Dva ustaška vampira – Drljević i Štedimlija more Crnu Goru

Piše. Komnen Bećirović

Sramni čin Vlade Crne Gore da natjera građane da ustaju na himnu ustaše Sekule Drljevića, mnogi su okarakterisali kao nedemokratski čin i vraćanje u 1948. Povampirivanje ustaša i fašizam nije neuobičajena pojava u modernoj istoriji Crne Gore.

To preozbiljno pitanje, uz svu odgovornost onih koji su slavnu Crnu Goru pretvorili u poslednju revizionističku i totalitarnu jazbinu, otvora Komnen Bećirović ovim tekstom o dvojici zloglasnih crnogorskih ustaških najamnika, Sekuli Drljeviću i Saviću Markoviću Štedimliji, objavljen je u cjelini u januarskom (47) broju Istine od 15. januara 2006. godine i s obzirom na događaje u Crnoj Gori ovaj esej je i te kako sada aktuelan objavljujemo u celini.

Povratak u Crnu Goru, kroz njihovu rehabilitaciju koja se vrši već godinama, a da međunarodno javno mnenje to i ne primećuje, dvojice ustaških ideologa i ratnih zločinaca, advokata i političara Sekule Drljeviića, rođenog u Morači 1884, i publiciste Savića Markovića, zvanog Štedimlija, rođenog u Piperima 1906, predstavlja pravi udar na čast i dostojanstvo Crnogoraca, kao i uvredu koja se nanosi sjećanju na žrtve fašistič kog zla u prethodnoj Jugoslaviji i drugdje.
Komnen Bećirović (u sredini) na jednom skupu na Sorboni.

Započeta prvo u Zagrebu u vrijeme nacionalističke groznice u Hrvatskoj, koja je predhodila kobnoj secesiji ove republike od jugoslovenske federacije 1991, zatim vođena, kao ispod žita, od strane antisrpski ostrašćenog nedjeljnika “Monitor“ tokom čitavih 90-ih, nastavljena bahato i bestidno od uspostavljanja lične vladavine Mila Đukanovića 1997, preko polumjesečnika “Crnogorski književni list“, što ga uređuje razmetljivi poeta i spisatelj Jevrem Brković koji je proveo osam godina u Zagrebu kao borac za hrvatsku i islamsko-bošnjačku stvar – ta rehabilitacija je danas svršeni čin.

Tako da su spisi Drljevića i Markovića-Štedimlije, izdati u Zagrebu i Podgorici, postali tekstovi na kojima se temelji antisrpska crnogorska država koju sada izgrađuje vladajuća ekipa sastavljena od bivših komunista na čelu sa Đukanovićem, očekujući ozvaničenje te države na referendumu koji je, uprkos opštem protivljenju, vlast raspisala i koji ona smatra već dobijenim.
U stvari ove dvije ustaške slugeranje bogobitne su iz sasvim sitničavaih pobuda – Drljević ne dobivši ministarsko mjesto koje je priželjkivao u vladi kralja Aleksandra nakon stvaranja Jugoslavije 1918, Marković-Štedimlija ne našavši prostora u srpsko-crnogorskoj štampi za svoja nagvaždanja o hrvatstvu Crnogoraca i našavši ga u krajnje nacionalističkim hrvatskim glasilima – posrnule tokom 30-ih godina prošlog vijeka u toliko žešće antisrpstvo što su do tada uveliko ispovijedali svoje srpstvo.

Porobljavanjem Jugoslavije od strane nacističke Njemačke i fašističke Italije, u aprilu 1941, dvije kreature nijesu počasile da se stave u službu porobljivača: Drljević kao predsjednik tobožnje crnogorske suverene države, proglašene od strane Italijana, ali koja je potrajala samo jedan dan, pošto je sjutradan srušio opštenarodni ustanak; Štedimlija, angažovan lično od strane Ante Pavelića, poglavnika hrvatske ustaške države, koji ga je smatrao prvim perom Zagreba, kao propagandista i glavni apologeta genocida što će ga ta država počiniti nad Srbima i sa njima nad Jevrejima i Romima tokom četiri godine u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini koje su se takođe nalazile u sastavu Hitlerove marionetske tvorevine.

