„Držav(n)i (u)dar“ ili blijeda kopija „Bombaške afere“

Piše: Dr Momčilo D. Pejović

(Za)misli(o) sam!? Dižem ruku, obrćem neke brojeve i pozivam telefonom, naravno! „Šta hoćete”? Ako (do)puštite, Uredniče – Redakcijo! Primjećujem?! „Imate pravo! Izvolite, recite”. Može li, a da me ne prekidate odnosno da ne brišete ono što ću Vam reći – napisati. „Ja o tome odlučujem što će i kako će biti objavljeno. Ne može sve i kako Vi to hoćete, penzioneru…! Jeste li me razumjeli, naravno na vašem jeziku ili jeziku kojim govorite“?

Da se ne bih raspravljao otrpjeh, kako bih nastavio odnosno ugrabio da koju više kažem. „Pitam Vas: Kako ste to zamislili u svojoj glavi“? Na tren pomislih da je u pitanju državni tužilac i ne bi mi dobro! „Imate li kakav plan? Kako ste to mislili da izvedete? Kad vam je to palo na um – pamet, ako uopšte imate pameti i fizičke spreme za tako ozbiljan i opasan posao sa veoma komplikovanim scenarijem“?

Grabim i upadam u riječ. Mogu li da kažem? Po ćutanju, shvatih da mi (se) odobrava! Primjećujem: Rekao bih nešto ili (na)pisao bih, sada kad sam friški penzioner i kada ne znam što ću sa vremenom koje mi stoji na raspolaganju i penzijom koja je tolika da se ne crkne od gladi – cijelih 514 evra i 84 centa za 40 godina radnoga staža. Iznio bih neko svoje mišljenje ili stav uprkos svom laičkom poimanju prava i posebno sudskog predmeta, o onome što se zbivalo u sudnici za prethodnih jedanaest dana. Bilo bi to neko moje viđenje dato na osnovu jednog neprestanog razmišljanja, gledanja i slušanja TV prenosa iz sudnice po predmetu „državnog terorizma ili državnog udara“ odnosno kako ga Vi novinari – djelatnici javne riječi – nazivate „suđenje vijeka“! Ugrabih da rečem, pomislih u sebi i nastavih da nešto pričam mimo onoga što sam htio reći. Doduše, niko me ne prekida. Uplaših se da mi je prekinuta veza pa priupitah: Čujemo li se? „Samo nastavite”. Bolje da požurim, rekoh i opet u sebi ponovih.

Hoću da, kao građanin i penzioner, koju više napišem na temu „suđenje vijeka“ povodom „pokušaja državnog udara“ o osumnjičenima i optuženima, od kojih je većina iz nama bratske države Srbije, a sa kojom imamo (n)ikad bolje odnose, kako čusmo od ovih sa vrha državne i političke vlasti!

Rekoh Vam da imam vremena na pretek, pa sam po vas cijeli dan ispred televizora i jedva čekam da časovnik otkuca devet ura ili da se čuje sudije riječ pa da na miru pratim cijeli tok događaja koji dolazi iz sudnice Višega suda Crne Gore. Odmah stavljam naočale, da sve prisutne u sudnici bolje vidim. Znatno pojačavam ton na TV prijemniku, da bolje čujem kako bih razumio one koji tiho pričaju i(li) postavljaju pitanja. Odmah mi na um pade ona narodna: „Tiha voda brijeg roni“!

Publike nema, a iskreno rečeno ne znam ni što i koliko bi mogla pomoći. I ne treba, sem da gubi vrijeme! Viđesmo (li) da „odmaže“ i zato je udaljiše!? Da se pitam u publici bi mi bili sve sami penzioneri, oni imaju vremena na pretek. Makar iz dosade neka prisustvuju. Barem se njima danguba plaćati neće.
„Ne skreći sa teme i ne okoliši“! Dobih brzu i (u)mjesnu opomenu. Nećete me, valjda, novčano kazniti. „Prekinućemo vezu“! Oštro i britko izusti. Paaaa, ja sam zvao i sve ide na moj penzionerski trošak. „Ovo Vam je posljedna opomena“! Osjećam, da potroših nekih svojih besplatnih 40-tak minuta što mi je još bilo preostalo. Vrijeme leti! Ništa ne rekoh ili sasvim malo od onoga što sam bio naumio. Dobro, kad napišem poslaću Vam tekst pa odlučite i ocijenite kako Vam drago i ugodno bude, po vašoj „programskoj šemi i uredničkoj koncepciji“! Zbogom, rekoh više sebe radi. „Zvali ste pogrešan broj“, trgnu me grub glas sa druge strane“. Kako? To nije moguće!?

