„Ekonomija kopanja“: Ko je smjestio Dušku Markoviću

Piše: Mladen Bojanić

Što god mislili o gospodinu Markoviću i načinu njegovog dolaska na mjesto predsjednika Vlade Crne Gore, smatram neophodnim da mu se skrene pažnja da su pravi manipulatori njegovi ekonomski savjetnici, a ne kritičari vladine ekonomske politike. Ne da bih ga zaštitio od saradnika koje je sam birao, već da bi shvatio da će najavljenom ekonomskom politikom napraviti još veće probleme građanima Crne Gore.

Ekonomska politika kojom se biznis elitama daje politička i finansijska podrška kako bi razvila svoje poslove, odnosno postala još bogatija, a nakon toga se dio njihovog bogatsva prelio na niže socijalne kategorije u ekonomskoj teoriji naziva se „ekonomija kapanja“. Potpuno zanemarujući način stvaranja i poslovanja crnogorske biznis elite, fokusiraću se na iskustva takve ekonomske politike, sa posebnim osvrtom na izvjesnu budućnost crnogorske privrede ukoliko se nastavi sa ovom pogubnom i prevarnom politikom. Politikom koja će neminovno dovesti do još većeg socijalnog raslojavanja.

Po završetku Drugog svjetskog rata, u većem broju razvijenih kapitalističkih zemalja primjenjivano je progresivno oporezivanje i značajan dio budžeta izdvajan je za socijalna davanja. To je period od 1950. do 1980. godine, u istoriji zabilježen kao „zlatna era kapitalizma“. Prosjek godišnje stope ekonomskog rasta u tom periodu bio je preko 3%, iako je, kako je prethodno navedeno, država preraspodjelom transferisala dobar dio prihoda od bogatih ka siromašnima. Nije bilo pada investicija, naprotiv, kapitalizam je zabilježio svoje najbolje godine. Nakon 80-ih dolazi do deregulacije tržišta i ukidanja progresivnog oporezivanja, odnosno raspodjele dohotka od siromašnih ka bogatim, a kao razlog promjene servira se ista priča koju čujemo ovih dana od našeg premijera – biznis elitama treba pomoći kratkoročno kako bi dugoročne benefite uživali svi socijalni slojevi, prvo stvoriti bogatstvo pa ga onda raspodjeljivati.

Mijenja se ideologija, sebičnost se nameće kao vrlina, siromašni se proglašavaju nesposobnima, solidarnost je inkriminisana. Rezultat promjene ekonomske politike koja je ukinula progresivno oporezivanje i smanjila socijalna davanja bila je prepolovljena stopa rasta, sa 3% pala je na 1,5% u periodu 1980. do 2000. godine. Stvara se lažna slika stanja ekonomija zemalja koje su bezrezervno podržavale biznis elite. Socijalni jaz se povećava, bogati postaju bogatiji, siromašni još siromašniji, ali se nerezonskim bankarskim kreditima dovode u zabludu da mogu priuštiti više materijalnih dobara nego što im prihodi dozvoljavaju. To rezultira velikim ekonomskim krizama, koje najbrže, uz državnu pomoć, prebrode bogati. Zagovornici slobodnog tržišta ne pokazuju gadljivost na državnu pomoć kad se ona odnosi na njih same.

Vratimo se Crnoj Gori i njenoj biznis eliti. Na osnovu koje poslovne sposobnosti je stekla takav status? Da li se može pohvaliti nekim konkurentnim proizvodom, inovacijom ili ulaganjem u istraživanje i razvoj? Ko će garantovati da će svoje bogatstvo upotrijebiti u uspješne razvojne projekte? Ko plaća cijenu njihovih loših poslovnih odluka? Da li biznis elite mogu nesmetano da iznesu bogatstvo van Crne Gore? Odgovori na ovih nekoliko pitanja jasno će nam potvrditi da su šanse za opšti ekonomski razvoj minimalne ukoliko se ne prekine sa ovakvom pogrešnom politikom.

Do države blagostanja postoji izvjesniji i pravičniji put. Ukoliko se država odluči da istu količinu novca, umjesto biznis elitama, preusmjeri u obrazovanje, zdravstvo, povećanje najnižih zarada i socijalna davanja to bi neminovno uticalo na smanjenje socijalnih nemira, štrajkova i povećanje produktivnosti. Stopa kriminaliteta pada, vladavina prava se podiže na veći nivo, štednja raste, ohrabruju se pravi investitori. Sve je ovo već vidjeno u „zlatnoj eri kapitalizma“. Jedino jaka srednja klasa donosi trajnu političku stabilnost i održivi ekonomski rast.

Na kraju, dobro da je premijer Marković, nevažno da li svjesno ili nesvjesno, otkrio namjere Vlade već na početku mandata. Lako je prepoznati ko su mu ekonomski savjetnici. Rukopis njihovih podvala odavno je prepoznat. Neka premijer još jednom dobro razmisli o tome ko su manipulatori – kritičari ili njegovi ekonomski savjetnici. Mora znati da njegove zablude u ekonomskoj politici ne plaćaju ni savjetnici, ni elite, već građani. Oni isti za čiju se dobrobit navodno zalaže.