltaru, od prvih stolpova do sredine priprate, u portalima i srednjoj pripra- ti. Ostali dio se obnovio 1846 g. Kada je i kube izmijenjeno. Nove freske su sjajne i živih boja, ali se razlikuju po tonu i dubini od fresaka iz starijeg doba. Zbog haranja i pustošenja freske su stradale, pa su mnoge izgubile svoju ljepotu.

Iznad Nemanjina groba nalazi se slika Stevana Nemanje sa slikom crkve, koga Sv. Bogorodica privodi Hristu; a u srednjoj priprati na južnoj fasadi Anastasija, žena Stevana Nemanje, kleči pred Bogorodicom i traži milost. Od novijih fresaka ističu se na južnom zidu slika cara Dušana, Uroša i despota Jovana, svih u jednom redu, pa slika Sv. Simeona sa desne strane oltara i Sv. Save sa lijeve strane. Ostale freske pretstavljaju raz- ne scene iz Hristova i Bogorodična života, iz života proro- ka i mučenika itd.

Manastir Studenica je vrlo važan istoriski objekat. Po svojoj ulozi, koju je vršio u narodu, po svom značaju i ugledu, on zauzima jedno od prvih mjesta među srpskim manastirima. I kao takav on je često zapinjao za oko Turcima, pa su mu nano- sili kvara, pljačkali ga i pustošili. Zato je njegova prošlost burna i značajna.

On je nekad živio u izobilju, a ponekad je siromašio, da su njegovi kaluđeri bili prinuđeni ići po narodu da traže pomoć, pa čak i u Rumuniju i Rusiju. A Studenica je imala odličnih pretstavnika i velikih pobornika crkve i naroda, koji su za vjeru i narod stradali i ginuli.

Manastir je ranije služio kao utočište gladnih i potrebnih. On se brinuo o sirotinji i njegov iguman je davao sirotinji hljeb i drugu hranu. Uz manastir je postojala naročita gostionica za sirotinju i putnike; za njih je manastir imao čak i naročito groblje.

Prvi iguman, koga je postavio Nemanja, bio je jeromonah Dionisije. Iguman manastira Studenica dolazio je u ono doba na prvo mjesto među igumanima ostalih manastira. Studenica je imala osobitu privilegiju; iguman njen biran je na kraljev predlog, i kralj ga je lično ustoličavao, poljubio ga i predavao mu igumansko žezlo.

Manastir su pazili Nemanjići, kao zadužbinu svog praroditelja. Oko 1286 g. ovdje su napisane mnoge knjige i priložene mnoge utvari za doba kralja Stevana Uroša.

Od najstarijih igumana spominju se: Joanikije, koji je do- cnije postao arhiepiskop 1371 g., Sava za vrijeme Milutinovo, Teodor koji je učestovao pri izboru arhiepiskopa Nikodima, Nikola koji je 1329 g. napisao jedno jevanđelje. Slabi su spomeni iz 15 i 16 vijeka. U to doba je bilo vrlo teško stanje za naš narod, pa su, možda, i manastiri trpjeli mnogo, bili harani i pljačkani. Ha taj način propale su sve istoriske zabilješke, ako ih je uopšte i bilo. Iz 16 v. ima jedna kadionica, skovana 1591 g. pri igumanu Savi. Iguman Simeon prestavio se 1570 g, kao što glasi natpis na njegovom grobu s južne strane crkve. Pošto se narod malo smirio, a Turci prodrli dalje, onda se u 17v. i 18 v. i manastir Studenica sve češće spominje i daje o sebi vidnijeg znaka života.

Prema jednom natpisu u kubetu male crkve doznaje se, da su 1608 g. izvršene znatne prepravke u manastiru. Godine 1629 išao je u Rusiju arhimandrit Antonije sa nekoliko kaluđera da od cara Mihaila traži pomoć da pokrije crkvu i sazida neke ćelije, ali nije imao uspjeha, jer nije imao dozvolu da može doći u Rusiju, zato nijesu pripušteni caru i vratili su se praznih šaka. 1655 g. bio je u Rusiji arhimandrit Neofit sa tri kaluđera i otud su se vratili s dosta ikona, knjiga i drugih utvari.

Mateja Besaraba izdaje povelju Studenici 14 marta 1644 g., kojom prilaže Studenici godišnje po 6000 peneza, a ugrovlaški vojvoda Grigorije Gika izdaje Studenici povelju 19 januara 1662 g., da će joj davati godišnje po 6000 peneza (50 groša). Kad je studenički arhimandrit Neofit bio u Rusiji, car Aleksije Mihailović izdao mu je 25 januara 1663 g. gramatu, u kojoj odobrava, kaluđerima iz manastira Studenice da dolaze u Rusiju svake pete godine radi primanja pomoći za manastir.

