Ekskluzivno iz Moskve: Ruska ekonomija jača od armije?

Piše: Igor Damjanović iz Moskve

Dok se ruska armija na bojnom polju suočava sa neočekivanim i nepredviđenim teškoćama, ruska ekonomija u okršaju sa zapadnim sankcijama postiže znatno bolje rezultate nego što je bilo ko očekivao. Indikator uspješnosti ruskog ekonomskog otpora Zapadu je kurs nacionalne valute, u momentu kada je Zapad ispucao sve moguće ekonomske sankcije.

Odluku predsjednika Putina da prizna DNR i LNR rublja je dočekala na kupovnom kursu od 85 jedinica za 1 evro. Njena devalvacija je počela tog dana i zahuktala se sa početkom rata. Početkom marta mjeseca vrijednost evra preskočila je granicu od 130 rublji. Mjesec dana kasnije, rublja ne samo da se vratila na predratnu vrijednost već je i povećala, tako da se danas jedan evro kupuje za 79 rublji. Činjenicu da je rublja danas snažnija nego prije izbijanja krize najprije se može objasniti odlukom ruske vlade da se gas, nafta, hrana i žitarice “neprijateljskim državama“ ubuduće obračunavaju i prodaju u rubljama. Memorandumi i najave evropskih zvaničnika da će ruski gas zamijeniti katarskim tečnim gasom i američkim iz uljanih šrkiljaca samo su prazne riječi, bez ikakvog ekonomskog uporišta.

Nestašice hrane se za sada ne osjećaju u ruskim supermarketima. Cijene jesu u neznatnoj mjeri porasle, a nestašice roba proizvedene od strane zapadnih kompanija su neprimjetne za sada neprimjetne. Takođe ni rast nezaposlenosti, usled obustavljanja privredne aktivnosti zapadnih kompanija za sada nije došao do izražaja. Sa druge strane, uprkos bombastičnim najavama, ruska vlada za sada oklijeva sa primjenom mjera privremenog upravljanja imovinom onih kompanija koje su zbog sankcija zaustavile svoju aktivnost. Kompanije iz Kine i Indije takođe su za sada obazrive sa novim investicionim projektima u Rusiji. Zanimljivo je da u martu mjesecu razmjena Rusije i Turske, NATO članice koja je odbila da uvede bilo kakve sankcije Rusiji, zabilježila rekordne vrijednosti.

Dakle, na prvi pogled čini se da Rusija ekonomski zaista dobro i uspješno pripremila za ekonomski rat sa Zapadom, dok armija, osokoljena blistavim pobjedama u Siriji i protiv Gruzije 2008, uz loše procjenama žilavosti i spremnosti ukrajinske armije da se brani, za sada kaska. Odluka da snage iz Kijeva i Černigova preusmjere na Istok, sa ciljem opkoljavanja najboljih jedinica ukrajinske armije, snaga preko 50.000 vojnika, mogla bi da predstavlja prekretnicu u ratu. Mogućnost slanja pojačanja iz ostalih djelova Ukrajine grupaciji na Istoku, u ovom momentu je teško izvodljiva i visoko rizična. Ruska armija potpuno kontroliše nebo nad Ukrajinom i krupniji pomaci oklopnih jedinica bili bi izloženi udarima artiljerije, avijacije, helikoptera i raketnih divizija.

Stotine ukrajinskih vojnika poslednjih nekoliko dana su položili oružje u opkololjenom Mariopulju. Ukoliko se taj trend prenese i na druge jedinice na Istoku koje se mogu naći u okruženju, trenutno visok moral ukrajinske armije mogao bi da se strmoglavi na svim frontovima ukoliko hiljade vojnika počinju da predaju oružje. Toga su čini se itekako svjesni u vojnom i političkom vrhu režima u Kijevu i povlačenje ruske armije iz gradova u Kijevskoj oblasti predstavili su bez tipične pobjedničke euforije.

Štaviše umjesto pobjedničke euforije, u kijevskom gradu Buča, servirana je montaža, koja po mnogu čemu podsjeća na Aferu Račak, sarajevske Markale 1 i 2, lažirane upotrebe hemijskog oružja u Siriji i slično. Na reklamiranju montaže Buča svoju nečasnu ulogu odigrao je i tzv. Memorijalnog centra Srebrenica, navodeći u tvitu da su “informacije potvrđene iz nezavisnih izvora“ i dodajući da je ovo posledica “(ne)naučene lekcije“ u Srebrenici. Vjerovatno niko nije uradio toliko mnogo da termin genocid toliko devalvira i obesmisli kao tzv. Memorijalni centar Srebrenica i njihovi pokrovitelji sa Zapada. Niko bolje njihovu nečasnu rabotu nije okarakterisao od Noama Čomskog: “Ako Srebrenicu i dalje nastavimo da nazivamo genocidom, onda ćemo za to što smo do tada smatrali genocidom morati da izmislimo novu riječ“.

Uprkos zaglušujućim parolama i u mas-medijima, zapadnim i kijevskim političkim krugovima o masakru u Buči, pokušajmo da izolujemo elementarne činjenice, ma kako to sada izgledalo uzaludno. Ruska vojska iz grada Buče povukla se 30. marta. Već sledećeg dana lokalni gradonačelnik Anatolij Fedorčuk objavio je prve snimke iz grada. U njegovom obraćanju sa lica mjesta nije bilo pomena o leševima civila razbacanim svuda po gradskim ulicama. Dva dana kasnije, 2. aprila, na sajtu ukrajinske policije ponovo nije bilo riječi o ubijenim civilima, ali je zato objavljeno je da njihove specijalne jedinice vrše “čišćenje grada od diverzanata i kolaboracionista“.

Upravo ova informacija uputila je mnoge u Rusiji da posumnjaju da su ubijeni sa bijelim trakama žrtve ukrajinskih specijalnih policijskih snaga, jer je ta bijela traka bio znak kojima su mještani ruskoj vojsci demonstrirali lojalnost. Imajući u vidu Aferu Račak, u kojoj su svi, pa i finski tim patologa priznali da je riječ o u borbi ubijenim OVK teroristima, a ne strijeljanim civilima, za jedan broj leševa koji su u Buči “isplivali“ danima poslije odlaska ruske vojske, ne bi bilo nikakvo iznenađenje da su u borbi pogunuli ukrajinski vojnici i pripadnici teritorijalne odbrane, preobučeni u civilnu odjeću.

Ako se ikada sazna prava istina o Buči za to će trebati da prođu godine. Sama Helena Ranta, šefica finskog tima patologa iz Račka, tek 7-8 godina kasnije upoznala je svijet sa prijetnjama američkog generala Vilijema Vokera da svoj izvještaj lažira i prilagodi potrebama NATO pakta da pokrene agresiju na SRJ. Sjetimo se da do dana današnjeg nemamo pojma ko je na kijevskom majdanu u februaru 2014. pucao po demonstrantima i policiji.