Dvije riječi o Vasilijevoj Istoriji o Crnoj Gori i još jednom savremenom dokumentu

Kada mitropolit Vasilije Petrović napiše, a učinio je to više puta, da je „vojevodič srpskoj zemlji“ pa još i da je „trona srpskoga egzarh“ (shodno, gledano neposredno, ka gramati patrijarha Atanasija 22. avg. 1750), tada se iz ugla posmatranja današnjih Crnogoraca može pomišljati na različita motivacijska pokretanja crnogorskog mitropolita. Ali, kada ovaj mitropolit objavi svoju Istoriju o Crnoj Gori 1754. godine, pa još iskaza namjeru da Crnogorce „izvede svijetu pred oči“, tada bismo mogli učiniti još jedan korak koji bi pokazali čitaocima uvaženog Portala.

Piše: Goran Komar

Valjalo bi, naime, pogledati postoji li neko svjedočenje crnogorskog Zbora upućeno svijetu a da je nastalo u tom periodu na koje sam mitropolit nije mogao uticati? I takav dokument jeste povod da pozovem čitaoce Portala na učešće i doprinos jednom sasvim određenom pitanju. Pošto su dokument-izjavu koju ću ovdje citirati potpisali „Na svemu zboru černogorskom s Cetinje 24=ti oktom(bra) ponašemu 1756=go ljeta Mi gubernator, serdari i vojevode i knezovi i kapitani sa svemi oficijeri i obštastvom černogorskim“ pitanje je: Ko bi personalno mogao predsjedavati ovim zborom i ko su prezimenom mogli biti crnogorski čelnici koji su diktirali ovu izjavu. Dokument o kojem govorim čuva se u Arhivu grada Kotora. Naslovljen je na stranca, kao što je Vasilijeva „Istorija“ najprije namjenjena izvanjcima. Vasilije je njome postao utemeljiteljem kompleksne diplomatije Crne Gore koja se ne sprovodi samo kretanjem od slučaja do slučaja, od događaja do događaja, već se naslanja na strategiju organskog, strukturnog crpljenja vanjsko-političkih postulata iz dubine istorijskog trajanja, kao i kompleksnog sagledavanja i arhiviranja informacija o istorijskom trajanju. Onako kako veliki narodi čine, a čine, vjerujte, i neki naši susjedi (današnja crnogorska vanjska politika je isključivo partijska).

No, da se vratimo temi. Evo šta kazuju Crnogorci (opet pitam: Koji?) u izjavi mletačkom vanrednom providuru Đustinu Bolduu pominjući, najprije, prepis akta koji je Boldu poslao bosanskom veziru nazivajući Crnogorce nemirnim ljudima i dušmanima: „…budući mi pravoslavne vjere hristijanske i zakona svete crkve vastočne i roda častna i sveta slavenoserbskago od kojega su proishodili sveti cari serbski i gercogi černogorski, ravno tako patrijarhi i arhijereji, sveštenici i počteni ljudi, glavari i oficijeri, od kojih se od nastanja, i dan današnji nahodi, u službi prevedre republike venecijanske…“. Nabrajaju dalje Crnogorci ratne zasluge i velike štete koje su doživjeli u ratovima sa Turcima uključiv i razorenje manastira „gercoga Ivana Černojeviča“.

Stigao je ovaj akt u času velike turske prijetnje Crnoj Gori i nije go mogao diktirati gospodar Crne Gore mitropolit Vasilije koji je svoj stav pripadnosti srpskom narodu i Pećkoj patrijaršiji već ranije iznosio i svjedočio. I u stradanju i poniženju. Crnogorski zbor, složićete se, ovdje nastupa posve autonomno i obraća se strancu koji sjedi u Kotoru. On mu u teškom trenutku podastire ono što on zna? Iza Crne Gore je u tome periodu veoma, veoma težak period. Hajde da se sjetimo samo Numan-paše i Drugog Morejskog Rata kada se u osvit ratnog požara crnogorska nejač zaklonila u Boki kototrskoj na mletačkoj državnoj teritoriji i ta činjenica postala povodom za ratni sukob u kome su napr. Dračevićani (Novljani) do te mjere postradali da je neposredno po njegovom završetku mletački Senat u liku dužda Jovana Kornera instrumentalizovao davnašnje zahtijeve Novljana za sopstvenom opštinom (14. jula 1718=dan opštine koji novski opštinski zvaničnici ne žele). To je, suštinski, razlog ovog pisma providuru. Trebaće ponovo? I još jednom, ovim povodom, vraćam se na znanje i očevidjelaštvo. Mlečani su o našem dinarskom svijetu znali mnogo. Dubrovčani su znali sve. A naš svijet je znao više nego sve. On je znao razloge za podnošenje i izvrgavanje najvišoj žrtvi čovjeka i ova zemlja je to u mnoštvu događaja iskazala. Taj razlog koji je bio poznat crnogorskim glavarima 1756. godine najvišim mogućim umjetničkim iskazom izgovorio je mitropolit Petar II Petrović-Njegoš. Njegovo djelo je djelo o žrtvi. Nikada niko nije tako ubjedljivo iskazao lazarevsku putanju Crne Gore. Kada su ovi glavari čija prezimena od vas, uvaženi čitaoci Portala očekujem, pisali ovu legitimaciju svoje zemlje mogli ste ih sve zajedno na najteže muke udariti tražeći da vam odrede ličnost bilo kojega velikog srpskog vladara poput, recimo, cara Stefana Dušana, i – teško da biste uspjeli? Koliko bi samo preklapanja i netačnosti dobili kada bi insistirali na mjestu i vremenu djelovanja svih srpskih Stefana? A jednoga skromnoga kneza koji mirno posmatra kako mu se u Mileševi, na srpskoj zemlji, kraljevskom krunom kruniše jedan Kotromanić, odredili bi istoga časa – nepogrešivo. Svi Stefani i jedan Lazar? Ko bi pretegao?

Nego, vratimo se mome pitanju. Ko su potpisnici?