Elizabet Tejlor u Andrijevici i u Beranama

Piše: Milija Pajković

Tih davnih bademastih, mednih, zvonastih i plavkastih pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka, pa i kitnjastih, zašto da ne, koje nijesu mogle da okrnje ni nemaština, ni neugaslo sjećanje na ratne strahote, jedna od najvećih zabava mladeži u manjim mjestima, u varošima i varošicama, kao i one iz sela, seoca i zaselaka, bila je – odlazak u kino!
Okruženi svakodnevnim raznoraznim parolama, zvucima i snagom obnove, zatim obaveznim političkim okupljanjima, kružocima, tečajevima, paradama, zadružnim raznim radovima, narodnim univerzitetima, večernjim školama, radnim akcijama, sletovima sa štafetama, bombardovani neprestanim govorima političara, prepadnuti od najave napada i upada spoljašnjih i unutrašnjih neprijatelja, uz pritajeni strah od strogih roditelja, učitelja, nastavnika i profesora, zatim od narodnih milicajaca koji su imali odriješene ruke i pendreke da ih, između ostalog, uhvate kad su sjedjeli na ivici izloga prodavnica, pa onda kad su igrali prve partije pokera u drvca od šibice u parkovima, kao i u raznim drugim zabitima, kad su ulazili u tajne ,,karlače“, kad su tajno slušali ,,Glas Amerike“ i novu muziku koja je osvajala svijet sa talasa radio-Luksemburga, životarili su uz svakodnevne obaveze s laganim ukusom dosade, u tom i takvom omeđenom svijetu.
Međutim, upravo te bioskopske predstave koje su zalepršale iz aluminijskih rolni i dolepršale kao šareni zmajevi bile su pravi odmor od svega toga, istinsko odmetanje u jedan nestvarni bajkoliki i ružičasti svijet.
Tako je bilo i u Andrijevici, potkomovskoj varošici nalik na lastavičije gnijezdo kroz koju se provlačila jedina ulica, sa priključkom ka Marića Lugovima, na ušću Zlorečice u Lim, a koja se naglo pretvarala u drum koji je u nastavku zamicao preko Murine ka prevoju Čakor i dalje ka Peći, dok se njegov jedan krak, tu kod hotela ,,Sjekirica“ i starog mosta, razdvajao i grabio ka jugu. Kod mosta na Brezojevici, ispod kojeg se provlači migoljeći iz Plavskog jezera Lim, ljepotan da mu ravne nema, cesta se račva u dva pravca, ka Plavu, gdje se ne predaje nego grabi dalje uz lijevu obalu jezera preko Vojnog Sela ka Gusinju i desno od Brezojevice preko Martinovića, a nestaje u Vusanju, u vodopadu Grlje, u blistavom Savinom Oku i u predivnoj dolini Grebaje, ispod Popadije. Gasio se, do skoro, i pred Vrmošom, pred granicom sa Albanijom. Vile ravijojle i nagorkinje sa Trojanskih planina, iznikle i iz tišine Visitora, kupaju se za mjesečnih noći u Plavskom, Hridskom i Visitorskom jezeru – ljepote u ljepotama!
Zgrada bioskopa nalazila se tik uz sjeverni dio ogromne kuće braće Milosava i Milutina Vukovića. Glavni ulaz je bio sa zapadne strane, a u dijelu zgrade okrenutom prema jugu bila je prostorija u kojoj se nalazila biblioteka, čiji je bibliotekar bio Milosav-Milo Stijović, koji je u Andrijevicu stigao iz neposredne blizine, samo pregazivši Lim iz rodnog Seoca koje je odavno pravcijato selo, a koje se uporno penje od obale rijeke uz strmine Balja, sve do oblaka koji znaju često da se odmore na njegovom vrhu; kad je vedrina odatle puca pogled na sve strane, na kanjon Sućeske, na sva sela, a naročito na predivne Komove, za koje se učini da se mogu dohvatiti rukama.
A ta biblioteka ima zaista dugu istoriju za naše prilike, jer je danas stara stotridesetdva ljeta! Čitaonica je osnovana na Savindan 1892. godine, pod pokroviteljstvom knjaza Mirka Petrovića i bila je prva u ovom dijelu Crne Gore, a druga, poslije cetinjske.
