Dvojac sa kormilarom

Piše: Jovan Lakićević

Prije nego što ispišem nekoliko baš iznuđenih redova u ovom tekstu, morao bih u „samoodbrani“ unaprijed da kažem da nikad, ama baš nikad u životu, nijesam imao, kako se nekad govorilo, nacionalnih predrasuda!

U Sarajevu, gdje sam sticajem okolnosti završio gimnaziju, najbolji drugovi bili su mi Mirza i Adnan, dvojica potomaka Husein kapetana Gradaščevića, koji će u jednom času objaviti rat turskoj carevini ( i koji se, uzgred rečeno, u bojevima sa njom, nije odvajao od gusala!) Naravno, da o tome, tada, nijesam imao pojma.

Jedan od takvih je bio i Amir Dautović, budući prvak pokojne nam Juge u streljaštvu. Ili, Ivica Osim, Hrvat, sa kojim sam u tim danima u istom timu  igrao fudbal…

Ali tada u Sarajevu nije bilo ni Alije, ni sina mu Bakira, ni Mušana, Cace i njima sličnih  patoloških silovatelja srpskih žena i djevojaka i monstruoznih srpskih likvidatora.

I, kad mi se već pružila prilika, da malo „solunašim“.

Nikad neću zaboraviti, kada sam sa 16 i po godina bio komandant Sarajevske srednjoškolske brigade u Grdeličkoj klisuri, da me je, uz mnogo roditelja brigadira, ispratio na Sarajevskoj željezničkoj stanici i direktor moje Gimnazije vazda ozbiljni i strogi Omer Hajrić, uz očinski zagrljaj i riječi koje su mi mnogo značile, ali koje ne bih dijelio sa posjetiocima Portala.

U mojoj brigadi od sto pedeset mojih vršnjaka, ili nešto starijih brigadira, mislim da je bilo, srazmjerno tadašnjim prilikama, i akcijaša Srba, ali se tada nijesmo prebrojavili.

Napravio sam nevoljno ovu uvertiru da bih, bez opterećenja, postavio nekoliko pitanja nekim mojim, nazovi kolegama, koji od ratnih dana, dakle od prije tri deceniji, na svaki način vode glavnu i odlučujuću riječ u novinarstvu Vojvodine.

U pitanju su Sabahudin Dinko Gruhonjić i Nedim Sejdinović. Mislim da je ovaj potonji negdašnji  predsjednik Nezavisnog društva novinara Vojvodine. Inače, on i Dinko se smjenjuju na ovim funkciji već tridesetak godina, uključujući i one ratne.

Sudeći po njihovoj nesmjenjivosti, stekao sam utisaka da u Udruženju novinara Pokrajine, kako god se ono zvalo, nema nikog osim njih dvojice. Ili se, možda, varam?

Novinar sam već pet decenija i isto toliko  član Udruženja novinara Srbije i dobitnik najviših novinarskih nagrada ovog Udruženja, ali sam imao rijetku sreću da se nikad ne sretnem sa ovom dvojicom spomenutih „kolega“ koji odavno vedre i oblače u novinarskoj profesiji Vojvodine. Donekle sam se tješio onom narodnom da moje tamošnje kolege, od kojih su mi neki prijatelji „imaju vlast kakvu i zaslužuju“!

Palo mi je ovih dana na pamet, da je ovaj dvojac, sa obavještajnim kormilarom, makar na posredan način, zaslužan i za eliminaciju iz novinarstva sjajnog, najboljeg ratnog TV  reportera, uz Miša Vujovića, najboljeg novinarskog reportera, moje drage koleginice, Milijane Baletić!

I, najzad, da se, mimo novinarskih pravila, vratim  na početak, ili, tačnije, na naslov teksta, koji je, uzgred rečeno, sportski besmislen, ali, politički nije. I da postavim jedno banalno pitanje mojim kolegama u Vojvodini: otkud ova dvojica novinarskih anonimusa od ratnih dana u Novom Sadu? I kako su stigli do najviših (rukovodećih) funkcija u  tamošnjem novinarstvu, na kojima se godinama smjenjuju?

Razlog za ovo prisjećanje bio mi je nesvakidašnja reakcija svakovrsnih novinarskih udruga Vojvodine na neki, uslovno rečeno, spor, između spomenutog Nedima Sejdinovića i kolege Vladimira Đukanovića, koga zaista cijenim, a koji je ovog prethodnog etiketirao kao „srbomrzca“

Ne ulazeći ovom prilikom  u suštinu spora,  htio bih da spomenem jednu nesvakidašnju okolnost, koja je odista fascinanta, da se u odbranu Sejdinovića javilo čitavo tuce novinarskih asoicijacija, za koje nijesam ni znao da postoje, pod firmom Koalicija za slobodu medija. Pogledajte sad ovo. Koaliciju za slobodu medija čine: Asocijacija medija, Asocijacija onlajn medija, Nezavisno društvo novinara Vojvodine, Nezavisno udruženje novinara Srbije, Poslovno udruženje Asocijacija lokalnih i nezavisnih medija, lokal Pres i „Slavko Ćuruvija“ fondacija…

Drž se, Đuka!

Rekoh već da sam dugo u novinarstvu  i da mi je to u CK SK Srbije i Jugoslavije (u ozloglašenom jednoumlju) bila oblast za koju sam bio zadužen, da ne kažem nadležan.

Ispostavilo se da sam, kao u onom vicu „zaostao ko Mujo za kozom“! Umjesto da se uglavim u neku od ovih cehovskih asocijacija, ja sam davnih dana otišao u prevremenu (i skromnu)novinarsku penziju, nakon Mirine blokade na Drini!

Poenta ovog teksta je, međutim, u nečem drugom.  Opkladio bih se na neviđeno da je šef ove, već spomenute „Koalicije za slobodu medija“ glavom Sabahudin, Dinko Gruhonjić. Možda,  neinformisan, griješim.

Ali ne griješim u procjeni da sve ove pobrojane  antisrpske asocijacije imaju – državno korito!

Dokle, zaboga?

Pročitajte JOŠ:

Boka nikad nije bila hrvatska!