Dugin: U Ukrajini vlada pravi nacizam; Pravoslavni ljudi su uzeti kao taoci!

U intervjuu za “Kosmopoliskaja pravda“, Aleksandar Dugin, ruski filozof rekao je da je sada u Ukrajini pravi nacizam, da tamo ni u blizini nema slobode. Kako navodi, ovi ljudi su uzeti kao taoci, postavljen im je ultimatum, da napuste RPC MP. „Iza njih su ljudi sa automatima. Dakle, ono što kažu ne treba shvatiti ozbiljno. Neko ima stokholmski sindrom, a neko samo na ovaj način može da pobjegne da ne bude ubijen. Mislim da je tako. Prvo, treba shvatiti da su pravoslavni ljudi u Ukrajini jednostavno uzeti kao taoci. To je Stokholmski sindrom. Kada ljudi budu uzeti kao taoci, mnogi od užasa pređu na stranu terorista“, jasan je Dugin.

Ostatak intervjua pročitajte u nastavku teksta:

Razgovaraću sa ruskim filozofom o vječnosti. Onda sam se nekako nasmijao, pa pomislim: ali u stvari, filozofija je razgovor o vječnosti. Ili o vječnom. Možda imate misao koju biste željeli da izrazite?

Mislim da često ne razumijemo šta je filozofija. Mislimo da je to nešto posebno, nauka među naukama, štaviše, najapstraktnija, ona koja nema veze sa stvarnošću.

A kada govorimo o vječnosti, to generalno zvuči ironično. Kao da govorimo o nečemu nebitnom, ne fundamentalnom, o nečemu što ne postoji. Da ovim mogu da se zabavljaju samo odrasli učeni ljudi koji pokušavaju da svoje živote rasterete od svih vrsta stvarnih, ozbiljnih problema, obaveza i tako dalje. A u stvari nije tako.

Diploma „kandidat nauka“ (izraz koji se koristi u ruskom jeziku za doktorski stepen akademskog zvanja, prim. prev.) na engleskom zvuči kao Philosophy Doctor, skraćeno PhD. Ni fizičar, ni hemičar, ni ekonomista, ni matematičar, ni specijalista za naftu i gas, već, prije svega, doktor filozofije. Ovo je, naravno, previše, kakvi doktori filozofije, ali se iskazuje poštovanje, bar, prema veličini i originalnosti filozofije.

Filozofija je, naime, mnogo važnija i potrebnija od svih nauka. Jer na njoj sve ostalo počiva.

Takođe, vječnost, koju često zaboravljamo ili tretiramo sa ironijom, jeste suština našeg bića, našeg prisustva u svijetu.

Uostalom, mi sami živimo za vječnost, pred vječnošću. Vječnost je generalno sve vrijeme u svojoj sinhronoj istovremenosti. Naš životni vijek na zemlji je zrnce prašine u njenom okeanu. Vječnost se mora poštovati. Ona sadrži ne samo svu prošlost, već i svu sadašnjost, kao i sve ono što će tek biti.

Veoma je dobro što ste ovako odgovorili svom kolegi.

Smanjenje vremenske skale: Maga Kaif

Razmišljao sam u istom pravcu. Savremeni ljudi su navikli da žure, čak i velike korporacije pišu svoje najudaljenije planove najviše pet godina (a ni tada ih niko ne shvata ozbiljno). A ono što se trenutno dešava našoj zemlji i svima nama ima horizont planiranja od najmanje 50 godina. Ili možda zauvijek. A ljudi koji sada često izgledaju smiješno ili nespretno, kategorički ne žele da prihvate ovo, ne žele da razmišljaju u terminima ne samo 50 godina, već čak i 5 godina. Kažu: „Ja sam sad…“, „Idem u Hrvatsku, a moram putovati naopako, proći kroz đavolju Finsku, kakva je ovo sprdnja?“

Čini se da dobar, obrazovan, pametan, pošten, pravi čovjek lud. Šta da radimo sa tim?

Hajde da se malo odmaknemo od svakodnevnih pitanja i da vidimo koliko je ovo nama razumljivo vrijeme smanjeno. Ljudi su govorili „sada“ i mislili na pet godina. Onda su počeli da govore „sada“ i mislili su na godinu ili dvije. Postepeno, u eri TikToka, društvenih mreža, svega onoga što zovemo „sada“, obim „sada“ se još više sužava. Ono što je bilo juče i biće sjutra, za savremenog čovjeka već se odnosi na „vječnost“, odnosno nije bitno. Ovo nas se ne tiče. Prije puta u Hrvatsku, poslije puta – ovo ne postoji. A tu je samo sam trenutak i procedura pripreme, kupovina karata, puno uključivanje u prolazni proces…

Ako skrenemo i stanemo na određeno rastojanje, vidjećemo da postoji ubrzanje vremena, akceleracija. Dolazi do fragmentacije naše pažnje, semantičke strukture vremena se sve više raspadaju. Vrijeme se raspada na atome. Ovo je samo posljedica ubrzanja, akceleracije.

