Eho sa promocije nove knjige pjesama Jovanke Vukanović u KIC-u „Budo Tomović“

Piše: Prof. dr Dragan Koprivica

U okviru DEUS-a 2024. u Multimedijalnoj sali KIC-a promovisana je nova knjiga poezije Jovanke Vukanović, jedne od nesumnjivo naših najboljih pjesnikinja.

U prepunoj sali o njenoj novoj zbirci ”Ništa ne stiže na vrijeme” (“Ouroboros”, Podgorica, 2024.) i stvaralačkom putu govorili su Aleksandar Ćuković, pisac i naš vodeći književni kritičar novije generacije, Lena Ruth Stefanović, lingvistkinja i spisateljica, Natalija Đaletić u ime izdavača, i autorica Vukanović.

Iako je svojom pjesničkom zbirkom iz 1917. “Prolaznici” ostvarila i svoje najveće književne domete, Vukanovićeva novom knjigom “Ništa ne stiže na vrijeme” svjedoči da se i posle najboljeg ostvarenja i dalje može pisati na zavidnom literarnom nivou, a to je pokazala i izvrsna atmosfera tokom same promocije.

Aleksandar Ćuković i Lena Ruth Stefanović su iz više uglova osvijetlili esencijalne strane zbirke ukazujući na njenu slojevitost i snagu pjesničke riječi. Ćuković je pritom istakao i da se “novi pjesnički rukopis Jovanke Vukanović s pravom može doživjeti kao nastavak stihovane šetnje njenih ‘Prolaznika’”, a Natalija Đaletić naglasila i da knjiga afirmiše “dominantnu poziciju lirskog subjekta u svjetlu helderlinovske zapitanosti – kuda sada?”

I zaista, Vukanovićeva u novoj knjizi pravi svojevrsni životni i kreativni rezime uz poetizovanu dilemu – kuda dalje, nakon svih pjesničkih i životnih puteva, pitanja i odgovora.

Zato zbirka dijelom ima i eho svojevrsne knjige oproštaja, koji se, međutim pjesnički nadgrađuje snagom optimizma i pečatom vječne mladosti u odgonetanju života i životnih puteva.

U žanrovskom pogledu pjesme predstavljaju svojevrsne stihovane znakove pored puta u andrićevskom maniru, ali i varijantu “Pjesama u prozi” Turgenjeva, lirskih zapisa o vječnosti i prolaznosti.

Stoga zbirka u cjelini odiše filozofskim ehom “svođenja računa” sa svim onim što ne stiže na vrijeme, dok lirski subjekt čeka svoga Godoa, a što provocira pažnju pjesnikinje.

Pjesme Vukanovićeve, u duhu lirskih filozofema, dokazuju i feniksovsku crtu autorice, koja i nakon svoje najbolje zbirke, i pauze od nekoliko godina, iznova snažno propituje pitanja vremena i trajanja lirskog subjekta u njemu.

Jedna od nesvakidašnjih osobenosti ove književne večeri, kao dodatni dokaz snage pjesničkog iskaza autorice, je i što su se prisutni ljubitelji njene poezije pri kraju programa spontano uključivali u kreativnu raspravu, dajući time i dodatni pečat ukupnoj promociji i novom javljanju Vukanovićeve u našoj savremenoj poeziji.

Jovanka Vukanović je dosad objavila šest zbirki pjesama, tri knjige eseja i prikaza, kao i takođe hvale vrijednu antologiju “Pjesnikinje Crne Gore 1970-2015”. Radi na novim rukopisima. Živi u Podgorici.

A što njena maestralna zbirka “Prolaznici” ipak nije doživjela zasluženi eho u našoj savremenoj književnosti, to nek ide na dušu našim kulturnim ocima i kreatorima književnih tokova i dodjela priznanja.

Na samom kraju, u prilog dometima njene najnovije knjige, “Ništa ne stiže na vrijeme”, vrijedi navesti i jednu od najboljih pjesama, “Između rose i sunca”:

//Kad umre veliki pjesnik / umru pomalo i ostali. / U onom što im preostaje / niko im neće reći / dokle bi mogli stići. / Riječ / kojom ih je štitio / nalik je jutarnjoj rosi. / Što jače blista na suncu / kraće traje. // Neko od njih / kad-tad / mogao bi biti nasljednik. / Ali / kako se udjenuti / između rose i sunca?//