Drevni srpski manastiri: Manastir Svete Trojice

Iz knjige Drevni srpski manastiri, autora Andrije P. Jovićevića

Manastir se nalazi na jedan kilometar od Pljevalja, u uskoj i lijepoj dolini između dva povisoka i posve gola brda, koja ga potpuno zaklanjaju s istoka i zapada. Ova se uska dolina završava iznad manastira. I sa sjevera je manastir prilično zaklonjen. Okolo manastira je šuma, i u ovoj šumi, između bregova, manastir je smješten u njedrima i putnik ga spazi tek kad dođe ispred njega. Vidik je odavde vrlo sužen, a širi se nešto malo k jugu. Mjesto gdje se manastir nalazi, zove se Biserka, a tako se zove i izvor koji ističe odmah iznad manastira. Izvorska voda je vrlo zdrava i uvedena je u manastirsko dvorište. Od Pljevalja do manastira vodi kolski put. Današnja manastirska crkva daje vrlo lijepu sliku. Dužina joj je oko 20, a širina 7-8 m i ima četiri dijela; oltar, pravu i srednju crkvu i pripratu. Nije sagrađena odjedanput, nego je građena prema potrebi, iz tri puta. Prije današnje crkve postojala je na sjeveru do manastirskih konaka jedna kapelica s ćelijom, gdje je živio neki isposnik pustinjak, i ova kapelica se smatra kao preteča današnje crkve. Da je ovdje živio neki pustinjak, vidi se i po tome, što se to mjesto i danas zove „pustinja“. Sigurno je, da je ovo mjesto u to doba bilo pusto, u šumi, daleko od naselja i da su posjetioci, koji su dolazili kod pustinjaka, još tada zvali ovo mjesto tako. Naziv „Biserka“ može biti da je iz docnijeg doba. Ova stara kapela je uništena požarom 1859 g. Crkva je pokrivena cingom. Prvobitna crkva je bila vrlo mala, a sastojala se iz oltara i prave crkve. Njen je oltar uvučen pod jednu stijenu, pa zato nema prozora, radi čega je oltar vrlo taman. Staru crkvu je osnovao i posvetio Svetoj Trojici jeromonah Visarion s bratom Savom i sinom arhijerejom Nićiforom. Slika ktitora i osnivača Visariona nalazi se u pravoj crkvi na južnom zidu sa slikom crkve u ruci, koju podnosi Hristu. Nekada je postojao i natpis, u kom se ovaj Visarion, brat mu Sava i sin Nićifor, arhijerej, obilježavaju kao osnivači crkve, kao i to da ju je poslije obnovio iguman Joakim. Ne zna se tačno godina postanka, ali kako se manastir spominje 1536 i 1537 g., onda se pretpostavlja da je osnovan pri kraju 15 ili u početku 16 vijeka. U manastiru se čuva jedan ferman sultanov od 1473 god., kojim se naređuje prijepoljskom kadiji, da zabrani puštanje stoke u manastirsko imanje i sječu šume. Ako je godina tačno prevedena, onda, bez sumnje, manastir potiče od početka 15 v. Manastir je odmah postao čuven i ovdje se stvorilo bratstvo, koje je davalo vidna života i diglo mu ugled. Postoji zapis na jednom jevanđelju od 1537 g., da su hrišćani za doba sultana Sulejmana mnogo stradali. Manastir je stalno napredovao i njegovo je imanje neprestano raslo, pa i manastirsko bratstvo. Onda se osjetila potreba za povećanje crkve i 1592 g. crkva se produžava i ispred prave crkve napravljena je priprata, danas srednja crkva. Turske su vlasti dozvolile ovo povećanje pod uslovom, da ovaj dio crkve bide uži jedan „aršin“ od prave crkve, što je i učinjeno. Kao osnivači i ktitori ovog dijela spominju se jeromonah Georgije sa sinom Ananijom i bratancem Vojinom, spahijom, iz sela Poblaća. U ovom dijelu crkve sjeverno od ulaska zapadnih vrata nalaze se na zidu likovi monaha Georgija, koji se, u natpisu pored njega, naziva „Podblaćanin“, i Vojina spahije, a južno od vrata naslikan je neki jeromonah, po prilici Ananije, ali je natpisa nestalo. Georgije drži u desnoj ruci pripratu, a u lijevoj razvijen svitak. Crkva je živopisana tek 1665 g. Onda su u crkvi postavljeni svud okolo stolovi za stare i iznemogle, a desno do amvona arhijerejski tron, uzdignut za tri stepenice. U najnovije vrijeme ponovo se osjetila potreba za povećanjem crkve, i 1876 g. prigrađena je priprata. Tada je nad srednjom crkvom podignuto visoko osmougaono kube s osam visokih prozora, dok je pregrada između prave i srednje crkve uklonjena. Sem ovoga, u srednjoj crkvi je podignut hor. Ovaj rad izvršen je o manastirskom trošku i s narodnim prilozima. No prije ovoga rada, 1859 g. nesrećnim slučajem izgorele su sve manastirske kuće i krov na crkvi, koji je bio od lučevih dasaka. Od ovog požara sačuvalo se samo ono što je bilo u crkvi i u nekoj magazi, gdje vatra nije mogla prodrijeti. Tada je upropašćeno mnogo važnih stvari koje su se čuvale u konacima. Tom prilikom izgorio je kaluđer Antim, koji je bio bolestan. Iste godine su manastirske kuće obnovljene i dovedene u današnje stanje.