Za mlade, a posebno na društvenim mrežama, to je još uočljivije. Sjećaju se današnjeg TikTok trenda, ali ne i jučerašnjeg. Ako pitate ko je Morgenštern, niko se neće sjetiti. Ili će se sjetiti, ali samo najkonzervativniji, koji su slučajno zadržali sjećanje na ono što se dogodilo prije…

Kao Vi i ja.

Da, mi smo prethodna generacija. Osoba, zaplet, događaj ostaju u našim mislima duže. A za mlade, ako ovo nije „sada“, onda ličnost, motiv, slika više nisu u trendu. U trendu su, na primjer, čudesni Maga Kaif, Magomed Magomedov, pjevač iz Dagestana. On je samo potpuni idiot. Vjerovatno čak i gluplji od Morgenšterna. Ali trenutno je u trendu. Zdravo. Ima jednu glupu pjesmu o tome kako želi da se naduva, ali to ne može da saopšti na normalnom ruskom, pa, iskrivljujući riječi, objavljuje nešto neartikulisano. I ima sve zube srebrne. Ukupna slika je toliko glupa da se svima dopada… Svi misle „ja sam pametniji u poređenju sa ovom pjesmom“. A Maga Kaif je veoma popularan… Gledajući ovog Maga Kaifa, čovjek može da pomisli: „Nisam takav, naravno, ja sam budala, ali ima ljudi glupljih od mene.“

I ova brza promjena trenda u trend zapravo poništava ne samo vječnost, već i samo vrijeme, bilo kakvu istoričnost, sekvencu. Ako nastavimo sa ovim procesom, onda ćemo se jednostavno pretvoriti u drugu vrstu.

Ko je zaista započeo SVO?

Ili uzmite vrlo ozbiljno pitanje: SVO (Specijalna vojna operacija u Ukrajini, prim. prev.) i sve to što je počelo prije četiri mjeseca je promjena u fundamentalnoj istoriji. I na srednji rok, i na dugi rok, i u fundamentalnoj perspektivi. Ovo je zaokret, ovo je promjena strukture ogromnog ciklusa. Ali da bi se razumio značaj SVO, potrebno je sagledati ukupan obim ruske istorije.

Nedavno sam raspravljao o tom pitanju sa vrlo ozbiljnim ljudima: ko je pokrenuo SVO? Ovo nije tako očigledno kao što se čini. Jedni su govorili da su to nametnuli Amerikanci, drugi da su to isprovocirali Ukrajinci. Neko je rekao: mi smo to započeli, i mi smo u potpunosti odgovorni za to. Ali već počinjem da mislim da je Specijalna vojna operacija počela sama od sebe.

Odličan odgovor. Sviđa mi se.

Počelo je, a sada je svejedno ko je to započeo. Ona postoji, i ne može se sada opozvati. A sada samo treba da se razmisli, šta to znači? Gdje ovo vodi? Kada pobijedimo, šta će biti sljedeće?

Ako priznamo da je počelo, i samo razmišljamo o tome, da je počelo, šta iz ovoga slijedi? Mnoge stvari. Glavna stvar je zaboraviti da postoji SVO.

Ovo je već dovoljno za važan i zanimljiv razgovor.

Volotomon Volotomonovič: SVO i giganti

Političari u ovom kontekstu brzog vremena žive i rade. I donose odluke. Možemo o tome da razgovaramo mirno i bez žurbe. Stavite se na Putinovo mjesto. Činilo bi se da sa stanovišta čak ne filozofije, čak ni vječnosti, već jednostavno sa stanovišta ne baš duboke ruske istorije, četiri mjeseca vojnog pohoda nisu ni početak, to je tako, počeli su bojevi u avangardi, bruseći se jedni o druge. Istovremeno, pretpostavljam da se sva ispitivanja javnog mnjenja koja se stavljaju na sto Vrhovnog komandanta odnose na to da već postoji neki emocionalni zamor, izgaranje: „sada je vaš rejting, Vladimire Vladimiroviču, dostigao vrhunac od 81%, ali posle Nove godine ulazimo u opasnu zonu…“

Kada govorimo o TikTok vremenu, evo na šta mislimo. A onima koji su sa druge strane trake, kako kažu u Donbasu, u Njemačkoj, u Francuskoj i u SAD, još je teže. Šta su četiri mjeseca? Razmišljaju o dvije nedelje.

Ko misli „iza trake“, ne treba da nas posebno zanima. Osim ako ne obavljamo obavještajne djelatnosti… Što naši neprijatelji sitnije misle, u kraćim segmentima, fragmentima, to nam je isplativije. U tom pogledu, više sam zabrinut kada i mi sami počnemo da razmišljamo na isti način.

Šta Putin radi? Ko je Putin?

Putin je razumljiv u velikim istorijskim razmjerama. Bilo koji njegov postupak, izjava, gest – sve će postati jasno ako uzmemo cijelu rusku istoriju od Vladimira Krasnog Solniška do Vladimira Vladimiroviča Putina, uključujući mitologiju. U „Golubinjoj knjizi“ („Golubinaя kniga“ je srednjovjekovni duhovni spis, često opisivan kao mješavina paganskih i hrišćanskih motiva, sa elementima mitološkog, prim. prev.) bio je zanimljiv lik Volotomon Volotomonovič, koji je bio slika Cara Careva. Opisan je kao div. Od stare ruske riječi „volot“, „gigant“. A njegovo drugo ime je Volodimer Volodimerovič.