Ne odustajem od onoga što u svojoj glavi zamislim. Sijedam i počinjem da neumorno pišem, samo da nadoknadim izgubljeno vrijeme. Kanim da tekst predam sjutra na objavljivanje. Brzo završih sa pisanjem i Vama poslah na objavljivanje.

Ma, sve više me kopka ono sa početka, kad mi onaj reče: „…penzioneru…“! Sada bih se smio zakleti da mi je i (prez)ime pomenuo! Nijesam vješt tehnici, a odmah bi se to moglo doznati, jer ne vjerujem da razgovor nije snimljen!

Ne brišite prethodno, neka je poduži uvod ali je moj (p)ogled na „pokušaj drža(v)nog (u)dara“ i viđenje jednog javnog sudskog procesa, koji bi mogao da se završi poput one narodne izreke: „Tresla se gora, rodio se miš“!

Da se pitam odmah bi prekinuo javni TV prenos toka suđenja, a neka sjutri dan u medijima osvanu transkripti sa suđenja. Razloga ima mnogo. Otužno je gledati osobe slabog zdravstvenoga stanja koji se jedva tokom suđenja drže na nogama, a bogme su i nešto poodmakle starosne dobi. Samo se pitam daju li im, prije suđenja, šta da jedu u pritvorskim ili zatvorskim jedinicama. Ne vjerujem ni kad odgovaraju na pitanja sudije: „…treba li pauza i da li mogu izdržati odnosno odgovarati na još pitanja, koja će se tokom sudskog procesa postavljati“ da „mogu izdržati, ako treba“!

Znam, neko će reći da ima tu glume – pretvaranja i svega ostaloga! Barem prema onome što smo do sada vidjeli i slušali teško je povjerovati da se može tako sve dobro „odglumiti-igrati“. Po mojoj procjeni većina optuženika tokom suđenja djeluju kao da će se svakoga trena stropoštati na pod sudnice od silne iscrpljenosti. Koje i kolike ne znam. A, treba se i pripremiti za odbranu. Čuli smo u kakvim uslovima borave i čime sve od tehnike raspolažu za pripremu odbrane. Pa, u zatvoru su! Lako je tako reći! Životinju da zatvoriš u četiri zida, a bez dnevne svjetlosti, bi pomahnitala, a kamo li čovjek!? Da li ljekari vide njihovo zdravstveno stanje?

Poslije jedanaest dana suđenja, građani koji ga prate ne vidješe i ne čuše ništa što bi moglo biti veliki i neoborivi „dokaz – krunski argument“, koji osumnjičene, okrivljene i optužene odmah obara i stavlja u bezizlaznu poziciju. Da li je postojao? Ako jeste ko ga je i zašto sklonio i gdje je? Nemoguće da vatrenog oružja nema nego je negdje „potopljeno“, a ne zna se u kojem jezeru! Nijesu, valjda, to jezero ili je možda u pitanju „bunar“ toliko duboki da se iz njih ne može (iz)vaditi „oružje“ koje bi bilo krunski dokaz – „CORPUS DELICTI“ prema optuženima za „terorizam … ili pokušaj državnog udara“!

Nije valjda da je ozbiljan „pokušaj državnog udara“ trebao biti izveden bez oružja – dugih cijevi i ostalog vatrenog oružja, a sa gas maskama, nekakvim unifomama koje su se mogle nabaviti kažu bilo gdje i što je još providnije da to učine osobe koje su starije dobi – iznad 50-godine – onako vojnički nepripremljeni, fizički neutrenirani bolje reći golim šakama na Skupštinu Crne Gore. I, ne daj Bože da su zamisao „svoju“ ili nečiji nalog za „ubistvo“ sproveli u djelo onako goloruki i nepripremljeni, nenaoružani, neorganizovani i tako dalje.

Baš me interesuje šta će se otkriti novo u cijelom ovom jalovom scenariju, koji mi sve više liči da je rađen – kopiran – po obrascu od unazad sto godina, ali vrlo nevješto, neprofesionalno, neznalački, bez današnje tehnike sa desetak telefona kad se svi zajedno saberu i što je najgore bez oružja, koje je neko na vrijeme sklonio ili potopio?! Nijesam neko ko zna o tome bilo što sem onoga što (pro)čitam u štampanim i elektronskim medijima i ovo sada što se moglo vidjeti i čuti tokom prenosa na javnom servisu iz sudnice Višega suda. Prosto rečeno, veoma je blijedo i neuvjerljivo da se moglo nešto ozbiljno postići ili „državni udar“ na takav način (po)činiti.