Ubrzo, nemajući nikakve podrške u zemlji, Drljević biva napušten od strane Italijana i prognan u San Remo gdje se nalazio na slobodi, dok nije potajno prešao u Zagreb gdje je sa Štedimlijom osnivao tobožnji „Crnogorski nacionalni komitet“, dva otpadnika računajući ubuduće na Pavelića, a njegovim posredstvom na Hitlera da pod nacističkom čizmom obezbijede nezavisnost i slobodu Crne Gore u odnosu na Srbiju.

Već u maju 1941, u jednom pismu ministru spoljnih poslova ustaške države, Mladenu Lorkoviću, Štedimlija izražava nadu da će Hrvatska, za koju veli da mu je «druga otadžbina», podržati nezavisnu Crnu Goru, naglašavajući dugogodišnju privrženost Sekule Drljevića ustaškom pokretu i hvaleći «hrabro i mudro vođstvo Poglavnika Gospodina Dr-a Ante Pavelića». I što se većma čudovišna Hitlerova tvorevina uvaljivala u magnum crimen, da upotrebimo naslov čuvene knjige hrvatskog istoričara Viktora Novaka o tom mračnom dobu, to je Štedimlija sve više postajao njen hvalitelj, kao što svjedoče, između hiljada drugih, ovi redovi napisani u slavu krvnika Pavelića:

„U zivotu hrvatskog naroda prvi put se dogadja da su u istoj osobi sjedinjeni drzavni poglavar i narodni vodja. Poglavnik dr. Ante Pavelic, izdrzavsi u borbi za oslobodjenje Hrvatske i za obnovu njene drzavne nezavisnosti najteze casove i najvece napore, pobijedio je zahvaljujuci svojim osobnim vrlinama i duhovnoj snazi, u kojoj su ozivjele sve one snage koje su u dalekoj proslosti povezivale hrvatski narod u jednu zajednicu i vodile ga k jednom cilju. On je najdublje pronikao u sudbinu hrvatskog naroda, spoznao sve njegove osobenosti i moci, shvatio smisao njegovog poviescu odredjenog puta i odkrio tajnu njegova stradanja, te odlucio zadovoljiti najvecu njegovu potrebu sanagama i sredstvima, koja ce Mu pruzit sam narod kad ih bude zaiskao na pravi nacin, s prave strane i u pravo vrieme.
Time je postao narodni vodja u cijoj su volji i misli usredotocene volja i misao cielog naroda. Odlucnoscu i snagom najboljega sto je nasao u svome narodu, u casu kad je to bilo najnuznije, Poglavnik je jednim revolucionarnim zahvatom oslobodio Hrvatsku tudjinskog jarma, obnovio njenu drzavnu nezavisnost i postavio temelj njenom daljem razvitku u slobodi, sreci i blagostanju… „.

„Hrvatski narod je sretan sto ga je Providnost obdarila osobom Poglavnika, ostvaritelja njegovih vjekovnih teznji. (…) Svojim dalekovidim okom, On je jasno uocio da nacela novog reda, koja su proglasila i promicala fasizam i nacionalni socijalizam, da poredak u svietu kakav su trazile Hitlerova Njemacka i Duceova Italija odgovaraju u podpunosti probitcima hrvatskog naroda i stvaraju mu mogucnost da se razvije u jedan veliki, mocan i uljudben narod u vlastitoj nezavisnoj drzavi, koja ce u novom europskom poredku zauzeti odgovarajuce mjesto“

Posebno pada u oči u ovom blebetanju da slavopojac dželata Pavelića, piše ličnu zamjenicu poglavnikovog imena velikim slovom, kao što se nekad činilo sa imenima kraljeva i careva ili se pak čini sa imenom samog Boga, kao i da proglašava ustaše najboljim što ima hrvatski narod, što bi svakako zahtijevalo znake čuđenja da nije od Štedimlije.

I dok su stotine hiljada pravoslavnih Srba ginule upravo pod ustaškim kamama, završavale u dnu jama ili u logoru smrti u Jasenovcu ili su pak čitava mnoštva nasilno prevođena u katolicizam, bezakoni se Štedimlija, kao desna ruka lažnog episkopa Germogena imenovanog od strane Pavelića, i kao direktor tobožnjeg Pravoslavnog kalendara, ulizivački topio od milja, pišući: „U dušama Hrvata pravoslavnih nastala je velika radost i veselje, kako to svjedoče mnogobrojna pisma, koja dnevno primam, a koja mi pisu vjernici i svećenici. Njihova su srca puna sreće i zahvalnosti radi djela Poglavnika. U svojim pismima iztiču, kako su sa suzama radostnicama zazvali blagoslov Upravitelja vjekova i svjetova na Poglavnika i cijelu Ustašku državu, kada su vidjeli kojim je putem odlučio ići Poglavnik i Nezvisna Država Hrvatska“.