Putin je zabilježen negdje u ruskoj mitologiji. Ako čitamo Golubinju knjigu, onda ćemo među slikama Volotomona Volotomonoviča i cara Davida Evsejeviča naći Volodimera Volodimeroviča kao velikog ruskog Cara, Cara Careva.

Putin vodi veliku zemlju, koja ima ogromnu istoriju, koja ima svoj smisao, koja ima svoja dostignuća, svoje poraze, svoje uspone i padove. Razmjere zemlje su ogromne i u vremenu i prostoru. Ali da bi se sve obuhvatilo pogledom, mora se razmišljati u velikim kategorijama, velikim idejama, bezgraničnim teritorijama. Gledati širu sliku.

I tada će gest SVO-a biti apsolutno razumljiv i logičan. Štaviše, neizbježan. SVO je upisan u rusku istoriju od vječnosti.

Katarina II – prva podjela Poljske, druga podjela Poljske, treća podjela Poljske.

Aleksej Mihajlovič – otkup od Velikog vojvodstva Litvanije Lijevoobalne Ukrajine.

Petar – Poltavska bitka, poraz Šveđana, oslobođenje Ukrajine od izdajnika.

Vladimir Vladimirovič Putin – Krimsko proljeće 2014, početak SVO 24. februara 2022.

Sve je jasno sa kim smo, ko smo, kakav je odnos snaga, ko je odlučujući car, ko je dobar, ko je loš, ko je počeo rat, ko završio, ko je započeo specijalnu operaciju…

Dugoročno, sve što se dešava je vrlo razumljivo, smisleno i sadržajno. I zaista herojski.

I izgleda sasvim normalno i nije iznenađujuće.

Tačno tako. Smutnom vremenu je analogna era Gorbačov-Jeljcin. Izlazak iz vremena nevolje – ovo je analogno vladavini Vladimira Vladimiroviča Putina. Da li je teško izaći iz Smutnog vremena? Teško. Poljaci su zauzeli Moskvu, sjeli u Kremlj. Inače, oslanjajući se na maloruske kozake.

Ruska crkva i SVO

Svaki retrospektivni pogled u dubinu ruske istorije daje i povjerenje u danas i sjutra i daje unutrašnji mir. Da je sve pod kontrolom, nema razloga za brigu. U principu, sve ide kako je uvijek bilo. Želio bih da zaoštrim naš razgovor i da razgovaramo o nekoliko aktuelnih pitanja.

Održan je Sabor Ukrajinske pravoslavne crkve, koji smo ovdje branili kako smo mogli. Mi smo je bukvalno branili. I sada oni drže svoj raskolnički Sabor, ne mogu to drugačije da nazovem, gdje su proglasili svoje odvajanje od Moskve, od Njegove Svetosti Patrijarha. Sada su odvojeni. Pošto je naše medijsko okruženje pretežno sekularno, niko nije primijetio ovu vijest. Čini mi se da je ova vijest jedna od onih koje odjekuju u vječnosti. Ili, barem, odjekuju u vjekovima. Šta mislite o ovome?

Ovo je veoma važno pitanje. Nije novo, jer je bilo pokušaja da se uspostavi zapadnoruska mitropolija više puta kroz našu istoriju. Ovo se ponavlja iznova i iznova. Ali u ovom slučaju ne bih bio dramatičan. Jer Specijalna vojna operacija je tek na samom početku.

Pitanje kanonske teritorije Ruske pravoslavne crkve rešava se u ovom slučaju, nažalost, po principu cujus regio, ejus religio – „ko vlada, toga je vjera“. Tako su tokom protestantske reforme njemački elektori određivali šta će biti – katolicizam ili protestantizam na ovom ili onom području, u ovoj ili onoj kneževini. Knez je protestantske vjere? Dakle, tu je protestantizam. Knez je Njemac katolik, što znači da će tamo biti katolička država.

Kada završimo Specijalnu vojnu operaciju, onda ćemo pričati ko je ovdje autokefalan, a ko nije.

Ukrajinci još ne bi trebalo da požure da urade obrezanje?

Mislim da ne treba da previše dramatizujemo. Potrebno je samo metodično, u ritmu u kom je to neophodno, voditi Specijalnu vojnu operaciju. A poslije oslobođenja Ukrajine zaboravićemo ovo pitanje, zanemarićemo ga.

Ponekad se hrišćani okupe na Saboru i kažu: na prethodnim Saborima nešto nije bilo u redu. Ali tada nećemo odgonetati ko je bio u pravu, a ko nije, već ćemo imputirati „kao da nije bilo“.

Sve što se sada govori, dok traje Specijalna vojna operacija, na strani ukrajinskog dijela naše ujedinjene Crkve, biće „kao da nije bilo“, „kao da ne postoji“…

Zato ih treba razumjeti. Ljudi su uzeti kao taoci. I na ovome možete stati i samo nastaviti mirno da vodite SVO. Sve će doći na svoje mjesto.

