E sad da gradimo!
1 min read
Marko Kovačević
Piše: Marko Kovačević
Kada je rušena kapela na Lovćenu sedamdesetih godina prošlog vijeka, kapela posvećena Svetom Petru Cetinjskom, koji se upokojio 31. oktobra 1820. godine, koja je bila ktitorski poduhvat vladike Petra Drugog Petrovića Njegoša, koji se upokojio 31. oktobra 1851. godine, koju je nakon prvog rušenja od strane austrougarskih snaga u Prvom svjetskom ratu obnovio kralj Aleksandar Karađorđević, koji je poginuo 9. oktobra 1934. godine, vrh Lovćena je bio zarubljen za 38 metara da bi tu dospio Meštrovićev mauzolej.
Tih izvornih 38 metara koji su pripadali Lovćenu ne možemo nikada materijalno vratiti tamo gdje im je mjesto. I čovjek koji razmišlja samo materijalistički rekao bi da smo za sva vremena i mi kao ljudi, kao narod, zarubljeni za toliko koliko i vrh Lovćena i nagrđeni onoliko i onako kako je Meštrovićev spomenik Franji Josifu nagrdio srpski Olimp , kako ga je kralj Nikola zvao.
Čekali smo njega, našeg Mitropolita, da nam otkrije u čemu je moć regeneracije. On je izgradio duhovne stepenice kojima smo dohvatili ono što smo mislili da smo izgubili zauvijek. Vrh lovćenskog stijenja nikao je u Podgorici. I posvećen je Hristovom vaskrsenju. Onaj koji u to vaskrsenje istinski vjeruje svoje mošti je ostavio u tom hramu. A mi ćemo čekati da budemo dostojni Istine o njemu pred prestolom Slave kazane. U nekoj će se teškoj muci ona projaviti kao što je i on došao da u teškoj muci vodi Srpsku pravoslavnu crkvu i naš nesrećni narod u Crnoj Gori. Mitropolita je bilo i biće ali ćemo svi znati da se samo na jednog misli kada se kaže Mitropolit! Kao što su svi Petrovići bili Njegoši ali kad kažemo Njegoš mislimo samo na jednog!
Čekali smo da zajedno sa Mitropolitom Amfilohijem obnovimo kapelu na Lovćenu. Ali smo zaboravili da je Lovćen sada zarubljen i oštećen za svojih 38 metara i da je od udara pijuka u kapelu narastao hemetom u vidu mračnog mauzoleja posvećenog Franji Josifu. Trebalo je nekako ta oštećenja nadoknaditi. Materijalno, kako već rekoh, nikada više ne može da se dovede Lovćen u isto stanje. Zato je to trebalo uraditi duhovno. Mitropolit Amfilohije probudio je i vratio pravoslavlju svoj narod, poslednji komunistički režim poslao u prošlost, a obnavljajući crkve i hramove obnavljao je Lovćen u nama. I otišao onda kad se Lovćen u nama obnovio. Mitropolit Amfilohije popunio je onu prazninu, nadoknadio taj nedostatak, postao spona i vrh Lovćena. Na kojem sada treba graditi. I njegova riječ sa bolničke postelje: E sada da gradimo! nije bila riječ neispunjene želje. To je bio zavjet nama. Vrh Lovćena je vraćen. Onaj duhovni vrh u koji je Njegoš gledao jednog vedrog oktobarskog dana, poput ovih u kojima se preselio sin Ćira Radovića, i odlučio da na njemu sagradi crkvu posvećenu svom stricu a sebi u njoj mjesto za vječni počinak.
Sad kad je slika našeg unutarnjeg, duševnog Lovćena potpuna mi možemo da počnemo da gradimo. Obnovljena kapela na Lovćenu biće istovremeno i ona kapela koju je izgradio Njegoš a posle prvog rušenja obnovio kralj Aleksandar ali i mitra na glavi Mitropolita Amfilohija. Tu mitru staviće mu na glavu njegov srpski narod.
Igrom slučaja na Jezerskom vrhu nisam nikada bio. Tako se zadesilo dok sam bio mali. Docnije, baš zbog poučavanja Mitropolita Amfilohija, odlučio sam da moj prvi odlazak bude tek kada se obnovi kapela. Kasnije sam malo promjenio stav želeći da sa Mitropolitom iznesem prvi kamen obnovljene kapele na taj vrh. Neću taj kamen iznijeti sa njim. Neću zato što je taj kamen bila njegova riječ i ona je vrh Lovćena već popunila u njegovoj praznini i postala temelj na kome će se crkva obnoviti.
„Sad ostaju Vjera, Ljubav i Nada a od svega toga Ljubav je najveća“…. Mitropolit je bio čovjek od čvrste Vjere i velike Nade ali prije svega i posle svega čovjek od Ljubavi. Čovjekoljubac i Bogoljubac, ili lakše rečeno istinski sluga Isusa Hrista u kom su se Čovjek i Gospod zagrlili. Tako je on grlio svoj narod čitavoga života i kad nas je utvrdio u vjeri, kada smo svi uzrasli i napravili taj neophodni korak naprijed on nije imao koraknuti nigdje do ka nebesima. Učinio je to lako i neočekivano kao kad dijete prohoda.