Sala za prikazivanje filmova sa binom, na kojoj su igrane i pozorišne predstave, bila je prostrana, sa drvenim stolicama na preklapanje, a dešavalo se često da se prije predstave začuje i poneki krik onog kojeg je prikliještilo sjedište na rasklapanje od šper ploče. Blizu izlaznih vrata i bine nalazila se velika peć bubnjara, istinski gutač drva, najviše korišćena za vrijeme kasne jeseni i zime, mjesto za koje se grabalo kao da je počasna loža, naročito za vrijeme petnaestominutnog odmora, kada se mijenjala traka, hladio projektor i kada se pušila i po jedna cigareta iz kutija ,,Morave“, ,,Ibra“, ,,Drine“ ili ,,Lovćena“, a koje su pažljivo čuvane za ljetnje igre ,,pljoje“. Odmor je pratila filmska muzika, pa je tu bilo i pomalo đuskanja. Na zidovima su bile postavljene uokvirene fotografije, mahom s reklamnih plakata, najpoznatijih svjetskih glumica i glumaca.
Inače, filmske andrijevačke zavrzlame su započele 1947. godine, na ledini na kojoj se danas uzdiže hotel ,,Komovi“, dolaskom putujećeg kina. Okupljenom narodu prikazivani su mahom ruski filmovi, ratni, a među njima i onaj čuveni iz 1934. godine, muzička komedija ,,Pastir Kostja“, režisera Grigorija Aleksandrova, a u kojem su glumili Leonid Utesov, Ljubov Orlova, Marija Strelkova i Jelena Tjapkina. Pustolovine veselog pastira Kostje, među kojima i ona kada je greškom dirigovao džez orkestrom u Odesi, a koja ga je dovela i do poziva da nastupa u Boljšom teatru, oduševljavale su Andrijevčanke i Andrijevčane, kao i mnoge iz okolnih sela. Pošto nije bilo prevoda, publici su pojašnjavali i prevodili Vlado Lončarević i Novak Đorđijević.
Međutim, prvi poznati filmski zapis o Andrijevici je iz 1904. godine, kada su pred nepoznatim snimateljem šetkali stasiti Andrijevčani, stasite Andrijevčanke, kao i dječurlija u svojim sabornim odeždama, a posebnu pažnju privlače i dvojica dječaka, koji pored jednog starca, besomučno vuku duvanske dimove kao da su indijanske poglavice.
A prvi andrijevački kino-operater bio je Milojko Ruso Matović, koji je pristigao od Podgorice, iz Bioča, starom džadom, tada jedinom iz tog pravca, preko Vjeternika i Trešnjevika i nastanio se u ovoj potkomovskoj ljepotici.
To se zbilo u vrijeme kad se sa poljane prešlo u zatvoreni prostor, tačnije, u donji dio kuće Marića. Zanimanje za filmove i ljude koji trče, galame, deru se i veru preko platna, za to istinsko čudo, bilo je veliko, a ponedjeljkom, kada je pazarni dan, klupe su stavljali pored zidova i tako su oslobađali prostor za čuvene igranke, uz muziku iz Berana. Zatim je velika polusrušena kuća, na početku varošice, sa sjeverne strane, obnovljena i otvorila je širom vrata za kino; tako je započelo, pored prikazivanja ratnih i onih ,,kaubojskih“ filmova, upoznavanje i sa melodramama, mjuziklima i dramama. Malo, po malo, stanovnici iz čardaka nalik onim iz narodnih priča, kao i oni iz bliže i nešto dalje okoline, sve su više saznavali o filmu i manje su se plašili kad grune top sa ekrana ili zaštekću mitraljezi i polete bombe, one ručne, ali i one avionske.
Milojka Rusa, koji se kroz koju godinu vratio u Podgoricu, zamijenio je Slavo Marić iz Herceg- Novog. Ponekada je Slavo, tokom dana, ostavljao otvorena vrata od sobe u kojoj su se nalazile rolne s filmovima i kino-projektor da se provjetri i rashladi, a to su koristili dječaci koji su upadali s makazicama i rezali mali dio trake. Zatim su se zavlačili ispod kreveta u svojim sobama i taj polumrak koristili da upere jaki snop tajno pozajmljene porodične baterijske lampe kroz traku i da pogledaju zamrznute slike filma. Bili su to za neke prvi i veoma zanimljivi počeci spoznavanja filmske umjetnosti, da bi kasnije, u nešto zrelijim godinama života, postali i scenaristi, kamermani, glumci i režiseri.