A gdje su podvižnici, gdje su mučenici za vjeru? Razumijem da su svi taoci. Ali zar od svega ovog Arhijerejskog Sabora nije mogao se naći neko ko bi im svima pljunuo u lice?

Ne možemo da zahtjevamo da ljudi budu sveti. Šta su, takvi su.

Sveti Papa Marcelin nije bio tamo?

Naravno, bilo je mnogo hrišćanskih mučenika i novomučenika. Rečeno im je i: pokloni se bezbožnoj boljševičkoj vlasti. Rekli su: ne, ja ću ići na mučeništvo. Bilo je takvih. Nedavno ih je bilo. Ali sada ih nema. Mi to popravljamo.

Čak mi je teško da odgovorim, ali da li bi bilo takvih, na primjer, u našoj Moskovskoj Patrijaršiji? Danas u Rusiji… Sada je vlast ispravna, a ako se preokrene doći će car Antihrist. To je bio slučaj, zar ne? Tako je bilo. Petar, na primer, ili boljševici… A on će reći: „ajde, pljuni na svoje svetinje“. Ili će se neki gmizavac popeti na krst… Imamo jednog takvog pjevača…

Postoje takvi, da.

A Antihrist će reći: „A ti priznaj da sve radi kako treba“.

I neko će, ipak, jasno priznati. U krajnjem, neće se ljutiti.

I neko će se zalagati za vjeru, ne za život, nego za smrt. To je ono što sve provjerava. Evo je, vjera. Ako ti je Hristos manje važan od sopstvenog života, onda si, naravno, hrišćanin, niko ti ovo pravo ne oduzima, ali ti si takav hrišćanin… Poslušan… Plašljiv…

Međutim, svi smo mi grešnici, svi slabi, moramo se pokajati.

Razumijem takve, kolebanja UPC svjedoče o izvjesnom stanju vjere. Ali ovdje je takođe važno da se nisu samo plašili nasilja. U stvari, već trideset godina ukrajinski identitet, uključujući pravoslavne ljude, pa čak i pravoslavne sveštenike dovoljno zamućuje sve. Hipnotisani su, redovno, od jutra do večeri. „Vi ste nezavisna nacija, vi ste nezavisan narod, Rusi su neprijatelji“. I tako, ostajući pravoslavac, Ukrajinac, na kraju jednostavno počinješ da ludiš.

Ovo je biološki efekat. To je kao trovanje. Naravno, osoba se može nasilno drogirati LSD-om i od nje se može zahtijevati da pravilno govori, odgovara na pitanja i polaže ispit. Ali malo je vjerovatno da će uspjeti.

Tokom ovih trideset godina, rusofobična, zapadnjačka, rasistička, neonacistička propaganda zapravo počinje da korumpira ljude na hemijskom nivou. Stoga, morate bitipopustljivi.

U stvari, sovjetska propaganda nije bila ništa manje intenzivna. Ali tada nije bilo ljudi u crkvama, samo su starice spasle našu Crkvu. Stoga se, uostalom, i možete sjetiti nedavne prošlosti. Sjetimo se da je postojao Sovjetski Savez, u njemu nije bilo hrišćanstva. Bilo je nemoguće biti hrišćanin, smijali su se tome. A ako je čovjek krenuo u crkvu, gledali su ga ispod oka. A onda su uslijedile ozbiljnije metode prevaspitavanja. Neki ljudi to trpe, neki ne.

Čini mi se da čovjek mora biti, s jedne strane, čvrst u sopstvenoj vjeri. Naučite sami iz ovoga pouke: šta bih ja radio da sam episkop ili sveštenik?

Znamo da su mnogi jednostavno potrčali kod nas kada je počela ova noćna mora. Divni propovjednici, kao otac Andrej Tkačov, genije, pravi maloruski pravoslavni sveštenik. Ali on se preselio kod nas, bježeći od ovog satanizma, koji je uspostavljen posle Majdana. I sada nastavlja svoju vatrenu besjedu koja je življa od mnogih naših tradicionalnih ruskih velikoruskih sveštenika. Osjetio je ovo zlo, suočio se s njim. A za njega je ono o čemu priča jednostavno pitanje života i smrti.

Ruski liberali nisu pravi

Da li ste vi tolerantni prema našim ruskim liberalima? „Petoj koloni“?

Mislim da naši ljudi nisu ubijeđeni liberali. To su iste žrtve zombiranja, samo sada naše. I kod nas je takva hipnoza trajala decenijama. Od jutra do večeri, od početka 90-ih, govorili su nam: „Rusija je istorijski nesporazum“, samo je Zapad u pravu, moramo se fokusirati na liberalne vrijednosti. Imamo čitava ministarstva, čitave industrije, čitave segmente vlasti koji i danas tako žive.