Sa tom lakoćom ćemo jednog 30.oktobra, možda baš sledećeg, ponovo vidjeti kapelu na vrhu Lovćena i biti cijeli i kao ljudi i kao narod. I nećemo se na Lovćen peti. Tamo će nas iznijeti Amfilohije, kao kad dijete podigneš vrh svoje glave, ne da vidi koliko ti, nego i više od tebe, jer djetetu neznavenom to treba a onome ko je cijela ličnost ne. A mi smo djeca Mitropolita Amfilohija.
Ne razumem šta vam nije jasno? Ujević i Meštrović su bili skulptori, što bi moj otac rekao, klesari. Po opredelenju obojica su bili Jugoslovenski orijentisani. Meštrović je uspeo da prodre do samog vrha jugoslovenske elite da obrlati Psšića i samog kralja i da čak kasnije podrži njegovu diktaturu. Tako je Meštrović prokrčio sebi puta za nekoliko poduhvata, spomen na Kalemegdanu, spomen neznanom junaku, pa onda mauzolej Njegošu. No mauzolej originalno je trebao da stoji na Cetinju. Budući da su njegovi uspesi vezani za njegovu pripadnost masonima svi njegovi mauzoleji i drugi spomenici su arhitekturom vezani su za piramidi završetak. Taj vid Keltske arhitekture započet u Škotskoj u kojoj je masonska organizacija započela svoj život preneće se kasnije i na američke kolonije, i tu posle revolucionarnog rata pod okriljem Džordža Vašingtona zablistati u svom sjaju. Bacite pogled na svaku novčanicu od dolara, osnovni znak na njima je piramidni pečat. Meštrović je najveći deo svog života proveo u SAD.
Bravo, Kovačeviću.
Vi mladi, u tim do juče opozicionim strankama, dajete .nadu da srpstvo ne služi samo za sakupljanje političkih bodova i vječnu vladavinu na podjelama (bilo koga). Nego, da živimo zajedno i složno, koliko se ljudski može, kako nas je Đedo učio.
Kada ispunimo taj DJEDOV zavjet, svanuce novo doba za ovaj narod. Jer treba sve da nas je sramota da je to jedini grob na svijetu jednog vladike a da nema ni krsta na njemu. Ali pored sve volje i želje siguran sam da će to biti teško napraviti, jer tu je u pitanju MNOGO više od samo toga. Volio bih kada bi redakcija ili bilo ko našao osobu koja se bavi time i pravom istorijom, i napravili tekst ili emisiju o pravoj istini mauzoleja na Lovćenu i onog na Avali, jer sam siguran da su mnogo više povezani osim tzv.umjetnika Mestrovića.
Ne razumem šta vam nije jasno? Ujević i Meštrović su bili skulptori, što bi moj otac rekao, klesari. Po opredelenju obojica su bili Jugoslovenski orijentisani. Meštrović je uspeo da prodre do samog vrha jugoslovenske elite da obrlati Psšića i samog kralja i da čak kasnije podrži njegovu diktaturu. Tako je Meštrović prokrčio sebi puta za nekoliko poduhvata, spomen na Kalemegdanu, spomen neznanom junaku, pa onda mauzolej Njegošu. No mauzolej originalno je trebao da stoji na Cetinju. Budući da su njegovi uspesi vezani za njegovu pripadnost masonima svi njegovi mauzoleji i drugi spomenici su arhitekturom vezani su za piramidi završetak. Taj vid Keltske arhitekture započet u Škotskoj u kojoj je masonska organizacija započela svoj život preneće se kasnije i na američke kolonije, i tu posle revolucionarnog rata pod okriljem Džordža Vašingtona zablistati u svom sjaju. Bacite pogled na svaku novčanicu od dolara, osnovni znak na njima je piramidni pečat. Meštrović je najveći deo svog života proveo u SAD.
Mislim da ima puno bitnijih stvari da se trenutno gradi u ovoj drzavi od kapele na Lovcenu. Naravno, ni jednog momenta ne potcjenjujuci i njen znacaj, samo po prioritetima.
Prvo podržite vladu koja treba da ae formira i nemojte je sabotirati inače se DPS brzo vraća na vlast.
Bravo Marko, svaka cast, Vasojevici su uz vas braco.. A sad da gradimo! Dogodine na Lovcenu!
Tačno Marko, sada da radimo i ispoštujemo amanet našega Đeda i Svetoga Vladike Amfilohija!
Evo sad vlada kad se formira neka je sagradi, da bude mjesto pomirenja i naravno simbol obnovljene Crne Gore!
Markane sine, a i ti Sibirski, objasnite ovu simboliku put i Mandiću i Kneževiću.
Medu ne morate. On ionako nije Srbin, nego samo “Nato nacionalni Crnogorac“.
Markane sine, a i ti Sibirski, objasnite ovu simboliku i put i Mandiću i Kneževiću.
Medu ne morate. On ionako nije Srbin, nego samo “Nato nacionalni Crnogorac“.