Što se tiče Drljevića, on je pozdravio okupaciju Crne Gore od strane italijanskih fašista kao njeno oslobođenje od Srba i, u prisustvu italijanskog komesara za Montenegro, ministra Serafina Macolinija, okružen crnokošuljašima, 12 jula 1941 na Cetinju, prilikom navodnog vaspostavljanja suverene Crne Gore, ovako klicao : „Neka je hvala Njegovom Veličanstvu slavnom Kralju i Caru moćne i prijateljske italijanske imperije Viktoru Emanuelu III. Crnogorski narod je ponosan što je uspostava slobodne Crne Gore spojena sa besmrtnim djelima Dučea, genijalnog stvaraoca fašističke imperije i sa djelima slavne i pobjedenosne italijanske vojske. Naročito ističem da se Duče od početka borio protivu nepravde ucinjene Crnoj Gori unistenjem njene drzavne egzistencje i da nije prestajao boriti se protivu te nepravde do uspostave Crne Gore svojim pobjedonosnim mačem. (…) Živjela nasa prijateljica i zaštitnica Italija ! Živjela uspostavljena Crna Gore!“

Čovjek bi rekao da čuje neke Drljevićeve današnje sledbenike, s tom razlikom što oni, umjesto Musolinijevog mača, slave Klintonove i Olbrajtovine bombe na srpski narod i haški sud Karle del Ponte. No podsjetimo da je, prilikom podjele Jugoslavije između Hitlera i Musolinija 1941, Crna Gora pripala Italiji kao neka vrsta zakasnelog miraza kraljice Jelene, supruge Viktora-Emanuela, ćerke kralja Nikole koga je Drljević bio izdao, opredijelivši se, suprotno volji staroga monarha čiji je bio ministar, za Jugoslaviju da bi se zatim protiv ove borio.

Međutim, kad su ga Italijani odbacili, ovaj je nitkov, uobražavajući da je za Crnu Goru čovjek ‘Proviđenja, potražio druge gospodare, naciste, slaveći ih u momentu kad je Evropa bila pretvorena u poprište njihovih zločina, kad su logori istrebljenja radili punom parom, kad su stenjali i krvarili ranjeni narodi, vodeći nadčovječansku borbu protiv te nemani. Drljević je upravo tada ovako bulaznio:
„Nacional-socijalisticka revolucija bila je krvava nesravnjeno manje od svih dosadasnjih velikih revolucija. Do toga je doslo otuda sto je nacional-socijalisticka ideologija usamljena revolucionarna ideologija koja narodu nije nametnuta terorom i krvlju, nego ju je ogromna vecina naroda prvo prihvatila tajnim glasanjem, pa tek onda je postala vladajucom ideologijom. Vođa nacional-socijalisticke revolucije Adolf Hitler prvo je postao firer njemackog naroda a zatim Firer Velikog Njemackog Rajha. Tako nije dosao do vlasti nijedan vodja nijedne revolucije.“

Koliko je bio slijepo zaljubljen u Hitlera i Gebelsa, govori i jedan povjerljivi izvještaj koji njemački agent Peter Štrunk iz Zemuna, upućuje 9. januara 1944, svojim nadležnim u Beograd, gdje doslovno stoji: «Dr. Drljević je fanatičan pobornik našeg Firera i obožavarelj dr-a Gebelsa. Nijedan broj nedjeljnika Das Reich ne propusta a da ga ne pročita. On je veliki prijatelj i pristalica Hrvata i nezavisnosti Hrvatske. Najveće i najpoznatije hrvatske političare imao je za svoje prijatelje. On je prijatelj i Bugra i zastupa misljenje da se Srbima daje previše obećanja i ustupaka na štetu Hrvata u Bugara, odnosno Crnogoraca, što za Njemce može imati rđave posljedice».