Vi i ja, možda, razumijemo koliko je ovo ružno i varljivo, jer vidimo istorijske prekretnice. Zato što gledamo na događaje ne miješajući se u trenutak, u dnevni red. I tako, slušajući deset godina „Eho Moskve“, može se povjerovati u gluposti koje su ti rusofobični agenti kontinuirano nosili. I svijet će se pokazati takav. I lako se može naći potvrda ove neprijateljske propagande. Ići ćete od jednog do drugog „Žan-Žaka“, i sresti potpuno iste slušaoce „Eha Moskve“. Raširite novine ili otvorite Novu gazetu na Ajfonu. I svaki izaziva i jača rusofobiju i zapadnjačko obožavanje, smradovštinu kod drugih.

Ovo je masovna hipnoza da je Zapad centar, Rusija periferija, „demokratija u razvoju“ koja takođe teži da postane Zapad. I ovo je ono čemu oni uče, tjeraju nas da živimo sa ovim, na tome je izgrađeno naše cjelokupno obrazovanje. Vodio sam katedru na Moskovskom državnom univerzitetu i mogu reći da je paradigma našeg obrazovanja, bar u humanističkim naukama, ista. Liberalna.

Zombi viša škola

Zato sam pitao šta da radimo u vezi s tim. Dajte mi recept?

Ovdje je pitanje ozbiljnije. Ako je cijela naša paradigma zapadnjačka, ako imamo sve discipline – sociologiju, antropologiju, istoriju, psihologiju, kognitivne studije, političke nauke – uopšte, cio humanističko kompleks na svim univerzitetima je u potpunosti kreiran na kopiranju zapadnih izvora, šta onda hoćemo?! Da u jednom danu cio korpus ruskih učitelja u trenu shvati da se sve promijenilo i od sada došla slovenofilska paradigma. Da, došla je. Ali oni to još nisu shvatili. To je ono što je važno. A proces svijesti može da traje beskonačno dugo…

Ali ovdje, opet, pozivam na toleranciju. Zaposleni u višim školama su samo zombiji; oni su zapravo zaraženi, zaraženi liberalizmom, zapadnjaštvom. Skoro sva naša naučna zajednica, naša nastavna zajednica je nosilac liberalnog virusa. Možda sa izuzetkom prirodnih nauka i čisto tehničkih disciplina. Nisam ovdje da sudim.

A liberali su po svemu slični nacističkim kazniocima iz Mariupolja iz bataljona Azov, terorističke organizacije zabranjene u Ruskoj Federaciji. U Ukrajini je liberalizam kombinovan sa nacizmom i rusofobijom. A mi imamo liberalizam u kombinaciji jednostavno sa rusofobijom, bez ukrajinskog nacizma. Međutim, ova ideologija je veoma slična. Naš obrazovni sistem je izgrađen na ovoj ideologiji od 1990-ih.

Sada izbijamo iz pukotina, iz podruma nesrećne ukrajinske ekstremiste, a u našem društvu je trideset godina trajao rad Zapada na otmici kolektivne svijesti i još je u punom jeku. Ubiramo plodove ovoga. Ovo što se desilo 24. februara sada niko ne shvata. Zato kažem da je operacija počela sama. Jer ni oni koji su formalno dali zeleno svijetlo očigledno nisu mogli u potpunosti da shvate šta rade. Da bi se ovo razumjelo, potrebno je jednom zauvijek odbaciti sva istraživanja javnog mnjenja, rejtinge, ideje o izborima, o kvotama. Kada dođe istorija, sve se to jednostavno rasparča i baci u kantu za smeće sa svim planiranim aktivnostima za rad sa omladinom, sa svim planovima, uz partijske kvote. Zapravo, ne postoji ništa drugo. Postoji narod, država, sudbina, pobjeda.

Žirinovski je, shvativši da je došao kraj, napravio pravi gest – umro je. Jer era je završena. A ova nova era zahtjeva potpuno drugačiji pristup.

Danas je vrijeme da se promijeni sve uopšte – sama paradigma. Potrebno je novo humanističko, politološko, filozofsko preispitivanje same suštine Rusije, njenog identiteta, njene uloge u svijetu, njenih odnosa sa Zapadom, strukture njenog društva, njene istorije. Ali niko zaista nije spreman na ovo. Ali to je neophodno i neizbježno. I desiće se.

Što se tiče pojedinačnih nerazboritih nadobudnika koji su nešto rekli u pogrešno vrijeme ili su pogrešno procijenili koliko je sve nepovratno i ozbiljno poslije 24. februara 2022. godine, meni bi ih bilo žao. Oni su beznačajni, a imaju šansu da služe zemlji – na primjer, kopanjem rovova. Zato što je ovo previše ozbiljno (za takve, prim. prev.)

Nakon A dolazi B: Neminovno

Ali evo šta je zaista važno. I dalje nas vode ljudi koji su donijeli najvažniju nepovratnu sudbinsku odluku i ne razumiju šta slijedi. Rekli su A, a za ovim slijedi B. Ali oni ni u snu, ni duhom o ovom B ne znaju i ne žele da znaju. Ali mi već živimo u B, a svi oni samo o A govore. A ili ne-A. Pa, jasno je da je A. Rečeno je sve A.