Da bih bolje objasnio onima koji su kao i ja laici, posebno iz pravne struke i sudske prakse, policijske istrage i slično; podsjetiću Vas, poštovani čitaoci, na „Bombašku aferu“ u Crnoj Gori ili „zločinački komplot“ (zavjera) crnogorskih đaka – učenika i studenata 1907. godine protiv Nikole I Mirkova Petrovića, knjaza i gospodara nezavisne, samostalne Crne Gore, međunarodno priznate na Berlinskom kongresu 1878. godine. Neću Vas zamarati, jer o tome ima na hiljade arhivskih dokumenata, napisan je veliki broj manjih tekstova, članaka, brošura, knjiga i tome slično, pa čak je i na tu već iscijeđenu i do tančina istraženu temu odbranjena doktorska disertacija jednog istoričara. I, (…) tu ćemo staviti tačku. Finito – kraj!!!

Zna se sve o „Bombaškoj aferi“, ko su počinioci i zašto, odkud su došli i kako, šta su prenosili i koliko puta su prešli srbijansku i tursku, austrijsku i crnogorsku granicu, kad i u koje vrijeme, u kojoj su kafani odsijedali, objedovali i pili, ko ih je sačekivao, što su pričali, kad su (za)noćili i sve dok su bili. Zna se i ko su im jataci bili. Ma sve do u tančine. Zna se i motiv njihovog „bombaškog poduhvata“. Samo se jedno ne zna, i nije nikad otkriveno ili dokazano, iako su to tadašnji mediji – štampane novine i novinari iz raznoraznih razloga, ličnih, pojedinačni i dinastičkih, državnih i austrijskih optuživali i pakovali, kako bi cijelu zavjeru svalili na leđa srpske vlasti u Beogradu, tačnije i preciznije da je sve organizovala država Srbija! Ništa od toga svega.

Primjećujem. Podsjećanja radi, tadašnje zvanične novine – „Glas Crnogorca“ – redovno je izvještavao o toku suđenja učesnicima „Bombaške afere“, sve od slova A do slova Š. Ko ne vjeruje neka uzme u ruke tadašnju štampu pa čita izvorno o sve mu šta se dešavalo na sudskom pretresu.

Namjerno izostavljam u ovome tekstu državne tužioce, sudije na glavnom pretresu, branioce optuženih i osumnjičenih, tadašnje agente, žandarmeriju i tako dalje. Naravno i sudije koje sude u ovom „suđenju vijeka“ nema potrebe uopšte imenovati. Samo iz razloga da se niko ne uvrijedi ili smatra prozvanim od bilo koga i sa bilo kojom namjerom, kao i da se pogrešno ne (pro)tumače nečija mišljenja, stavovi, odbrana, suđenje i tako dalje.

Nadalje, hoću reći i dati neki svoj stav, uporedbu onoga iz 1907. godine i ovoga poslije gotovo sto godina sudskoga procesa kojeg je neko iskoristio veoma nevješto, kompilujući sirovo i neznalački, a na brzinu (pri)kupio neke „grancice“, organizacije ravnogoraca, udruženja četnika i tome slično pa ih uzeo kao „jake i neoborive argumente“ za ostvarenje nečijega sna, političkog interesa, dobra, koristi ili dobijanja na vremenu, da ne kažem održavanja na vlasti.

Dobija se sasvim blijeda i krajnje neuvjerljiva slika, makar riječ bila i o neozbiljnijem pokušaju državnog udara. Nijesu imali plana, niti su znali kuda idu, niti kuda udaraju, a ni ko ih dočekuje ili ko ih sve organizuje. Ne negiram da nešto od svega nije bilo, ali je to toliko malo i slabo, prozirno da je upotreba riječi „neozbiljno“ sasvim blaga riječ za ono što je trebalo da učine i za što ih tereti Specijalno državno tužilaštvo i na kraju zašto im se i sudi. Naravno, neka svako nosi svoj teret i dobije zaslužnu kaznu primjereno učinjenom djelu – dokazanoj krivici. Nemam ništa protiv, prema onoj narodnoj: „sami pali, sami se ubili“!