Za popravku manastira tom prilikom je darovao i sam sultan Medžid prilog od 50.000 mirijskih groša. Sem sultana i narod je pritekao svojim prilozima u pomoć, pa se samo zato ova velika popravka mogla izvesti tako brzo. Turci su žalili što je manastir izgorio, jer su svi viđeniji Turci iz Pljevalja dobijali od kaluđera darove. Ovom prilikom turske vlasti su dozvolile da manastir može dobiti jedno zvono, pa je 13 juna 1861 g. na crkvu podignuto prvo zvono u Hercegovini. Ali 29 istog mjeseca Turci su zvono skinuli i odnijeli. Sva je crkva, osim priprate i kubeta, naslikana. Između fresaka se nalaze slike Stevana Dečanskog, cara Dušana i cara Uroša. Zato što su prozori mali, freske su potamnjele od dima svijeća, pa su osobito na svodu izgubile u mnogome od svoga sjaja i ljepote. Nad Sv. trpezom nalazi se nebo. Prvobitna crkva je trobrodna, jer su krajevi odijeljeni visokim i prostranim kolonama; ostali dio je jednobrodan. Kube nije podignuto nad amvonom, jer nije bilo potrebnih kolona za podupiranje. Zato je u pravoj crkvi i tamno, jer su prozori vrlo mali. Ha kubetu stoji veliki bakarni pozlaćeni krst, dok su na čelu crkve i na oltaru nešto manji krstovi. Zvonik je odvojen od crkve i nalazi se do oltara, s južne strane. Podignut je 1903 g. Od relikvija, manastir ima jedan mali kivot od srebra, u kome se čuvaju čestice svetitelja, ali se ne zna kojih. Sem ovoga, u manastiru se čuvaju: kivot u kome je počivalo tijelo Sv. Save u Mileševu i štap Sv. Save. Ha nekoliko godina poslije razorenja man. Mileševa 1595 g. i spaljivanja mošti Sv. Save, jedan kaluđer manastira Svete Trojice, idući u pisaniju, dođe u tursko selo Isardžik blizu Mileševa. Tu ga jedan muslimanin zamoli da očita molitvu nekom bolesniku. I kad to izvrši, muslimanin mu donese svježih jabuka, kao da su tada ubrate, pa kako je to bilo oko Đurđeva dne, kaluđer zapita odakle mu svježe jabuke, a ovaj mu odgovori da ima jedan sanduk, u kome jabuke ne trunu. Kaluđer zatraži da vidi sanduk i u njemu prepozna kivot Sv. Save, pa ga zatraži od muslimana da mu ga dade, pa da nikad u kući neće imati bolesnika. Ovaj mu dade sanduk i kaluđer ga donese u Svetu Trojicu. I zaista ovaj sanduk po svemu liči na svetiteljski kivot i pouzdano je da je ovo kivot Sv. Save u kome je počivao u Mileševu. Štap Sv. Save dug je jedan i po metar. Ima okruglu dršku optočenu zlatom i srebrom filigramske izrade. Sav štap je prvo bio okovan srebrom, pa povrh ovog je tanka navlaka od mesinga i na njemu je osnivač prvobitne crkve jeromonah Visarion dao ispisati tropar Sv. Save 1608 god. Izgleda, da je štap dok je bio u rukama Sv. Save bio okovan srebrom, a oklop od mesinga da je docnijeg porijekla. I ovaj štap je našao kaluđer man. Svete Trojice u jednog muslimana, pa ga je otkupio za 150 groša i priložio manastiru. Manastir ima mnogo starih rukopisnih i štampanih knjiga. U ovom manastiru kaluđeri su napisali mnogo crkvenih knjiga, i mnoge od njih koje su još sačuvane, od velike su vrijednosti. Tako je 1537 godine ovdje napisana jedna mineja trudom jeromonaha Vasilija sa bratijom. Zatim su 1545 i 1546 g. napisane mnoge knjige, a u knjigama pisanim 1570 i 1576 g. spominje se iguman Stevan. Pisanje crkvenih knjiga potom se nastavlja još jače, pa je 1595 napisana mineja za april. 1642 sinaksar 1646 i 1643 god. psaltir i mjesečnik.

