Ekart Tol: Od samoubistva do prosvjetljenja (VIDEO)

Za sve ljude koji su u djetinjstvu i tokom svog odrastanja bili uskraćeni za ljubav svojih roditelja i okoline, ovo bi trebala biti ohrabrujuća i podsticajna priča.

Ako ste dosadašnji dio života proveli u depresiji i beznađu, mučeni jakim i iscrpljujućim osjećajem tjeskobe, iako se u najvećem broju slučajeva to nikad ne promijeni, treba znati da je to ipak stvar odluke pojedinca. Dakle, moguće je izaći iz okvira patnje i okrenuti se ka ljepšoj i svjetlijoj strani egzistencije.

Živi primjer za to, a za sve one koji se odluče, može biti i putokaz, je duhovni učitelj Ekart Tol.

Porijeklom Njemac, sa prebivalištem u Vankuveru, potiče iz porodice u kojoj je bio uskraćen za roditeljsku ljubav i još više od toga, bio je čak i žrtva veoma poremećenih odnosa svojih bližnjih.

Zbog svega toga, do svoje tridesete godine ,,drugovao“ je sa skoro neprestanim osjećajem strepnje kao i pojačanim nazorima o besmislu života. U njegovim lutanjima od fakulteta do fakulteta, u knjiškim potragama za smislom života, kuda bi god krenuo, za njegovim petama se vukla sijenka duševne boli kao neizostavni pratilac.

Sve što je imao, sav njegov život bijaše zasjenjen patnjom. I kako se sunce približavalo zapadu, sijenka je postajala sve duža i veća i sve mu je teže bilo da je vuče za svojim umornim nogama.

Napokon, sunce je zašlo za brdo, a njegova sijenka je uronila u večernji suton. Ubrzo potom on je ostao u potpunom mraku.

Dugo je lutao kroz noć, očajan, sa sve bleđom nadom da je ipak moguće pronaći izlaz iz mraka, i kako je vrijeme prolazilo, samo je sve više tonuo u tamu.

I tako, jedne noći, koja se nije puno razlikovala od drugih noći i dana njegovog života, Ekart, iscrpljen besmislom, odlučio se na očajnički čin. Izgubivši i poslednji tračak nade da se ikada može osloboditi, navukao je omču oko svoga vrata i tren prije nego što će sebi oduzeti život, najveću vrijednost, temelj i osnov svih drugih vrijednosti i vrednovanja ljudskog života, sa ivice provalije nad kojom je stajao, kao neko nejasno izvinjenje pred, kako mu se činilo, neminovnošću predstojećeg grijeha, kazao je naglas: ,,Ne mogu više izaći na kraj sa samim sobom“, a odmah zatim, kao od Boga poslata pojavila se sledeća misao: ,,Ako ja ne mogu sa samim sobom, ko je onda taj sa kime ja ne mogu“?

,,Jesam li ja jedan ili dvoje? Ako ne mogu da živim sa samim sobom, onda mora da postoje dvojica mene: ,,ja“ i ,,onaj“ sa kojim ,,ja“ ne može da živi. ,,Možda je“, pomislio sam, ,,samo jedan od nas dvojice stvaran“, napisao je Ekart u Svojoj knjizi ,,Moć Sadašnjeg Trenutka“.

,,Ovo čudno uviđanje me je toliko zapanjilo da se moj um zaustavio. Bio sam u potpunosti svjestan, ali više nije bilo misli“ napisao je Ekart.

Posle toga, osjetio je da je uvučen u neki čudan energetski vrtlog od kojeg se uplašio, ali ubrzo potom, iznjedrena je nova misao: ,,Ne opiri se ničemu, prepusti se“, nakon toga strah je nestao, a on je legao u svoj krevet i utonuo, kako kaže, duboko u nekakvu prazninu, nakon čega se više ničeg nije mogao sjetiti.

Sutrada, Ekart se probudio prosvijetjen. Sve je bilo na svome mjestu. Začuo je cvrkut ptica nakon čega je shvatio da nikada ranije nije čuo kako ptice, taj simbol slobode, lijepo pjevaju. Sunčevi zraci su se promolili kroz zavjese i pozvali ga da ustane iz kreveta. Ustao je, razgrnuo zavjese i pogledao pravo u sunce koje se ispelo na sredinu neba.

,,Naše toplo sunce, predivno sunce, ono je uvijek bilo tu, samo što su ga oblaci bili prekrili pa je neko vrijeme bilo nevidljivo“, pomislio je, ,,a ti oblaci nisu bili na nebu nego u mojoj glavi i nakon sinoćnje oluje su se raspršili“.

Narednih pet mjeseci išao je od učitelja do učitelja, čitao knjige, pažljivo slušao šta oni propovijedaju da bi napokon shvatio da svi oni, duhovni učitelji kao i njihovi sledbenici tragaju za nečim što je on već pronašao u sebi.

Nebo u njegovim očima nikada se više nije pomračilo, sunce u njegovim grudima nikad više nije zašlo za brdo uskovitlanih misli, nikada više 29-to godišnji Ekart nije dospio u tamni suton iluzija.

Izašao je iz Platonove pećine. Platon je u svom mitu o pećini iznesenom u sedmoj knjizi države kazao: ,,Uman čovek će se, međutim…sjetiti da oči dvaput otkazuju poslušnost i da to čine iz dva razloga: jednom, kad iz svjetlosti ulazimo u mrak, a drugi put, kad iz mraka izlazimo na svjetlost“.

Oči su mu dugo bile neposlušne, ali na kraju su ga poslušale i pogledale iza oblaka, ugledale vječito sjajno sunce istine i dobra. A pošto su oči ogledalo duše, jasno je da je njegova duša spašena.

Naredne dvije godine proveo je na nekoj klupi posmarajući svijet oko sebe, uviđajući kako je sve skladno i savršeno, a da su naše misli te koje mrače mirnu ukorijenjenost u centru našeg bića, u Sopstvu.

Sunce njegovog bića je postajalo sve sjajnije, energija svjetlosti koju je probudio u sebi postajala je sve jasnija i opipljivija i ljudi su mu počeli prilaziti i zapitkivati ga: ,,Šta ti to imaš? Nauči i nas da i mi to steknemo“?

,,Vi to već imate, samo ne možete da osjetite jer vaš um stvara preveliku buku“, odgovarao je Ekart, i tako, malo po malo, kroz razgovore sa ljudima, on je shvatio da je ponovo zadobio spoljašnji identitet, da je postao duhovni učitelj.