Obračunavati se sa onima koji su se u prvoj fazi, ne sluteći da će uskoro stići i ozbiljno, odlučili da protestuju protiv A, uopšte nema smisla. Argument je oko A ili ne A.

I već je rečeno. I već urađeno. Sada B. Ali ni vlast ni društvo uopšte nisu spremni za B.

Obračunavati se sa konkretnom osobom, sa konkretnom individualnom budalom – to nije nešto što je glupo, surovo, jednostavno je neproduktivno. To je gubljenje vremena. A šta mislite o toj hiljadama godina dokazanoj tehnologiji (koju je, inače, svima jasno pokazao Vladimir Vladimirovič, koji je sve članove Savbeza (Savjet bezbjednosti Ruske Federacije, prim. prev.) doveo pred kamere, natjerao sve da kažu naglas isti „simbol vjere” u buduću pobjedu u specijalnoj vojnoj operaciji)? Možda bi u obrazovnom sistemu imalo smisla raditi isto sa institutom za institutom, akademijom za akademijom: potpisujemo pisma, dolazimo na mitinge, skandiramo i kažemo da nema milosti za fašističku kopilad i neće biti milosti?

Mislim da je to odlična tema. Ali sve je bilo oko A. To je bila svađa. U stvari, naš predsjednik, vrhovni komandant uzeo je za taoce svoju pratnju i natjerao ih da potpišu pod A. A – to je sama činjenica početka Specijalne vojne operacije u Ukrajini. To je bila Odluka, to je bio Događaj. To je promijenilo nas i svijet.

Htjela ili ne htjela ruska elita (mislim da većina nije htjela) potpisala je pod A (dakle, na početku vojne operacije), bila je prinuđena na to.

Prvo su zakletve položile snage bezbjednosti. Zatim je glavnokomandujući pozvao privrednike i zamolio ih da potpišu A.

Onda je pozvao medije, pa vladu, pa biznis. I ponovo tražio da se obavežu. Neki su se pristali, neki otišli.

Ali sve je to u odnosu na A, prvi akord, prvi čin, prvi čin ogromne istorijske drame SVO, koja je od kolosalnog značaja.

Ali do sada je naš vrhovni komandant uzeo za taoce samo dio elite, povezane, prije svega, sa snagama bezbjednosti i sa biznisom, sa politikom, sa informacijama.

On im kaže: Jesam li ja glavnokomandujući?

Svi su se složili: da!

Dakle, evo mene, kao vrhovnog komandanta, na osnovu moje glavne komande, naređujem vam da počne SVO, a vi se ovdje obavezujete. I to je to.

Zapad je odmah reagovao. Prikazali su svu imovinu, postavili teške ultimatume. Kao, znamo gdje je sva vaša imovina. Znamo sve vaše adrese, vile, račune za jahte. A pošto ste se obavezali na A (SVO), sada će sve to odmah promijeniti vlasnika. Tako da nemaju gdje da bježe.

Decenijama je naša elita zarađivala pravedno ili nepravedno (ovo je kod svakog različito, ali narod vjeruje da je to uglavnom nepravedno) ovdje, a njihovo bogatstvo nije ovdje, nego ga je tamo odložila i sakrila.

Jednom i gotovo. Ništa nije ostalo. Tamo. Sve je resetovano na nulu. Sada ostaje samo da se počne iznova.

Ruska elita se prikazala kao kliješta: Zapad, pod prijetnjom potpune eksproprijacije, zahtjeva jedno, a lojalnost glavnokomandujućem i ispunjenje njegovog naređenja zahtjeva drugo, direktno suprotno.

Cijela operacija A je urađena besprekorno, tačno onako kako ste opisali.

Ali kada dođemo do B, takve metode ovdje više ne vrijede. Jer jedna je stvar brzo se pripremiti za vanrednu, specijalnu situaciju, situaciju koja je trenutna.

Glavna stvar: donošenje odluke o SVO-u. Svi su se prijavili, odlično, prihvaćeno. Sledeće – ponašanje u uslovima SVO. Ovo je moguće, ovo nije moguće. Sa posterom na Prvom kanalu, ne možete da pobjegnete tokom programa da pokažete šta želite ili šta ne želite. Nemoguće je veličati nacizam ili Bajdena, našeg neprijatelja, kao na Eho Moskvi ili Novoj gazeti. Na „Srebrnoj kiši“ sipati potoke rusofobije i laži, polivati predsjednika i narod blatom, što je ranije bilo moderno, više nije dozvoljeno, zabranjeno je.

A sve ostalo je moguće. Za nas je počelo vrijeme A, odnosno vrijeme Z.

Ovo je fundamentalno, a sve ostalo je udaljeno – kako hoćete, tako i shvatite. Obavezati se. I uspjelo je, država, društvo, menadžment i vlast držani su na tako oštrom zaokretu kao što je odluka o SVO-u i njegovom početku.

I sada dolazimo do B. Na početku – drugo pismo, druga stvarnost, drugi problem. Bilo je A, a sada postoji B. I ovdje treba primijeniti mnogo složenije i dublje mehanizme.

