Dukljanski Hajle Selasije i druge priče

Duklja je čudo. Poslednji diktatorski režim na tlu Evrope i dalje klija, buja i cvjeta. Don Mikeleovo ostrva Tartuga pokazuje planetarnu moć opstanka i preživljavanja. Ma šta opstanka, zvjezdanog uspjeha i procvata. Nestadoše i Slobo, Alija, Tuđman i Ugo Čavez padoše Sadam i Gadafi, izgubiše se sa političke scene Sarkozi, Klinton i Berluskoni, propade neoliberalna ekonomija, mini ledeno doba okova Sredozemlje, prošišaše pored naše planete Hejl Bopova i ISON kometa.

Mogu i dinosaurusi opet da se izlegu, ali provjereni politički model ostade i dalje najcjenjeniji kod dukljanskog biračkog tijela. „Privatno javno partnerstvo“ – kako dvodecenijskom lopovluku tepaju partijski pioniri pokazalo je opet otpornost dostojnu bubašvaba i gljivičnih oboljenja. Mlad i lijep pripravnik u cipelama bez čarapa i u džemperu zauze busiju na Forbsovoj listi. U društvu sultana od Bruneja, kuvajtskih šeika, prestolonaslednika Lihtenštajna. „Porijeklo imovine – misterija“, veli strana štampa. Abrakadabra, ćiribu-ćiriba, da živimo bolje i naprijed za europsku Duklju. Dok smo trepnuli okom društvena imovina završi na privatnim računima, privatnih banaka, privatne države Velikog Brata, njegove uže familije, kumova i pobratima.

Titek, duhovni otac Dukljana šetao jednom prilikom sa nesvrstanim bratom, carem Hajlom Selasijem. Iskoristili suvereni pauzu tokom neke od konferencija nesvrstanih u bivšoj nam domovini da skoknu do Titekove komandno štabne vile negdje u Bosni, valjda to bješe u Zenici. Šetale dvije vođe Trećeg svijeta da provare obilat i ukusan ručak sa ordonansima i svitom oko vile najvećeg sina naroda i narodnosti.

Naiđoše na starog šumara koji nije prepoznao krunisane glave. „Božju ti majku“, reče mu ljutito Titek kroz plavičasti dim kohibe koju su među butinama valjale mlade kubanske pionirke. „Znaš li da je pred tobom car? Jesi li ikad vidio nekog cara?“. „Jesam“, reče starina ko iz topa. „Odlično se sjećam kad je Franjo Josif dolazio da lovi u ovoj šumi“. „Pa Božju ti majku, kad ti je bilo bolje – pod Titom ili pod Franjom Josifom?“, okrenu Broz na šalu. „Pod carom Franjom laka mu zemlja“, grmnu šumar, a Titek repertira obrvama  dok su mu se maglili zlatni okviri Kartijeovih naočara. „Kako to druže šumaru?“, prekori ga drug Stari. „Lijepo. Tada sam imao dvadeset, a sad osamdeset godina“, reče starina.

Kratak je ljudski vijek za čekanje demokratskih promjena u Duklji. Odakle demokratija, kad nema osnovne supstance. Nema demosa već biračka mašinerija navikla da svake četvrte godine dobije sledovanje novih lažnih obećanja. Dobro, tu je i standardnih 20 eura, suhomesnati paket Dudine sušare, sporadične urgencije sa najvišeg mjesta za zapošljavanje nezaposlenih članova familije. I fotografija mlađanog Don Mikelea koju kupaju suzama radosnicama i šampanjcem u izbornom štabu opštine pod stečajem u bankotiranom državolikom provizorijumu. Od izbora do izbora birači imaju dovoljno vremena da kukaju, leleču i psuju čelnike izborne liste za koju su glasali, što je vrhunski domet demokracije.

Dukljanska diktatura proletarijata napravi za 23 godine pun krug. Jedina je misterija što je Don Mikele poslije takvih svijetlih i ubjedljivih pobjeda malo nervozan, pa sa poslanicima iz Pozitivne razmjenjuje nježnosti. Ne misli valjda da će njegov vjerni Iznogud, Katunski Gebels prevjeriti i izdati dvodecenijski ljubavni zagrljaj. Preći na stranu bitangi i budala. Na kraju krajeva, bolje da te Gospodar zove bitangom i poziva na junački megdan nego da se probudiš sa konjskom glavom u krevetu.

Komad bolje nego kod predsjednika Ugande „feldmaršala hadžije dr Idi Amin Dade, gospodara svih životinja na zemlji i osvajača Britanske imperije u Africi“ koji je političke oponentne zatvarao u kaveze zoo vrta u Kampali i naplaćivao biračima ulaznice.

„Teško diktatorima koji su povjerovali da nijesu diktatori“ – poljski pisac Stanislav Jirži Lec.