Pri igumanu Mojsiju 1649 g. pisao je inok Gavril Šestodnevnik Jovana egzarha, a slike je radio zograf jeromonah Andrija Rajčević, sestrić igumana Mojsija. Ova knjiga je pretstavljala neobičnu vrijednost za nauku ali je na žalost, nestala. Gavrilo je takođe pisao 1650 g Vrhobreznički ljetopis, 1651 g. pisao je minej pri igumanu Ananiji. Između mnogobrojnih ovih knjiga od velike je vrijednosti jedno vrlo veliko i vrlo teško jevanđelje, bez datuma kad je pisano, a pisao ga je đak Dimitrija. Obloženo je teškim srebrnim pločama, i na njemu ima natpis, da ga je manastir bio založio 1707 g. u Sarajevu za 108 groša, i da su ga Sarajevci otkupili i povratili manastiru. Ovdje je bila i jedna zlatna čaša teška 3⁄4 oke, pa je manastir i nju založio u Sarajevu za 100 dukata, i kad ju nije mogao otkupiti, otkupila ju je sarajevska crkva i prisvojila. Manastir ima nekoliko skupocjenih kandila iz 1727 i 1732 g., pa poviše krstova od velike vrijednosti, a ovdje je i jedan krst sa česticom svetog drveta. Dvije nalonje, prizmastog oblika, od mozaika su i neobične izrade, a tako i vrata koja su bila između srednje i prave crkve, a koja su dignuga, kad je ova pregrada uklonjena. Ima vrlo starih epitrahilja sa pucima i dragim kamenjem, jedan vladičanski stihar, pet đakonskih orara sa srebrnim pločicama i mnogo drugih stvari. Manastirske kuće okružuju crkvu sa svih strana; čak i na stijeni iza oltara podignuta je kuća. Sve kuće imaju skoro prizemlje i dva sprata. Ha donjem spratu su obično tipični drveni doksati, široki i vrlo dugi sa naslonima za sjeđenje. Glavna je kuća ispred prkve; tu je stan za nastojatelja, gostinske sobe, kancelarija i trpezarija. Manastirski konaci imaju skoro 70 soba, i toliko su prostrani, da se u njima može skloniti veliki broj poklonika. Ispred manastirske ograde je manastirski han, koji se izdaje o velikim saborima pod kiriju; a izvan je i kuhinja i mnoge suhote za razne ostave. Ovaj manastir bio je srećan da nije nikad od Turaka paljen, pljačkan ili razoren, niti je ikada ma i najmanje vrijeme bio pyct, bez kaluđera. Za vrijeme Karađorđevog ustanka ovdje je bilo 12 kaluđera i njih 11 pođu ka Karađorđu, a jedan koji zbog bolesti nije mogao poći, ostane ovdje. On se uplaši da će ga Turci utući, ali viđeni Turci, koji su od manastira primali bogate darove, ohrabriše ga da se ne boji, te tako ni za to doba manastir nije bio pust. Od ovih 11 kaluđera nijedan se nije povratio. U jednom zapisu iz 1631 god. stoji da je prokleti Pri beg Somborac, koji je vladao Hercegovinom, oglobio Mileševo sa četrdeset, a Trojicu sa četiri hiljade (groša), a tada da su i ostali manastiri postradali. Možda bi Trojica bila i tada jače oglobljena, da je nijesu zastupali Turci iz Pljevalja. U drugom zapisu iz 1631 god. zabilježeno je, da su za vrijeme Ali-paše Čengića procviljeli mnogi manastiri, jer je on sa velikom vojskom harao manastire, pljačkao i ubijao hrišćane, ucjenjivao manastire sa velikim sumama (po 4.000 groša) i da su mnogi manastiri osiromašili. Dovolja je tada postradala, a ne zna se, da li je i Sveta Trojica bila oglobljena. Manastir je u sva vremena služio kao utočište i sklonište gonjenih i ugnjetanih. Jedan ferman iz 1550 g. zabranjuje građanima grada Pljevalja, da manastiru prave nasilje i štetu. I ovo je jedan razlog što se manastir držao i održao. Sve lavre Nemanjića u limskoj dolini paljene su i rušene, i kaluđeri, bježeći iz porušenih