1686 g. bio je u Rusiji arhimandrit Vasilije sa dva kaluđe- ra da traži pomoć, koju nijesu primili za 15 godina, da opravi manastir, jer se grad sa ćelijama bio porušio, i tada je donio 150 rubalja, dosta knjiga, odežda i drugih utvari.

U toku 17 v. ima pomena, da je 1622 g. skovana kadionica, 1627 g. napravljen krst na kivotu, 1636 g. skovane dvije ripide i jedna petohlebnica. 1619 g. priložio je Studenici episkop vršački Simeon jedno jevanđelje; drugo jevanđelje darovao je pop Avram iz Stanišanca 1666 g. Ha starom kivotu Sv. Kralja piše, da je načinjen 1608 g. i da mu je bio ktitor mitropolit Simeon.

Pri kraju 17 v. i manastir i narod dovedeni su u vrlo teško i kritično stanje. Srbi su se u ovim krajevima istakli kao pri- vrženici Austrije, koja je onda u ratu s Turcima zauzela bila ove krajeve, ali ih nije održala, već se povukla pred jačom turskom silom.

To je navelo Mahmud-bega Mahmudbegovića iz Peći, da 1689 g. iz osvete, opustoši Studenicu, Đurđeve Stupove, Sopoćane i Mileševo, a to je navelo i patrijarha Arsenija Čarnojevića da odvede narod u Austriju i da oslabi srpski živalj u Nemanjinoj Srbiji. S narodom zajedno i manastiri su proplakali i osiromašili. Studenica je brzo propojala, jer se 1690 g. spominje Vasilije kao iguman Studenice, pa arhimandrit Neofit, koji je išao u Rusiju za pomoć, i koji je povratio 1701 g. mošti Sv. Stevana Prvovjenčanog iz Crne Rijeke u Studenicu.

Ugrovlaški vojvoda Konstantin potvrdio je 1706 g. pomoć, koju su ugrovlaške vojvode ranije darovale manastiru a to je isto potvrdio 1715 g. vojvoda Stevan Kantakuzen. Od 1712 do 1718 g. ovdje se bavio jegarski episkop Jevrem Banjanin. 1717 g. izdao je princ Evgenije Savojski pismo, kojim se zabranjuje rekvizicija dobara manastira Studenice.

Bjegstvo patrijarha Arsenija IV Šakobente u Austriju srpsku crkvu i srpski narod ponovo je stavilo u veoma težak položaj. Tada je Studenica osirotjela, jer se njen arhimandrit Vasilije s većim dijelom bratstva sklonio u Austriju.

Njemci koji su napadali Novi Pazar, dođu u Studenicu, pa kada su Njemci odbijeni, Turci, misleći da su kaluđeri doveli Njemce ovamo, poharaju i manastir i svu okolinu. Arhimandrit Studenice Konstantin tražio je 1750 g. od mitropolita Pavla Nenadovića da mu pošlje molere za ikonostas. On je išao i u Rusiju i pomoću ruskom opravio je manastir.

Ponovo pri kraju 18 v. Studenica strada. U borbi Austrije protivu Turaka, Srbi su opet stali na strani Austrije, u nadi da će im ona donijeti slobodu. Turci su, da bi kaznili ustanike i ulili strah ostalima, pozvali u manastir Manasiju 200 viđenih Srba i sve ih na vjeru posjekli. Čuvši za to kaluđeri man. Studenice, uzmu mošti Sv. Kralja 1789 g. i prijeđu preko Beograda u Pančevo i tamo ostanu sve do 1792 g., kada im je od turskih vlasti dozvoljeno da se vrate. Za ovo vrijeme manastir je stradao i prokisnuo. 1799 g. je prepokriven na osnovu ferma- na od 1798 godine.

Za doba ustanka Karađorđeva manastir je ponovo stradao. Veći dio kaluđera otišao je kod Karađorđa, pridružio se nje- govoj vojsci i mnogi su bili vođe ustanika. Turci su tada, 1805 godine, spalili manastir, opljačkali ga i potpuno opustošili, a kaluđeri su utekli sa Sv. Kraljem u manastir Vraćevšticu. Tada su Turci posjekli monaha Ruvima u Novom Pazaru, a monaha Nićifora objesili.

Kad je Karađorđe prešao u Austriju, kaluđeri sa Sv. Kraljem prijeđu u manastir Fenek. Govore, da su ovom prilikom kaluđeri sakrili mnoge dragocjenosti u Isposnici Sv. Save, pa kad su Turci spalili manastir, onda je monah Sofronije, koji se bio zadržao u Isposnici, zapalio sve stvari i utekao.

