Drugo izdanje „Bokeškog humora“

Hercegnovska Knjižara So objavila je drugo izdanje „Bokeškog humora“, najhumorističkije knjige na tržištu, na kojoj su radili mnogi zalivski humoristi i satiričari. Ovom prilikom prenosimo intervju koji je 2017. sa urednikom i priređivačem Nikolom Malovićem napravila nedavno preminula čuvena novinarka Branislava Mićić.

Smeh je antidepresiv i mina protiv straha. Čemu nas oni uče? Imaju li vicevi i neku tajnu svrhu?

Po jednom tumačenju, vicevi formom nisu autorsko djelo: oni pripadaju narodu. Po Aristotelovoj definiciji, radi se o iznevjerenom očekivanju. Kao i svaki oblik književnosti, a vic to jeste, uči nas u kakvom to svijetu živimo. Svrha rafiniranog vica je da razblaži koncentrat svakodnevice, i podstakne nas da lakše preživimo. Vic je verbalni antidepresiv, dobro ste rekli.

Šta je, osim prkosa i zdrave pameti, potrebno za dobar politički vic?

Loša, odnarođena vlast.

Koliko nas humor „oblači“ u lokalne boje?

Knjiga „Bokeški humor“ okončava se anegdotom koja opisuje kako se u malom obalnom mjestu dogodila saobraćajna nezgoda. Jedan mladi pomorski oficir naoko iz čista mira zakucao se novim kolima u parapet – granični zid između obalnog puta i mora. Povela se priča među mještanima da li je to bio pijan ili drogiran dok se sa zabave u subotu uveče vraćao sa djevojkom, i samo je najstariji i namudriji među Bokeljima uspio da rastumači šta se dogodilo. Da ona – kazao je starac – nije u rukama tokom vožnje imala aša baštuna (v. sliku), a on da u rukama nije imao dvojku špadi – do nesreće ne bi ni došlo! Eto lokalnih boja, eto vica koga mogu da razumiju samo oni koji znaju na što u erotskom smislu podsjećaju dvije karte iz špila italijanskih karata kojim se u Zalivu igraju tradicionalne igre, briškula i trešeta.

Koliko je erotike u bokeškom humoru i da li je ona uvek rafinirana?

Ako Bokeški humor pišemo velikim slovom, tada mislimo na knjigu, u kojoj sam se, kao priređivač potrudio da nema vulgarnih slika ili predstava, uprkos činjenici da se u vicu, kao formi narodne književnosti, šporke riječi na p, k, ili neki glagoli, na j, naprosto moraju pojaviti.

Rafiniranost viceva uvijek zavisi od pripovjedača. Ako sami odlučimo da pričamo samo dobre viceve, tada smo antologičari, na što ova knjiga upravo potiče čitaoca: da koristeći se ovim „udžbenikom za stendap komičare“ priča samo najbolje viceve.

Dok je nastajala ova knjiga, pročitao sam na hiljade glupih viceva. To mi je palo najteže, kao što mi je spisateljski zadatak da bokeljizujem vrhunske primjere humora bio neizrecivi gušt.

„Bokeški humor“ ilustrovana je slikom „Plaža“ Voja Stanića. Vojo je umetnik koji je proslavio Herceg Novi i čije slike odišu humorom. Da li je svim Bokeljima i Bokeljkama šala u krvi?

Kao i svima je… Nismo mi Primorci bolji, ali ni gori humoristi od ostalih. Ovih dana u kolima pjevušim šaljivu klapsku plavo-bijelu pjesmu u kojoj ribari kazuju da su bile dvije pune bačve na njihovom brodu, jedna s vinom, druga s vodom. Pa kažu: Tri smo dana po moru brodili, vino pili i ribu lovili, ribu nismo ulovili, al smo vino sve popili. I ide refren: Na našemu brodu, svi pijemo vodu, vino se je popilo, e pa tako nam i treba, jer da pili smo bevandu, ne bi vina falilo…!

Grupu vaših saradnika u prikupljanju lokalnih pošalica predvodi Jovan J. Martinović, doživotni ex-capo o’ Karnevala. O kakvoj je tituli reč?

Apolitičnoj! Legenda grada Kotora, čovjek koji je decenijama uređivao humorističko-satirični list s najdužom tradicijom u regionu, jedan od najobrazovanijih Bokelja – smijenjen je zato što se (sad već bivša) kotorska vlast pobojala da bi nepotkupivi Kapo od Karnevala, tj. vođa legalnih opozicionara koji tokom februarskih svečanosti simbolično preuzimaju vlast for fun – mogao da im zaozbirno naudi.

Jovan Martinović se časno povukao, i okitio se titulom Doživotnog ex Kapa o` Karnevala. Kakva dosjetka! To ga je preporučilo da bude recenzent „Bokeškom humoru“ i u predgovoru napiše tekst posvećen istoriji bokeškog humora.

Na zadnjoj korici knjige izdvojili ste vic u kome profesorica muške kotorske Pomorske škole otvara dnevnik i pita dežurnog učenika, Tonija: „Koga nema?“ Toni odgovara: „Profesorice, svi ga imamo“. Da li su i vaši učenici zbijali šale, s obzirom da ste u istoj školi dugo godina radili kao profesor sprskog jezika?

Analizirajmo prvo ovaj vic… Strogo gledano, pitanje može da bude postavljeno u bilo kojoj školi, ali odgovor može da bude dat samo u dvije. Ili u Bogosloviji, ili u Pomorskoj školi – jer su to jedine muške škole. Sigurno ne očekujemo da đak Bogoslovije bude toliko bezobrazan, dakle – ostaje samo zalivska Pomorska škola. Dok nije bokeljizovan, ovaj je vic postojao u raznim zbirkama i predstavljao je primjer za glup vic. Jer, nije motivisano da dežurni učenik u bilo kojoj mještovitoj školi kaže profesorici: – Svi ga imamo! To stoga što ga djevojke nemaju.

Zašto ste na naslovnu stranu „Bokeškog humora“ stavili naznaku „16+“? Tražite li ličnu kartu kad se neko golobrad uhvati za „Bokeški humor“ u vašoj Knjižari So na Trgu soli u Herceg Novom?

Valja biti etičan i upozoriti da se u „Bokeškom humoru“ govori jezikom odraslih ljudi, da tu ima šporke politike, seksualnosti, i odnosa među ljudima za koje mladi ne mora da znaju. Iako oni to sve znaju.

Branislava Mićić