manastira, nalazili su utočište ovdje, i ovamo su prenosili knjige i mnoge utvari od važnosti. I danas ovdje ima knjiga iz drugih manastira, pa se zato ovdje i nagomilala čitava biblioteka starih knjiga. No u najstarije doba i ovaj manastir je trpio od Turaka, koji su mu otimali zemlju i silom napasali stoku na manastirskom zemljištu i sjekli šumu. Ali vrijedni kaluđeri su išli u Carigrad da se žale sultanu, i sultan im je davao fermane, da im niko ne smije praviti štetu i otmicu. U manastiru se čuvaju sultanovi fermani od 1573, 1575 i 1649 g. kojima se zaštićuje manastirska imovina od otmičara i nasilnika. Čuvaju se i tri listine iz 1485, 1569 i 1579 g. kojima se ograničavaju izvjesna manastirska dobra, i jedna presuda od 1607 g. A kad su Pljevlja narasla, onda su kaluđeri uhvatili prijateljske veze sa viđenijim prvacima, pa su im podnosili darove i ovi su uvijek štitili manastir. Manastir je imao veliko imanje. Kad je manastir Sv. Đorđa, Maržić, razoren od Turaka, onda je cijelo njegovo imanje pripalo Svetoj Trojici. Ovdje je živjelo veliko bratstvo i manastir je imao mnogo momaka, pa je držao silnu stoku, koju je iskorišćavao u svoju korist. Prihodi su bili dobri, pa se imanje uvećalo kupovicom. Agrarna reforma je oduzela manastiru mnogo imanja, a samo mu je ostalo oko 30 hektara radne zemlje i nešto utrine za ispašu. Ha ovom imanju manastir danas vodi, pod upravom arhimandrita Serafima Džarića, racionalno gazdinstvo i pametnu ekonomiju. Goleti oko manastira se pošumljavaju, zasađuju se novi voćnjaci i manastirsko imanje stvara se uglednim dobrom za ovaj kraj. Manastirsko imanje graniči sa varoši, a u varoši manastir ima mnogo kuća, sa kojih pribira po 100.000 din. godišnje kirije. Kroz manastirsko imanje protiče rijeka Breznica, na kojoj je manastir imao negda pet vodenica, a danas ima samo dvije. Znatniji su nastojatelji manastira Svete Trojice bili: arhimandrit Janićije, iguman Prokopije Šiljak, iguman Pahomije iz Dovolje, arhimandrit Hristifor Vukojičić, arhimandrit Vasilije Popović i još mnogi drugi. Manastir Svete Trojice bio je u teška vremena robovanja pravi narodni prosvjetni rasadnik. Ovdje je bila škola, u kojoj su se mladići spremali za prosvjetne radnike, učitelje i sveštenike. Odavde su mnogi upućeni na razne korisne zanate. Ovdje su se mnoge generacije naučile pismenosti i nacionalizmu. Stare tradicije se nastavljaju i danas. Manastir ulaže dosta truda i troška, da omogući školovanje dobrim i siromašnim đacima. Ovdje su mnoga zakrvljena bratstva umirena. Kaluđeri su uvijek bili s narodom, i u narodu, i sa narodom dijelili zlo i dobro, pa ih je zato narod cijenio i poštovao, a preko njih volio je i crkvu, o koju se vezao kao za kotvu spasenja. U manastiru se drže najveći sabori o Uskrsu i Duhovima. Tada dođe ovdje mnogo naroda sa svih strana i iz vrlo udaljenih krajeva, pa se ostane ovdje sva tri dana Uskrsa i Duhova i provede se vrijeme u molitvi, igri i veselju. Ovaj manastir daje lijepu sliku po ljepoti, čistoći, starini i tipičnosti manastirskih kuća, pa narod o velikim praznicima dolazi rado, da se pomoli Bogu u ovom skrovitom mjestu i da mu zahvali, što su za njega nastali srećni dani.

Literatura: Narodna Enciklopedija S. X. S., Zapisi i natpisi od LJ. Stojanovića i Šematizam srpsko-pravoslavne Mitropolije hercegovačko-zahumske 1890 g.
Zetski glasnik, V/1933, br. 91, str. 2; br. 93, str. 2; br. 97, str. 4; br. 98, str. 2.