Pozabavili smo se vladajućim slojem. Tu je sve bilo jasno. Iako je u stvari mnogo šire. Svi ti ljudi, a još više srednja klasa, ostali su generalno van političkih okvira odluka koje se donose, a samim tim i van okvira cijele ove priče uopšte. B je šta?

I – to je bila odluka – početi ili ne početi. A kada su počeli, kako se ponašati u ekstremnim situacijama. I generalno, svi su bili spremni za fazu A.

Pogledajte kako su Lavrov i Zaharova nastupili na početku. Svi su se složili sa A, svi su nastupili besprekorno. Svi su se okupili, ponovo izgradili uobičajene šeme i modele, proglasili žalost u prvim danima, kada još nije bilo ni pravih žrtava. Svi zabavni programi su otkazani.

Ali svi su se obavezali samo pod A, kao kod kratkotrajnog brzog plivanja, 50 metara. Zadatak je izgledao ovako: moramo brzo, po svaku cijenu, pod mecima, pod udarima, sa velikim talasima koji nailaze na nas, preplivati ovih 50 metara, a onda se iskrcati i sve će se manje-više vratiti na uobičajene parametre. Da, naći ćemo se u novim uslovima, ali ovo će biti kraj vanrednog stanja. I bilo je hitno.

Prošla su četiri mjeseca – danas smo, hvala Bogu, osvojili izvjestan broj metara na donbaskom zemljištu, ali ostaje još neizmjerena količina našeg prostora koja čeka.

Pored toga, povećava se domet neprijatelja, redovno se gađaju naše oblasti u blizini Ukrajine, od Belgoroda do Rostova, uključujući Voronjež i Kursk, Brjanske oblasti. Napadi na Krim. Vanrednoj situaciji nikad kraja. I ljudi počinju da shvataju da se to nikada neće završiti.

Sada je uragan naš način života. Ovo se zove B.

Neophodno je ponovo izgraditi svoju svijest da sukob sa Zapadom nije bljesak, već je zauvijek. Važno je jasno i trezveno shvatiti da smo isključeni iz ovog globalnog sistema, ne privremeno, ne dok ne odlučimo o našim ciljevima u Ukrajini, već uopšte.

Sada je vrijeme da damo ozbiljniji odgovor šta radimo u Ukrajini, zašto smo tamo došli. Imamo odgovor na ovo, u prvoj aproksimaciji smo ga dali. Sve denacifikujemo i demilitarizujemo. Odličan odgovor, u krajnjem slučaju, za početak.

Sada to jednostavno nije dovoljno. Sada moramo da odgovorimo kako da živimo van Zapada, sa ekonomske tačke gledišta, sa ideološke tačke gledišta, sa tehnološke tačke gledišta, sa finansijske tačke gledišta, sa obrazovne tačke gledišta. Zato što ne možemo uzeti njihove modele i primijeniti ih kod kuće – ovo je direktna kontradikcija. Preduzevši njihove mjere, potrebno je prepoznati njihovu ispravnost, odnosno složiti se da smo „zločinci“, „neprijatelji“, „ološ“ i tako dalje. Jednostavno više ne možemo da koristimo udžbenike pisane modernim liberalnim zapadnim rodno-postmodernim jezikom. U suprotnom, moraćemo da se obučimo da mrzimo sebe.

I tako je u svemu. U privredi, u planiranju, u obrazovanju, u kulturi. Jer cijela naša kultura, vi i ja znamo, potpuno je zahvaćena liberalizmom. Pokušaji da se nešto uradi u normalnom pravcu se guše. Umjetnost je prožeta otrovom liberalne postmodernosti. U stvari, zapadnocentričnim rasizmom, rusofobičnim neonacizmom. Samo liberalnim, bez veličanja ijednog određenog naroda.

A rusofobija je ulaznica za tu kulturu. Ako nisi rusofob, tu ne možeš ništa. I ako još voliš svoj narod, to je to, došao ti je kraj.

Peterburški ekonomski forum i Centralnoafrička Republika: VTB banka za Donbas

Moji prijatelji su prošli Sanktpeterburški ekonomski forum opisali kao okupljanje ljudi koji se nadaju najboljem: sada će se sve završiti, i sa gubicima, sa bolom, ali ćemo se vratiti.

I tu se postavlja filozofsko pitanje, pogled na svijet. Pretpostavimo da Putin zimi stavi Njemačku, i zajedno sa Njemačkom i cijelu Evropu na koljena, isključi im gas, prestane da ih snabdjeva inertnim gasovima, rijetkim zemnim metalima, pšenicom i svim ostalim. Shvatiće ko ih drži za gušu. Ali, oni su racionalni ljudi, Zapad je generalno racionalno mjesto. Doći će, pokajaće se, reći će da su ušli u vaš položaj, zaista, hajde da podijelimo Ukrajinu i da počnemo nekako da živimo zajedno.

Na unutrašnjem planu, vrijednosno, svetonazorski, da li su spremni da nastave da igraju sa Rusijom i Putinom po ažuriranim pravilima? Shodno tome, donekle, ponovo vjerujte Putinu. Ili ne?