Naravno da se slavitelj Firera raduje što će njegov spašeni život predstavljati bedem protiv toga : Drljević toliko istrajava u svom obožavanju Hitlera i njegovog groznog satrapa Pavelića da ne vidi propast Rajha koja je već uveliko u toku. Naprotiv, on traži prijem kod Pavelića tako kasno kao što je početak 1944, da bi mu ovaj potvrdio podršku i pomoć ustaške vlade njegovom i Štedimlijinom «Crnogorskom nacionalnom komitetu» i omogućio objavljivanje i širenje njegovog pamfleta protiv Srba, Balkanski sukobi, koji će Hrvati požuriti da ponovo izdaju uoči raspada Jugoslavije, 1990. Osim što je bio u milosti Pavelića, Drljević je takođe uživao milost drugih ustaških dostojanstvenika, posebno Andrije Artukovića, ministra unutrušnjih poslova, dužnost koju je on tako revnosno obavljao da je dobio nadimak «ministar smrti», naravno Srba i Jevreja. Tokom Artukovićevih posjeta Zemunu gdje je Drljević, kad nije boravio u Zagrebu, zvanično stanovao, u ulici Adolfa Hitlera broj 10, on ga je dočekivao na željezničkoj stanici i s njime se grlio.

Međutim, crnogorski kvisling je, uvijek u dosluhu sa svojim hrvatskim gospodarima, zagazio u najstravičniji zločin: kad su, početkom aprila 1945, hiljade crnogorskih boraca Kraljevske vojske, četnika, pod komandom vojvode Pavla Đurišića, povlačeći se pred Titovim komunističkim trupama, dospjele u sjevernu Bosnu na Lijevče Polje u podnožju planine Kozare, i tu se sukobile sa daleko nadmoćnijim ustaškim snagama, Drljević im je predložio primirje, čak i jemstvo za slobodan prolazak na Zapad, pod uslovom da polože oružje, i u tom smislu potpisao sa njima sporazum. Povjerovavši mu, oni su se razoružali ali tek što su to učinili, bili su odmah pohapšeni, njih oko 300 oficira sa vojvodom Đurišićem i sprovedeni u Jasenovac da tu budu poklani, dok se grozni pajac samoproglasio komandantom ostatka te nesrećne vojske koju je namjeravao da povede, naravno u sastavu hrvatske i njemačke vojske, da oslobodi Crnu Goru od navodnog srpskog ropstva: toliko je bio zaslijepljen mitom o nepobjedivosti nacističke Njemačke. Bio je čak spreman i na saradnju s komunistima da su ovi htjeli i da ga već nijesu tretirali kao ratnog zločinca. Međutim, nije imao kad da pokaže svoju ratničku sposobnost, koja bi besumnje bila još bednija nego državnička, jer pravedna kazna nije potrajala da ga, usred opšteg rasula, stigne u Judenburgu u Austriji gdje mu je jedan od boraca koji je umakao jasenovačkom pokolju, poručnik Vojin Džogaz, priredio istu sudbinu.

Što se tiče njegovog pajtaša Štedimlije, vještog i prepredenog, ne bez vatre u sebi, koji je dobro govorio njemački, njega je ustaška vlada pri kraju rata poslala, tim prije što je bio i njemački agent, kao svog diplomatskog predstavnika u Ured Rajha za Balkanska pitanja u Beču, sa zadatkom da osnaži sve slabiju podršku Njemačke Hrvatskoj, ali istovremeno i Crnoj Gori onakvoj kakvu je Štedimlija zamišljao sa Drljevićem. Međutim njegovi vrlo iscrpni izvještaji upućeni u Zagreb, pokazuju da Njemcima, obhrvanim sa svih strana, nije bilo nimalo do toga stalo. Naprotiv, na Štedimlijino moljenje visokog dužnosnika Teodora Virera, da se što više pomogne Hrvatska, bilo je suvo odgovoreno da su Hrvati vinovnici njihove sopstvene propasti, jer «Njemci nijesu nikada naredili da se pomori 760 hiljada, što su učinile ustaše izazvavši tako ustanak Srba». Ova izjava njemačkog dužnosnika je veoma zanimljiva za raznorazne revizioniste i negacioniste genocida nad Srbima u ustaškoj Hrvatskoj.