Isposnica Sv. Save nalazi se na dva sata uzvodno iznad manastira. Tu se nalaze dvije kapele, priljubljene uz stijenu. Ove kapele, nazvane „Isposnica“, podigao je Sv. Sava, dok je bio iguman u manastiru. Tamo su živjeli stari kaluđeri, koji su provodili strog pustinjački i isposnički život, a tamo su šiljani i mladi iskušenici, da se uz stare uče postu i molit- vi i da se spremaju za kaluđerski poziv. Kapele su posvećene Pokrovu Bogorodice i Sv. Đorđu.

Ima jedan spomen iz 1758 g., da su u Studenici osim dana- šnjih crkava postojale i crkve Sv. Arhangela i Sv. Simeona, kojih danas nema i niko ne zna da li su i postojale. Iako je crkva Sv. Joakima i Ane nazvana „kraljeva crkva“ pustošena, ipak su freske dosta dobro očuvane. Po desnoj strani su kti- tori Milutin i Simonida. A tamo su i slike njihovih praro- ditelja.

Od starina i stvari od vrijednosti, koje je manastir ne- kad imao, ostalo ih je malo. Naročito nema starih knjiga. Od rukopisnih knjiga ima samo jedno jevanđelje, a osim toga ima  i četiri jevanđelja okovana teškim srebrnim pločama. Osta- le su znamenitosti: u kivotu na moštima Sv. Kralja čuvaju se dva prstena Stevana Prvovjenčanog i krst Sv. Save, a u riz- nici: nekoliko srebrnih kutija sa česticama  Sv.  moštiju. Ha jednoj kutiji stoji natpis: arhimandrit Mojsije Georgijević svjedoči 1687 g. da su u njoj čestice Sv. Haralampija, Sv. Ja- kova Parsjanina, Svetih Vračeva, Sv. Vasilijana i sveta krv „pjatozarnih“ mučenika; dva srebrna pa pozlaćena pehara, koje zovu „kosovskim peharima“, misleći da datiraju od Kosova: jed- na mala ikona koja se rasklapa, a koju je Sv. Kralj poklonio Sv. Savi 1199 g, vladičansko odjejanje Sv. Save, ukrašeno ikonicama i srebrnim pločama, jedno srebrno kandilo Sv. Save; mnogo pojaseva sa srebrnim pločama; jedan pokrov za kivot Sv. kralja koji je vezla i priložila Mapa (Olivera) sultana Bajazita, a kćer kneza Lazara; jedan pokrov za kivot, dar patrijarha Arsenija Čarnojevića;

dva bakroreza, jedan mali a drugi veliki. Mali bakrorez je sa likom Simeona i Save, a u sredini Bogorodice, a veliki sa slikama crkava i kuća i svih objekata, koji se danas nalaze i koji su se ovdje nalazili, pa ih danas nema, sa slikama Nemanjića. Vide se pored toga i turske figure i razne životinje. Kivot, u kome počiva Sv. Kralj, i pokrov poklonila je knjeginja Persida, supruga Aleksandra Karađorđevića 1852 g. i pretstavljaju prvoklasnu izradu.

Manastirske se kuće nalaze ispred glavnih i sporednih crkava i pružaju se u vidu luka. Prvu kuću, u kojoj je stan za nastojatelja, sagradio je knez Miloš, a kuća do nje, koja je nova i uređena za otmenije goste, načinjena je docnije. Ostale kuće su u lošem stanju.

Manastir ima imanja oko 400 ha borove šume i 1000 ha os- talog zemljišta i šume koja nije za eksploataciju. Prihodi manastira su znatno popustili, a uz to dažbine su tolike, da manastir ne može opstati pod tim okolnostima. Starješine manastira uvode racionalno gazdinstvo, podižu pčelinjak i voćarstvo, pa ipak pored najbolje ekonomije teško se izlazi na kraj.

U manastiru je od starine bila škola. Ovdje su se mladići učili pismenosti i potrebnom znanju za ono doba, i spremali se za sveštenike i narodne učitelje. Time je manastir uticao na vjersko i nacionalno osjećanje naroda, a osim toga ovdje su se održavali važni dogovori u korist naroda, koji je mnogo trpio i pretrpio. Svakoj akciji prednjačili su kaluđeri manastira Studenice i dragovoljno se izlagali opasnosti, koja je prijetila i njima i manastiru. Ali narodni interesi su im bili preči od svega, i zbog toga manastir Studenica je bio na visini svog poziva i ostao je u narodnoj pjesmi i uspomeni kao jedno od prvih svetinja naroda srpskog.

Literatura: Manastir Studenica od Vl. R. Petkovića, Istorija Srba od K. Jiričeka u prevodu J. Radonjića, Zapisi i natpisi od LJ. Stojanovića, Narodna Enciklopedija S. H. S. i Pravo- slavno monaštvo i manastiri u srednjovjekovnoj Srbiji od V. Markovića.

Zetski glasnik, V/1933, br. 82, str. 2; br. 83, str. 2; br. 84, str. 2.