Što se tiče Evrope i njemačke privrede, da budem iskren, ne mislim da ćemo ih „staviti na koljena“. Ali ako su spremni da razgovaraju sa nama o Ukrajini pod razumnim uslovima – na primjer, Ukrajina je za nas, a gas za njih, to je dobro, a onda treba da obnovimo odnose sa njima, damo im gas i uzmemo ono što nam pripada. Ali ne vjerujem baš da će oni ići na to i zato se moramo pripremiti da se oslonimo samo na svoje snage i na partnere u multipolarnom svijetu.

Što se tiče Peterburškog foruma, moja ćerka Daša je bila tamo i kaže da je ovog puta spektakl bio apsolutno nevjerovatan. Na forum je, kao i uvijek, došla cijela ruska elita – a poslednjih decenija dolazi na forum tamo kao ogranak Davosa, da sklapa poslove, da razgovara sa zapadnim investitorima, da se šepuri pred Zapadom. I tu je najvažniji, najpoštovaniji VIP, oko kojeg se sve gradilo, pokazalo se, ambasador Centralnoafričke Republike. I svi su htjeli da ga prime, jer je bio sam, a sve ostale delegacije su bile nižeg nivoa od Centralnoafričke Republike i par afričkih delegacija. Bilo je predstavnika talibana, zabranjenih u Ruskoj Federaciji. Kinezi nisu bili tamo iz drugih razloga, jer se bore protiv korona virusa.

A zapravo, naša elita, našavši se licem u lice sa premijerom Centralnoafričke Republike, najvećom figurom ovog Foruma, umjesto ovlašćenih predstavnika svjetske globalističke elite, sa karticama koje ne funkcionišu, sa računima koji nijesu validni, odnosno u potpuno novom stanju za sebe suočili su se sa stvarnošću. Niko od njih nije bio spreman za ovo. Naravno, pored patriota koji su bili spremni za ovo, bilo je i odličnih sekcija, prilično rodoljubivih, bilo je i zdravih ljudi, i to iz elite. Ali većina je bila u stanju halucinacije. Čini se da su to prepoznatljive stvari: zidovi peterburškog foruma, sekcije, sve je isto organizovano, sjajno, žurke, zabava. Ali samo jedno nedostaje – nedostaje ono najvažnije: na mjestu globalnog, moćnog Zapada, kome se mora biti ravan, premijer Centralnoafričke Republike. Bio je to vrh.

Naša elita i dalje se buni. Tu je Centralnoafrička Republika, a oni i dalje nastavljaju da djeluju po starom. Iako u stvari (Daša je bila na zatvorenom prijemu u VTB banci) na marginama Foruma, kada su se ljudi već opustili, skinuli kravate, pili koktele, slušali avangardnu muziku, odjednom, sasvim iskreno, veliki menadžeri proglasi zdravicu: „Za Z!”, „Za SVO!” . Toliko mi se to dopalo… Neko iz rukovodstva se odmaknuo od šoka, pogledao goste, razmislio, popio, sve razumeo i rekao: „E, to je to, živio Donbas!“

I ovo je jako dobro. Ovo je dobar znak, neka neko drugi i dalje bude u halucinaciji, ali neko se već vratio u stvarnost. Realnost je sada. Na zgradi Gasproma je naslikano Z, uveče svijetli. Neko je usvojio ovaj novi model. Nisu to razumjeli, naravno, niko nije spreman za to. Ali mi se dopalo što se naši ljudi nisu uznemirili. I prihvatili. „Živio Donbas!“

SVO je zauvijek

Osjećaju svoj put.

Oni misle: hajde sad drugačije, da vidiš, i naći ćemo nešto… Rusi se savršeno prilagođavaju situaciji. Kada se prilagode lošoj situaciji, to razbijesni nas patriote. A kada, naprotiv, dobroj, pomislite: bravo, kako dobro, kako se lako i brzo prilagođavaju teškim uslovima, kakav divan kvalitet! SVO je počeo – pa, hajde da to uradimo. I ako jeste, to je to. Glavna stvar je urađena.

Neko će, pošto se vratio sa ovog foruma, a još nije izgubio kritički osjećaj, odmah spakovati kofere i pokušati da nestane iz vida. Na kraju krajeva, biće samo gore i gore. Ništa se neće vratiti. Kako je bilo, neće više biti. Nikada. Biće novo.

Čak i ako bacimo Zapad na koljena, to ne znači da će se sve završiti. Situacija će ionako eskalirati. Možete pucati i na koljenima.

Možemo reći da SVO nije izuzetan događaj, to je način života. Ušli smo u SVO, ovo je rijeka u kojoj smo. Ovo je naše vrijeme, ovo je naša istorija.

Čini mi se da što prije shvatimo, što prije spoznamo da smo već u B, biće svima bolje i uz više nade. Odluke o prelasku u B, odnosno o potpunom restrukturiranju cijelog našeg sistema, ne treba donositi. Automatski slijedi iz A, a odluka o A je već donijeta. I ovo je nepovratno.

Izvor: Etos