Zauzimanjem Beča od strane Rusa, Štedimlija će pasti u njihovo zarobljeništvo u kome će ostati deset godina, prije no što bude izručen Jugoslaviji te suđen i osuđen od suda u Zagrebu na osam godina robije, koju neće izdržati zahvaljujući svojim zaštitnicima u hrvatskom komunističkom vođstvu. Čak će ga Krleža zaposliti u svom Leksiografskom Zavodu. Ubuduće će se praviti neprimijetnim i potpisivaće svoje tekstove, uglavnom eseje, pod raznim pseudonimima, ali neće izdržati da se oglasi sa svojom nekadašnjom opakošću i pod pravim imenom, Savić Marković, povodom nasrtaja režima na Lovćensko svetilište, krajem 60-ih. Gnevno je dao, u zagrebačkom “Vjesniku“, svoj doprinos poduhvatu skrnavljenja i rušenja kapele na vrhu Lovćena gdje je počivao prah najvećeg srpkog pjesnika, vladike i vladara Crne Gore, Petra Petrovića Njegoša. Ona je već jedanput bila, kao visoki nacionalni simbol, oskrnavljena i porušena od strane Austrije u Prvom svjetskom ratu ali ju je, po oslobođenju i stvaranju Jugoslavije, obnovio kralj Aleksandar u saradnji sa patrijarhom Gavrilom. Vrativši njegov hram Lovćenu i Njegošev prah da počiva u samotnim visinama, prema zavjetu pjesnika-vladara, kralj Aleksandar je samo ispunio svoju kako nacionalnu tako i porodičnu dužnost, budući da mu je Njegoš bio izvanji pradjed po majci, knjeginji Zorki, ćerki kralja Nikole.

Ali kako je lovćenska kapela predstavljala u izopačenoj svijesti ustaškog veterana Štedimlije, kao i u isto takvoj svijesti njegove komunističke sabraće, navodno žig famozne velikosrpske hegemonije u Crnoj Gori, nije im bilo nimalo teško da se slože da bi je, 1972, srušili i, u čudovišnom sadejstvu, na njenom mjestu podigli jezivi zindan zamišljen od strane hrvatskog vajara Meštrovića, što otada zauzima vrh Lovćena kao najsavršenije oličenje spoja dva totalitarna zla XX vijeka, fašističkog i komunističkog, koja su morila srpski narod, među ostalima. Taj zločin u isti mah protiv prirode, protiv istorije i kulture, koji su pokušali da spriječe, obrativši se direktno ali uzaludno Josipu Brozu, neki veliki evropski umovi kao što su Andre Malro i Gabrijel Marsel, između ostalih, bio je najvidljiviji udarac srpskom identitetu Crne Gore. Naravno da se sadašnji crnogorski vlastodršci, vjerni nasleđu svojih prethodnika, gorde stravilom na Lovćenu odbacujući, iako ga elementi, gromovi, kiše, snjegovi i mrazevi, neprekidno rastaču, svaku pomisao da se ono ukloni i koliko toliko vrati prvobitni izgled vrhu Lovćena. Neće (ne)ljudi kralja Aleksandra velikomučenika fašizma, i patrijarha Gavrila, zatočenika u nacističkim logorima, a hoće Pavelića, Stepinca, Meštrovića…

Međutim, ako su Štedimlija, umro 1970, i Drljević bili hvaljeni, nagrađivani i počastvovani, mada uvijek držani na uzdi, od strane njihovih hrvatskih gospodara, oni nikako nijesu uživali isti tretman od strane Njemaca, uprkos svemu što su udvarački činili u slavu Hitlera i Trećeg Rajha. Naprotiv, kao što je to pokazao istoričar Rastislav V. Petrović u svojoj knjizi “Crnogorske ustaše“, izašloj u Beogradu 1997, a koja je poslužila kao osnova za ovo štivo, Njemci nikad nijesu propuštali priliku da ispolje svoj prezir prema dvojici crnogorskih renegata. Tako je ministar Rajha za jugoistočnu Evropu, Herman Nojbaher smatrao Drljevića «bezvrednom osobom, lopovom, prvo plaćenim od Italijana pa onda od Hrvata», nazvavši ga čak « hrvatskom kurvom, – kroatische Hure», kako je napisao na margini jednog tajnog izvještaja o crnogorskim separatistima. Dok je njemački predstavnik kod ustaške vlade, Hans Helm, slično tretirao Štedidmliju, kad je ovaj biran za ključnu ličnost genocidne propagande, izrugujući se šta bi moglo biti njegovo ime a šta prezime. Treba istaći da se, prema Antoanu Sidotiju, autoru knjige “Crna Gora i Italija tokom Drugog svjetskog rata“, objavljene 2004 u Parizu, čak i sam Musolini sažalio nad sudbinom Srba u ustaškoj Hrvatskoj izjavivši da nikada neće oprostiti Paveliću što ih je pobio cio milion, ali da su dvojica okorjelih ustaških najamnika, jedinih koje je izrodilo tlo Crne Gore, ostali do kraja neosjetljivi pred jednim takvim poklanjem i zazidani u svom nečovještvu, pothranjivanom opakom hranom izdaje.

