Dvije kolone režima (drugi dio)

Ni jednog trenutka nijesam imao dilemu, još manje “trilemu“, da izbori u Podgorci prevazilaze usko lokalne okvire. U svojoj kolumni od ponedjeljka, imajući u vidu nedavne lokalne izbore na Cetinju, izrazio sam očekivanje da će se u karavan neke od režimskih kolona ponovo uključiti ambasador SAD. Međutim naknadni postupak zvaničnog Vašingtona daleko je prevazišao moja očekivanja.

Umjesto oficijelnog zastupnika američkih interesa u Crnoj Gori, na ispomoć namjeri domaćeg šefa režima da za gradonačelnika glavnog grada oktroiše dukljansko otjelotvorenje Srećka Šojića, stigao je lično generalni sekretar NATO – Anders Fog Rasmunsen. Baš na dan Rasmunsenove posjete, Rusija i Kina su postigle istorijski energetski sporazum. Tako izgleda da je ovaj bijedni američki lakej i puki spiker NATO politike zla, odlučio da ličnom podrškom kandidaturi Miga Stijepovića za gradonačelnika Podgorice, “kazni“ rusko-kinesku namjeru da stvore strateški savez, sposoban da u dogledno vrijeme nadjača sve američke neokolonijalne asocijacije, poput EU i NATO-a.

Prvog dana posjete, Anders Fog Rasmunsen se susreo sa dvojicom “svojih“ ljudi unutar crnogorske vlade, koji su odavno odanost SAD pretpostavili odanosti svom partijskom šefu. Tek nakon podnijetih povjerljivih izvještaja o iskrenosti Đukanovićeve NATO politike, generalni sekretar NATO-a bio je spreman da nastavi dalje i sretne prvog čovjeka u državi.

Valjda osokoljen Rasmunsenovom podrškom, Migo Stijepović je naprasno odlučio da odustane od davno zakazanog TV sučeljavanja, sebe poštedi novog samoponiženja, a TV gledaoce uskrati za poslednju epizodu podgoričke “Bele lađe“. Ovaj propust, Migo je izgleda pokušao da kompezuje ličnim dovođenjem svog neprikosnovenog uzora na završnu konvenciju DPS-a. Tako je poslije Rasmunsena, Šojića iz Duklje podržao i pravi Šojić.

Osim namjere da ruske turiste sa crnogorske obale protjera na Karibe, Mauricijus, Bali i Tajland, te spriječi kineske investicije u Luku Bar, putnu i željezničku infrastrukturu, misija Andresa Fog Rasmunsena imala je i eksterno pozitivne efekte. Prvo, naši opozicioni političari bi napokon trebali da shvate, da obećanja koja slušaju u zapadnim ambasadama o brzom padu šefa režima, vanrednim izborima na jesen i izlasku SDP-a iz vlade, nisu ništa drugo do šarene laže, koje se još od vremena Vilijema Mongomerija i Čarlsa Kroforda neprestano ponavljaju. Dok su oni tako slušali programirane laži stranih ambasadora, režim je učvršćivao svoje pozicije i brutalno kradući referendum uspio da razbije zajedničku državu.

Drugo, podrška Andersa Fog Rasmunsena kandidaturi Miga Stijepovića za gradonačelnika glavnog grada, otklanja i minimalnu sumnju da druga kolona režima, ustrojena na principu NATO falangi, neće poslije izbora postupiti isto. Sve njihove sitne nesuglasice i animoziteti, biće poslije podgoričkih izbora odmah zaboravljeni i prevaziđeni. Jedni drugima će oprostiti brojne kriminalne aktivnosti, za koje se od trenutka nastanka Prve banke međusobno optužuju i svi zajedno složno nastaviti u jedinstvenom NATO frontu.

Izbori 25. maja možda neće donijeti trenutan pad režima, ali samo poraz obje režimske kolone može udariti temelje jedne nove, bolje i prosperitetnije Crne Gore. Baš toga se izgleda plaši Anders Fog Rasmunsen.