E, viva, sramoto!

Piše: Emilo Labudović

Davno negdje čuo sam anegdotu o jednom visokom partijskom i državnom funkcioneru, preciznije: tadašnjem prvom čovjeku Titograda, koji, iznerviran glupostima neposrednih saradnika i nerazumijevanjem za njegove ideje, odluči da grad i Partiju „kazni“ tako što će podnijeti – ostavku. „Vidjeću vas kako ćete bez mene“, unaprijed se sladio i zamišljao kako će oni ispod i iznad njega da kleknu na koljena i da ga mole za povratak. Sledećeg dana, izlazeći iz kuće, očekivao je grad paralizovan i u haosu po svim segmentima. Kad, ono, „cvrc, Milojka“! Grad je živio svoj redovni život i pulsirao redovnim ritmom i ama baš ni po čemu se nije osjećalo da gradonačelnika nema. Zablenut i ne vjerujući svojim očima, tresnuo je glavom o saobraćajni znak tako da je prebrojao sva nebeska sazvežđa.

Ne sjećam se šta je bilo sa daljom karijerom pomenutog funkcionera, ali pouzdano znam da je Titograd preživio i njega i mnoge iza njega, uključujući i onoga čije su mu ime decenijama nametali. A preživjeće i ovog sadašnjeg, njegovu infrastrukturnu bižuteriju i mazarije čija je jedina funkcija da građanima zamazuje oči kako ne bi vidjeli da je „car go“! Ali, to je već za neku drugu priču, a ove sam se sjetio dok sam hodao gradom na kojem se skoro ništa nije uočavalo kao znak i ožiljak minulih dana. Potom sam zvao rodbinu i prijatelje na sve strane i, zamislite, odasvud isti odgovor: uprkos svim kataklizmičkim predviđanjima, zastrašivanjima, prijetnjama…, Crna Gora je još uvijek ista i na istom mjestu. E, sad, kakva je tu gdje je druga je (i prilično tužna) priča, ali ni dlaka joj nije falila. Ni Porfirije, ni Joanikije, ni Vučić, ni „kobre“, ni „srpski svet“ ne odnesoše i ne uništiše ni jedan njen kamen a kamoli nešto veće. A što se kamenja tiče, eno ga po Cetinju i oko njega za izvoz. I guma, polovnih doduše, u izobilju. Još samo kad bi se, osim za barikade i maltretiranje policije, mogle upotrijebiti za nešto pametno.

Šalu na stranu jer je stanje više nego ozbiljno i opominjuće, niti su „agresori“ naudili Crnoj Gori, niti su je „domobrani“ sa sve „elitom“ (od zajapurenog Mila, brzotrčećeg Rankiše, (de)maskiranog Katnića, splasnule Draginje, Raška na ivici suza, Mika Živkovića kome mast kapa iz očiju i ostale DPS/SDP/SD/LP… stokupljevine, pojačane proširenim Nenadom Čankom) odbranili. Sad, dok se „skupljaju čaure“ i sabiraju „ranjenici“, predstoji ubjeđivanje i sebe i drugih da su pobijedili svi: branitelji, država, Crkva. Ali, jednom, kad sve bude i prođe, kad se napravi odgovarajuća vremenska distanca, nepristrasni analitičar će lako doći do zaključka da su, manje ili više, izgubili svi. A zajapureni i raspojasani „kralj od Rastoka“ – najviše.

