Drevni srpski manastiri: Manastir Župa Nikšićka

Iz knjige Drevni srpski manastiri, autora Andrije P. Jovićevića

Manastir je podignut na prostranoj ravnoj podini Vodičkog vrha, a na samoj lijevoj obali rijeke Gračanice. Položaj, na kome je manastir, lijep je. Ovdje se dolina Gračanice pa dalje uzvodno širi i brda su razvedena, a strane blago strmene, da se sa manastira otvara širok vidik, ponajviše ka izvoru rijeke i planinama Prekornice, Turije i Morakovu.

Do manastira vodi kolski put stranom rijeke, ali ni tu niti igdje u blizini nema mosta, i za vrijeme malo većih kiša rijeka se ne može prijeći, i komunikacija desne riječne strane sa manastirom često puta je nemoguća.

Manastirska crkva je posvećena Sv. Luki; dugačka je iznutra sa oltarom 19 a široka 6.23 m. Staru crkvu, koja je bila istih razmjera i bila iznutra molovana, razorili  su Turci 30 decembra 1852 godine, a današnju je podigao na temeljima stare crkve knjaz Nikola 1881 godine, za dušu svom stricu knjazu Danilu. Crkva daje vrlo lijepu sliku. Sagrađena je  u vidu krsta, ima dvije pijevnice, a nad amvonom kube sa četiri prozora. Nema zvonika ni manastirske kule.

Sa strana su po tri stuba spojena sa zidovima crkve i na njihovim velikim kolonama počiva crkveni svod. Oltar je uzdignut za dvije stepenice, a pijevnice su sa postoljem od dasaka podignute na visinu oltara. O kubetu visi veliki polijelej, koji je, kao i jedan srebrni krst, priložio 1888 Milun Jovanović iz Liverovića. Uz desnu pijevnicu je postolje za arhijereja, a uz lijevu za igumana.

Crkva ima lijep hor. Pokrivena je klisom. Ikonostas je iz 1884 g. i ne predstavlja osobitu vrijednost. Za vrijeme arhimandrita Nikodima Janjuševića, koji je ovdje od 1928 godine, crkva je iznutra olijepljena i okrečena, ikonostas prepravljen, povećana je sveta trpeza i proskomidija, prozori su zatvoreni duplim staklenim oknima, podignute pijevnice na visinu oltara, oko cijele crkve napravljen trotoar od cimenta i tako otstranila voda od crkve, da ne prodire vlaga, obnovljena je avlija oko manastira i pokrivena je betonskom pločom. Crkva mnogo liči na manastirsku crkvu u Morači; kako spolja tako i iznutra daje vrlo lijepu sliku.

Manastir ima jednu novu kuću na sprat, i jednu staru neupotrebljivu, gdje je negda bila škola i u kojoj se 1852 godine bio zatvorio veliki vojvoda Mirko Petrović, i dvije pomanje kuće.

O postanku ovog manastira nema nikakvih pismenih dokaza. Narodno predanje kaže, da je ranije bio manastir ispod brda Gradine, s protivne strane današnjeg manastira, da je podignut prije Nemanjića. Jedna grdna stijena se sa Gradine odro- nila, pala na manastir i srušila ga.

Docnije je materijal starog manastira prenesen i njim podignut novi manastir na današnjem mjestu. Po nagađanju postanak ovog manastira pada u doba vlade prvih Nemanjića. Crkva je bila molovana i građena u vizantiskom stilu, kao i današnja crkva i stojala je sve do 30 decembra 1852 godine, kada su je Turci zajedno sa ostalim konacima zapalili.

Da je manastir postojao pod Gradinom potvrđuje jedan natpis na mermeru nekog prostranog groba s protivne strane manastira, a po kome se vidi, da je tu sahranjen Rade Neimar 1492 godine u hramu Sv. Luke u Podgorine i da je živio sto godina. Dakle, stari manastir se zvao Podgorine, jer je i bio pod Gorinom (Zapisi i natpisi od LJ. Stojanovića br. 371).

Kad je knjaz Nikola naredio da se obnovi crkva Župljani su sarađivali u radu i svu staru crkvu srušili do temelja, pa novu podigli.