Na nesreću, sadašnji žestoko antisrpski crnogorski režim je upravo ove dvije protuve, Sekulu Drljevića i Savića Markovića, učitelja i učenika, potražio na đubrištu istorije i, mimoilazeći crnogorske velikane među kojima samog Njegoša, baš zato što su se svi smatrali Srbima, napravio od njih preteče, teoretičare, «korifeje crnogorske nacije», kako ih naziva već navedeni Jevrem Brković, najvatreniji među njihovim sledbenicima. Ovi idu tako daleko da se pozivaju na njihove sramne spise kako u oblasti politike i istorije tako i u oblasti etnologije, lingvistike, pa čak teologije.

Šta više, plagijat jedne narodne pjesme od strane Drljevića, još jadnijeg pjesnika nego političara, “Oj svijetla majska zoro !..“, uzdignut je na stepen nacionalne himne koja svakodnevno trešti na crnogorskoj televiziji. Može se takođe pročitati u broju 84 od 1 juna 2004 više klevetničkog i omraznog no književnog lista koji vodi Brković, a koji finansira vlast, poziv ostrašćenog separatističkog istoričara Novaka Adžica sa dva-tri svoja istomišljenika, da se Drljevićeve kosti prenesu iz Austrije u Crnu Goru i svečano sahrane, donekle kao što je Franjo Tuđman svojevremeno predlagao, na veliki skandal svjetskog javnog mnenja, da se ostaci Pavelića prenesu u Zagreb i priredi im se nacionalna sahrana. A prije neku godinu je Ministarstvo kulture Crne Gore izašlo sa predlogom da se odobre sredstva radi obnove Drljevićeve kuće u selu Ravni u Donjoj Moraci, kako bi se od nje napravilo mjesto hodočašća. Razumije se da pobornici Drljevića i Štedimlije u svojim glasilima kriju, kao zmija noge, njihove ode Hitleru, Musoliniju i Paveliću, kao i njihove antijevrejske izlive, a donose, uz veliku larmu, samo bljuvotine na Srbe ove dvojice ustaških najamnika.

U stvari, Drljević i Štedimlija su se prometnuli u ukletu dušu današnje Crne Gore. Jasno je da većina Crnogoraca, čije se ime u istoriji poistovjećuje sa imenom slobode i dostojanstva, doživljava ovo revizionističko ruglo, koje pogoršava ionako nezdravu klimu u zemlji, ne samo kao poniženje već, što je još ozbiljnjije, kao udar na njihovo hiljadugodišnje srpsko biće.

Osim što ne pristaju, uprkos propagandi koja je poprimila košmarne razmjere, da njihova zemlja postane plijen dvije aveti jedne čudovišne prošlosti, oni smatraju da je zajednički život sa njihvom braćom u Srbiji s kojima žive u istoj državi vec gotovo jedno stoljeće, utoliko prirodniji što sa njima imaju zajedničku istoriju, jezik, kulturu, religiju, dodajući tome ogromno mnoštvo stanovnika Srbije koji su, preko seoba, porijeklom iz Crne Gore. Pa čak i kad bismo prihvatili postojanje posebne crnogorske države, budući da je ova postajala nekolika puta u prošlosti, ali uvijek kao srpska država, ne možemo a da ne budemo zabrinuti i ogorčeni pri pomisli da bi uskoro mogla ugledati dana jedna tvorevina čiji bi bili stubovi, kod toliko velikih ljudi Crne Gore, upravo dvije spodobe sa njihovim bremenom zločinačkih radnji i maštarija, šovinističkih i rasističkih, nastalih u okrilju nacističkog uzaža.

Ozvaničiti jednu takvu državu, čiji to nije jedini nedostatak, međunarodnim priznanjem, predstavljalo bi tešku grešku i sasvim neprirodan čin u potpunoj suprotnosti sa etikom i istorijom.

Tekste se može pročitati i na francuskom i engleskom jeziku:

http://www.tvorac-grada.com/ucesnici/komnen/honores.html

http://www.tvorac-grada.com/ucesnici/komnen/srpski/twofascist.html