Njegovo „no pasaran“ ustoličenju na Cetinju završilo se – ustoličenjem na Cetinju, a njegovo vajkanje kako je to bilo „desant ustoličenje“ liči na onu priču o lisici i kiselom grožđu. Sa jaknom i bez nje, kad mu se samo uporedi faca pri dolasku (sa „prdnjavom“) i pri odlasku (bez „prdnjave) na i sa Cetinja i njemu samom je jasno da je i sam postao „prdnjava“ i da mu je od sve sile ostalo samo „prčenje“ u stilu Draginjinom. Ako to danas ne vide oni koji su ga slijepo slijedili a koje je u crno zavio dok je on sa sestrom, bratom i sinom zgrtao milione – taman su ga i zaslužili. Cetinjani pogotovo. Ne samo zbog toga što im je njegova vlast zatvorila sve što se dalo zatvoriti već naročito zbog toga što ih nikad nije cijenio. Kad je 1992. godine koncipiran prvi demokratski Ustav Crne Gore i kad su pokojni Zoran Žižić, Miško Vuković i ostali „ustavopisci“ predložili normu (član 7) po kojoj će Cetinje biti prestonica, jedini koji je iz tadašnjeg državnog vrha bio protiv bio je Milo Đukanović. „Ne znate vi njih, na glavu će nam se popeti svojim značajem i posebnošću“, govorio je, pokušavajući da ubijedi Momira, Sveta i Milicu da to ne prihvate. Bio je nadglasan, Cetinje je postalo „prestonica“ i nikad nije prestalo da se tom činjenicom „penje na glavu“ ostatku Crne Gore sve dok im se Milo i Milovi nijesu popeli na grbaču i dokusurili ih tako da je danas Cetinje prestoni grad taman koliko je grad uopšte.

Drugi, ništa manji gubitnik ovog nadgornjavanja u sportu zvanom „domoljublje“ je i samo Cetinje. Onim barikadama, zapaljenim gumama i još zapaljenijom retorikom, Cetinje je dozvolilo da se, u njegovo ime, gomile kriminalaca s konca i konopca, zavedenih i zaluđenih (dosta njih plaćenih) „komita“, političkog i gubitničkog otpada „ogradi“ od njega samog. Jer, ako ga je išta u ovom vremenu održavalo u statusu „prestonice“ bili su Mitropolija i Mitropolit. Kako je o razlozima „za“ i „protiv“ već rečeno puno i previše, ostaje samo da Cetinje samo sebi postavi pitanje: otkud to da je duhovnik koji im je, na ovaj ili onaj način, bio dugogodišnji sugrađanin odjednom postao „persona non grata“ i otkad im je tamo neki Nenad Čanak bliži od Vladike koji nikad nije skrivao činjenicu da je rođen u Crnoj Gori i da joj je posvetio čitav svoj ne samo duhovni život? Ali, odgovor na ovo i mnoga druga pitanja od kojih zavisi buduća Crna Gora zahtijeva atmosferu daleko od suzavca, dima, šok bombi, razgoropađenog i razdrljenog poslednjeg blefera u Evropi i nadmene „prdnjave“ koja nikako da shvati da je njegovo bilo. A kad je riječ o atmosferi u kojoj je dočekan Patrijarh, nema riječi koje bi opisale blam i sramotu kojom smo izložili ne njega nego sve nas. Jer jednog dana, a taj dan je već koliko danas, nikome od nas iz Crne Gore neće pisati na čelu i na ličnoj karti sa koje smo strane barikada bili.

I opet će gomila onih koji su bili najglasniji u prijetnjama, psovanju i kamenovanju da se šeta Srbijom i Beogradom kao babovinom a stid će biti prtljag nas koji smo ga štitili ne pancir – ćebetom već dobrodošlicom, ljubavlju i dubokim poštovanjem. A Cetinje nikad, i ponavljam – nikad neće uspjeti da sa svog obraza spere žig srama zbog načina na koji je „dočekalo“ gosta i hodajućeg sveca koji je došao ne kao okupator već kao brat da nas svemiri i zagrli ljubavlju koja nikad nije dolazila u pitanje. A čak i da je došao sa okupatorskim namjerama, Cetinje ga je trebalo dočekati – cvijećem. Ako je iko, makar se Cetinje ispraksalo i dokazalo u tome. Ovako, ostaje bruka „da pas pasu priča dovijeka“! E, viva, sramoto, bez lijeka!