U starije doba ovdje je bilo mnogo kaluđera. Za doba ustanka Karađorđeva u njemu je bilo 11 kaluđera. Jedan od njih, Grigorije Jovanović iz Liverovića ubio je tajno nekog turskog nasilnika Musu, a kad to Turci doznadu, Grigorije uteče u Srbiju kod Karađorđa. Za ovo vrijeme kaluđeri su tajno pomagali ustanak, gotovi da sa Župljanima ustanu protivu Turaka. Samo su čekali pogodan čas, da se Karađorđev ustanak proširi na okolna plemena. No čim je propao ovaj ustanak, kaluđeri su se plašili od Nikšićana, koji su znali za njihov rad, pa napustiše manastir i raziđoše se na sve strane.

Oni su tada odnijeli mnogo dragocjenosti odavde, koje se nikad više ne povratiše. Otada pa sve do 1852 godine manastir je bio bez kaluđera i plemenski glavari određivali su po jednog sveštenika, koji će upravljati manastirom. Kako je manastir ostao bez kaluđera, njegovo se imanje, koje je bilo ogromno, mnogo veće nego li je danas, stalo krnjiti, snizivati i otpadati, da se smanjilo mnogo.

I ne samo Turci nego i hrišćani pritiskoše pojedine zemlje, a to je trajalo dugo vremena, da se u potonje doba nije moglo doznati za sve manastirsko imanje. Jednom prilikom ovamo je došao Petar I Petrović, mitropolit crnogorski, i tom prilikom preporučio Župljanima, da svaka kuća daje manastiru po kgr. pšenice, pa da tako manastir, koji je bio osiromašio, osposobe za život, a sa sebe da skinu grijeh za otmicu manastirskih dobara. Župljani su, s malim prekidima, davali ovaj prilog sve do 1852 godine, a tada su i sami od Turaka poharani i postradali, a i manastir porušen, i ovaj je prilog od tada izostao.

Manastirsko imanje se uveličavalo kupovinom a ponajviše prilozima. Priča se, da je neki vojvoda Petar Viljaja priložio ovome manastiru mnoge zemlje i sjenokose, a i monah Toma Jugović priložio je manastiru sve svoje imanje u Jugovićima. Ha jednom mjestu u manastiru Nikolji (Rudnički okrug) pribilježeno je da je neki Raič s bratom priložio zemlju oko manastira Sv. Luke 1621 godine; tako i neki Radan i Andrija priložili su manastiru Razbojinu.

Ovaj manastir pretstavlja jedan značajan istoriski objekt. Kada je Omer-paša napao Crnu Goru od Bosne i Hercegovine, vojvoda Mirko je otišao u Župu, da sa Župljanima spriječi prodiranje Turaka na crnogorsko zemljište, i kad su ga Turci napali, on se sa svojim ljudima zatvorio u jednu manastirsku kuću, odakle je za dugo odolijevao turskoj sili.

Turci su pucali na zatvor iz topova, pa se i danas poznaju zrnobojine i kad je Mirko vidio da se ne može održati, niti  da mu može doći pomoć, on je jedne noći izdao naredbu da se zatvor napusti i bježi preko planina za manastar Ostrog, i tako Crnogorci umaknu preko Vodičkog vrha. Sjutradan Turci uđu u manastir, zapale i crkvu i konake. Od tada, dakle od 1852 do 1881 g, kad je obnovljen, bio je u ruševinama.

Manastir je u starije doba imao svojih znamenitosti. One su propale ponajviše poslije 1809 god., kada su se kaluđeri odavde razišli i raznijeli manastirske dragocjenosti, a što je ostalo to su Turci 1852 g. dokusurili, te danas manastir nema ništa od starina. Od starina ovdje se nalaze: jedan rukopisni triod sa jednom bilješkom iz 1714 g.; jedno štampano jevanđelje sa bilješkom iz 1726 god.

