Ekspanzionističke sile su možda danas diverzifikovale svoje frontove, ali one nikad nisu odustale od vojnog

Piše: o. Darko Ristov Đogo

Pročitao sam proteklih dana bezbroj pametnih, manje pametnih, sasvim neumnih, angažovanih, objektivnih, prijemčivih i stručnih analiza globalne slike konflikta, lokalne slike rata u Ukrajini, mogućih scenarija ovdje.

I ništa nisam pametniji jer mi se čini da osnovne premise niko ne može da riješi. I zato se svima nameće neki ćorsokak: svi analitičari su jaki u objašnjenju uzorka i posljedica tek kada prihvate da je ljudska priroda onakva kakvom je Megalopolis normativizuje.

Šta to znači?

Jednostavno je: svi računaju da je neprekidna potreba za ekspanzijom „Zapada“ samorazumljiva. I možemo do sutra pričati o krugu multinacionalnih kompanija koje proizvode i prόizvode kojima zasićuju stanovnika Megalopolisa ali i dodatnu potrebu za novim proizvodima (dakle: Megalopolis proizvodi i pohlepu, nezasitljivu, i privremeni osjećaj zasićenja. )

Ipak, i onaj na vrhu i na dnu Megalopolisa imaju istu životnu anti-metafiziku: pohlepu sa drugim proizvodima, idejama kao proizvodima, ljudskim tijelima kao proizvodima. Kako je jedini način da se krug nikad zasitljive potrebe za zasićenjem nastavi – kolonijalno otimanje, tj neki oblik kulturnog, ekonomskog i političkog kolonijalizma, „Zapad“ tj Megalopolis ne može da se ne širi. On je ekspanzionistička (anti)religija jer ne može da ostavi nijedan kutak zemlje izvan svoje moći.
To je postulat. On znači da – za razliku od pojedinih glasova o tome da se „morao naći neki način koegzistencije između političkog Zapada i ostalih“ – to naprosto nije moguće jer je priroda Megalopolisa koji se koristi političkim Zapadom takva da ne postoji tačka u kojoj kupoholičar ne ide na Amazon, alkoholičar po sljedeću dozu, nimfoman u sljedeću postelju, „Zapad“ u sljedeću koloniju.
Dakle: ako postoje analogije sa ranijim poretcima, onda je mogućnost umirenja i izbjegavanja konflikta zaista na nivou mogućnosti da se centralne sile „urazume“ i nađu drugi način zadovoljenja svojih interesa od rata ili da Trojni pakt odjednom sačeka da tehnološka superiornost dovede do privlačenja svih i svega Japanu, Njemačkoj i Italiji. Ekspanzionističke sile su možda danas diverzifikovale svoje frontove, ali one nikad nisu odustale od vojnog i političkog – da jesu, Ukrajina, pa i Rusija, kao i Srbija, kvalifikovale bi se svojim šoping molovima i glađu za „leviskama“ da pripadaju tom svijetu, bez ijednog stranog nuklearnog lansera na svojoj teriroriji.
Ali Megalopolis je asimetričan: to što vi mislite da pripadate njemu, ne određuje njegov način na koji on dožiivljava vas. Za „Zapad“ je zato lijepo što nosimo martinke, ali to ne zamjenjuje potrebu da on tu ostavi i koju diviziju i da preuredi naše društvo tako da ono bude post-etičko.
I ovdje dolazimo do drugog problema na koji ne nalazimo odgovor kod mislilaca otpora Megalopolisu: na koji način učiniti da se otpor političkog karaktera, pa i vojnog, preloži, premetne u otpor identitetskog karaktera, ako su ideali Rusije, Kine, srpskog naroda – omeđeni kulturnim vazalstvom Megalopolisu?

Ako i mi dijelimo istu glad, ako je hiperseksualizovana stvarnost koja nas biološki troši i zasićuje, potrošačka groznica i etička dekadencija – mjera i naših država i naroda – u čemu je smisao političkog otpora? Nismo li mi onda samo pobunjena provincija Megalopolisa, ljudi nezadovoljni raspodjelom, a ne stvarnošću?

I zato: ma koliko bilo i samo premreženo formama Megalopolisa, ma koliko neki od njegovih androida i sami učestvovali u simulakrumu, Pravoslavlje je ostalo još jedino kadro da bude ne „idejna osnova“ neke „evroazijske paradigme“ (jer Evroazija nam govori ponešto o geografiji, ali Rusija neće nastaviti da živi uvozom Azije već povratkom u Rusь. Ona može da nađe kompromis sa Čečenima, ali njen problem jeste što russkih nestaje – uvoz stanovništva iz Azije samo je varijacija na kolonijalne odgovore Megalopolisa).
I zato je danas nemoguć dijalektički integralizam komunizma – koji je kod Srba i Rusa izvršio apsolutno isti zadatak koji je konzumeristički kapitalizam uradio kod Helena (učinio nas idejno slabim i biološki nevitalnim) i pravoslavnog zavjetnog predanja. U najboljem slučaju možemo ostaviti pasivno preživljavanje simbolike u njenom istorijskom hronotopu – u sjećanjima na pobjedu 1941.hod Rusa ili u jasno osvješćenom odmaku od SFRJ i JNA kod nas, bez potrebe za satiranjem, ali sa jasnim progonom dvije satanističke mumije iz Moskve i Beograda. Do tada: mi ginemo na frontovima dok larve našeg truljenja čuva ista ta vojska.
Mi, na žalost, nemamo političku elitu koja nije stanovnik Megalopolisa, čiji ideali i životna stremljenja nisu izvan svijeta neutažive želje za posjedovanjem. Zato je njoj racionalno nesavladiva jednačina ovaj kontrast između njihovih koordinata i tog momenta otpora koji – uz svu kolonizaciju koju smo prošli u HH vijeku – i dalje živi u običnom čovjeku.
Ne postane li taj otpor stvar svakodnevice, ne pretvorimo li ga u pomoć i solidarnost, nećemo preživjeti.
Paradoksalno: ali moja dječija sjećanja na Otadžbinski rat u Srpskoj, kada se jelo kod koga se zateklo, spavalo i grijalo kod koga se moglo, kada se stradalo i nadalo kazuju mi da sa nama nije sve gotovo.