Takođe, i na ovom mjestu treba istaći neke komparacije sa suđenjem od prije sto godina, a to su: Državni tužilac u „Bombaškoj aferi“ imao je bombe kao nepobitan dokaz „CORPUS DELICTI“, koji nije uništen od strane agenata i policije tadašnje. Takođe, sudija i državni dužilac imali su i priznanja većine od učesnika, mada su neka policijskom torturom u istražnom radnjom data kao iznuda.

Treba istaći i nespornu činjenicu da su tadašnji istražni, sudski i policijski organi do tančina imali sve podatke, naravno i izvor koji je knjazu Nikoli dostavljao sve podatke o kretanju učesnika i pripremanju njegovoga svrgavanja sa vlasti i to bombama. Pa zar Vam nije, poštovani čitaoci, ovo „suđenje vijeka“, kao i svi dokazi za koje čujemo da se stavljaju na teret osumnjičenim i optuženim gotovo kopija „Bombaške afere“, ali veoma blijeda i sa jalovim scenarijem.

Došlo dvadesetak ljudi iz Srbije, sakupljeni s brda s dola, da u Crnoj Gori izvrše – pokušaju državni udar, bez pare i dinara, bez oružja, gladni, žedni i izmoreni dugim putovanjem! Treba se zapitati koliko u tome svemu ima logike, jakih dokaza, a sve bez organizatora, bez oružja i slično.

Primjećujem. Sve bi bilo drugačije da neko nije „silu“ od oružja potopio, ako ga je zaista bilo ili se samo nagovještavalo da treba da stigne!? A možda se u ovoj fazi sudskog postupka još ne otkrivaju bitni i opterećujuću argumenti za osumnjičene, okrivljene odnosno optužene. Možda će se oružje (iz)vaditi iz nekog, njima znanog, dubokog jezera ako ga već „pirane“ nijesu „oglodale“ do koske! A da nije ovo „oružje“ već pretopljeno u nekoj od željezara koje još neku crkavicu rade, makar u okruženju? Mogu li nas naredni dani, buduće izjave i dokazi sa „suđenja vijeka“ demantovati? Ne negiram, ali ako ovakvi budu kao svih jedanaest dana onda ništa od svega!

Primjećujem. Eto, to je neko moje viđenje sudskog procesa za prethodnih jedanaest dana nazvanog „suđenje vijeka“, koje se ne mora nikome sviđeti, a još manje da nekoga hoće (kriti)kovati. Dadoh ili ukazah na nekoliko veoma nespornih činilaca, sličnih argumenata koje komparirah sa onima od prije sto godina iz sudskoga procesa znanog kao „Bombaška afera“; čisto radi toga da se dobije potpunija i jasnija slika svega onoga što se dešava(lo) u njemu na osnovu prikupljenih dokaza i izjava svjedoka saradnika, tajnih i javnih službi, državne bezbjednosti, i svih kako u Crnoj Gori tako u Srbiji i regionu.

Na samom kraju da kažem i ovo: da je knjaz Nikola I Petrović većinu učesnika oslobodio, naravno da su neki osuđeni na duge vremenske kazne zatvorom, a neki u odsustvu i tako dalje. Upitaću, ima li kakve sličnosti sa onima kojima se danas sudi? Svjedoci saradnici, okrivljeni, oni koji su prohvatili priznanje o krivici i tako dalje. Na šta vam sve liči? Da li je sličnost slučajna? Nije mjesto da govorim svoje mišljenje kome je sve to trebalo, a lako je izvesti zaključak. Bojim se da se u ovom optužnom i krivčnom procesu, u istražnom postupku neko neozbiljno prihvatio posla nevješto sklapajući kockice jalovoga scenarija.

Reći ću i to da je veoma očigledno da (u) navedenom „pokušaju držanog udara“ nešto krupno nedostaje – „CORPUS DELICTI“- pa zbog toga epilog bi mogao završiti riječima: da ponovim „Tresla se gora rodio se miš“.

Na sve prethodno imam dodati finalni zaključak: (za)mislio sam, primijetio i iznio svoj utisak, koji završavam još jednim upitnim riječima: A što ako je „pokušaj državnog udara“ nečiji „Trojanski konj ili Danajski dar“ odnosno (PO)KLON od koga se neko neće moći odreći – otarasiti? Ujedno ću rezimirati i svoj lični stav o svemu dosadašnjem, a sa čime i mediji raspolažu, pa se može doći i do nedvosmislenih podataka: da je sadašnji „pokušaj državnog udara“ veoma blijeda kopija „Bombaške afere“, jalovo smišljena i nevješto pripremljena. Stavih tačku i potpisah.