U pogovoru jednog pisanog prologa stoji, da je napisan u Svetoj Gori po zapovijesti jeromonaha Visariona „v manastir Sv. Lukev“ 1680 g., a kupio ga je za deset „zlatica“ iguman Teofil i priložio manasti- ru Sv. Luke. Na istoj knjizi je bilješka, da je grof Sava Vladisavljević poslao iz Moskve crkvi Sv. Luke 1733 godine 32 knjige. Natpis na jednoj kadionici kaže, da je kovana u Mlecima 1694 i da je skovao Nikon jeromonah „ot Župe Lakić“. U seoskoj župskoj crkvi postoji jedno štampano jevanđelje koje je, prema zapisu na njemu, priložio manastiru Mileševu 1653 veliki knez Aleksije Mihailović. Ovo je jevanđelje po razorenju Mileševa dospjelo u manastir Sv. Luke, a kad je i ovaj zapustio, preneseno je u seosku crkvu.

Da su knjige i druge stvari odavde raznesene i prešle u svojinu drugih manastira ili privatnih lica, doznaje se po mnogim zapisima i natpisima. Ha pribijenoj pločici je- vanđelja Sv. Luke u Risnu, postoji natpis da je knjigu priložio župskom manastiru 1732 g. grof Sava Vladisavljević. Natpis na kandilu u manastiru Savini, koje je pretopljeno 1875 g. kaže, da ga je priložio manastiru Sv. Luke 1763 g. La- zar Savič Sarajlija.

Bilo je jedno pisano jevanđelje i apostol, koji su pisani u Svetoj Gori 1676 god. rukom jeromonaha Makarije, a po zapovijedi jeromonaha Visariona iz manastira Sv Luke. U jednom zapisu stoji da je 1683 god. pao veliki snijeg u Župi, a po planinama je bio od dvanaest pedi. Osim toga ima bilješka u kojima se spominje manastir Sv. Luke iz 1721, 1723 i 1742 god.

Znatniji su nastojatelji bili iz starijeg doba arh. Aksentije Šundić, Trebješanin, koji je crkvenim i narodnim poslom putovao u Rusiju i koji je podigao kuću u kojoj je bio zatvor (njegov se grob nalazi pri crkvi), a od docnijih: Prokopije Vračar iz Pive, Mihailo Cerović iz Drobnjaka, Mojsije Popović i Nikifor Simonović. Kao zaštitnik manastirskih interesa najviše se istakao jeromonah Nikodim Sremac, koji je, za doba knjaza Nikole, povratio manastiru mnogo zemalja, koje su tokom vremena bile otuđene.

Manastir ima preko 200 ha šume, sjenokosa i oranice; njegovo se imanje nalazi u Vražegrmcima i u Župskoj i Lukovskoj opštini. Ali od svega toga manastir ima malu korist.

Gračanica dolazi od Morakova i Turije, a prima sa strane mnogo manjih rječica i potoka. Teren, kuda protiče, ravan je i zasut krupnim šljunkom, i nema određenog korita i stalnih obala. Zato se ona, za vrijeme silnih kiša, razvije na sve strane, pa se preliva čas ovamo čas onamo i snažno podriva obale. Ona jednim krakom protiče ispod samog brežuljka na kome je crkva i kad nadođe, ogromna količina vode udara u brijeg i potkopava ga. Da ne bi bilo iznenađenja, da ne bi podrila temelje crkve, potrebno bi bilo jednom betonskom podzidom osigurati crkvu od rječne bujice i tok rijeke svesti na stalno ko- rito.

Manastir nema za dugo veze s desnom stranom rijeke Gračanice, jer na njoj nema mosta. Potrebno je ne samo radi manasti- ra, koji zaslužuje svaku pažnju, nego i radi naroda, da se preko rijeke u blizini manastira podignu nekolike noge za most, preko kojih bi Župljani prebacili drvene grede i osigurali ovaj prelazak i na najvećoj vodi, jer manastirska crkva služi kao parohiska selima: Liverovićima, Zagradu, Carinama, Dučicama, Starom Selu i Jugovićima, i svi obredi se ovdje obavljaju.

Pošto Župljani slave Sv. Luku, to se sabor kod manastira drži prvog dana Uskrsa.

Literatura: Zapisi i natpisi od LJ. Stojanovića, Ljetopis ma- nastira župskog.

Zetski glasnik, V /1933, br. 60, str. 2; br. 61, str. 62.