Mladići Andrijevice i Berana, sa frizurama zamašćenim briljantinom, ponekada pivom, pažljivo četkanim i češljanim ispred ogledala u hodniku ili na terasi, živjeli su za tren da se nađu u mraku sale i uživaju u čarima svjetskih i domaćih glumica. U njihov svijet su ušle poput orkana zanosne ljepotice Ava Gardner, Merlin Monro, Brižit Bardo, Elizabet Tejlor, Žaklin Bize, Natali Vud, Greta Garbo, Ursula Anders, Sofija Loren, Hedi Lamar, Ingrid Bergman, Grejs Keli, Đina Lolobriđida, Romi Šnajder, Lana Tarner, Katrin Danev, Marina Vladi, Rakel Velč, Kim Novak, Odri Hepbern, Vivijen Li, Rita Hajvort, Doris Dej, Milen Demonžo, Loren Bakol, En Margaret, Džindžer Rodžers, Bet Devis, Olivija De Hevilend, Morin O Saliven, od domaćih Beba Lončar, Jelena Jovanović-Žigon, Milena Dravić, Olivera Vučo, Neda Arnerić, Dušica Žegarac, Jagoda Kaloper, Zdravka Krstulović, Vera Čukić, Vesna Malohodžić, Olivera Marković, Mira Furlan, Špela Rozin, Ana Karić, Vlasta Knezović, Dara Čalenić, Irena Prosen i još mnoge druge.
U polutmini sale, bečeći i zureći u platno ekrana masovno su se zaljubljivali u njih, po sopstvenom izboru, loveći i upijajući njihove pokrete, poglede, zamišljajući sebe umjesto glumaca, potajno ih mrzeći i zavidjeći im na blagodetima koje je nudila njihova blizina. Oni najzaljubljeniji su voljeli da sjede u prvim redovima i da tako osjete njihov dah i poglede, želeći svim srcem i svom svojom dušom da nekim čudom one sađu sa platna i da ih zagrle, tu naočigled pune sale. Kako bi samo kad bi se to desilo skoro svi popucali od gole muke! Kako bi oni tada postali pravi junaci svoje Andrijevice i svojih Berana, sa cijelom okolinom. Slušali bi, htjeli ili ne, jer bi to dopiralo do njihovih ušiju, dok bi prolazili glavnom ulicom, kako za njima šapuće i staro i mlado:
– To je onaj svjetski mangup za kojim ludi Sofija Loren. Pogledaj je, brale, samo, viđi je, jadan ne bio, kako korača uz njega, prava gorska vila, kako ga samo drži pod ruku i kako, bogati, gleda u njega, k’o da je, a bože mi oprosti, Bog. Napustila je onog Pontija zbog njega. Kakav more Ponti naspram njega – pogle ga kako je visok, crn, lijep. Ka’ slika! A ona kako je lijepa, ljepša još no u film. I napustila je Holivud zbog njega, ‘oće da živi ođe, da muze krave, ovce, da siri, kisjeli mlijeko, da stavlja poparu, da miješa kačamak, stavlja ,,kukuruzu“, da jardumi, stavlja turšiju, savija sarme, prži priganice, palačinke, da plasti, uzgrće i praši krompire i kukuruz. Da rodi najmanje sedam sokola i makar jednu sokolicu. E živa bila majki… A i blagoš i punoš majki koja ima tak’u kćer, a i blagoš cijeloj familiji.
Ipak, pored tog i takvog obilja raskošnih ljepojki najviše je svima ulazila pod kožu Elizabet Tejlor, ne samo zbog uistinu raskošne ljepote, nego i zbog njenih ljubičastoplavih okica, ali i zato jer je njena fotografija visila na udarnoj strani zida bioskopa i tako je svima upadala u oči. Slatka Tejlor je bila vidna sa svih strana! Kao da je rođena i rasla u Andrijevici.
Iako su mnogi patili zbog neuzvraćene ljubavi preslatkih Žaklin, Milen, Sofije, Natali i ostalih filmskih vila, iako su provodili besane noći razmišljajući kako da im napišu pisma, smišljajući hiljadu načina kako da stignu do njih, sigurni da bi one odmah odlijepile za njima, dotle je većina uzdisala za Elizabet i za njenim neuobičajenim očima. I to i u Andrijevici i u Beranama.
Dok su kupani jutarnjom rosom, podnevnim suncem, obarali otkose na livadama po dolini i po planinskim proplancima Bjelasice, Cmiljevice, Lise, Komova, Balja, Mokre, Kaludarske Kape, Konjska, Šiške, Jelovice, Sokola uz pjesmu, dok su čuvali ovce i goveda, dok su cijepali drva za ogrijev, dok su gluvarili na limskim, bistričkim i zlorečkim plažama, dok su špartali gore dolje po korzou, dok su jeli kolače u slastičarama, uz vodu, bozu ili limunadu, dok su bubali školsko gradivo, u glavi im se stalno vrzmao Elizabetin lik. Nijesu mogli nikako da svare njene muževe, udvarače, nikog ko bi god s ushićenjem govorio o njoj, o Kleopatri, Prisili, Helen, Sintiji, Kerol, Andželi, Džin, Rut, Marti, Katarini, Barbari, kako su je i pamtili po tim njenim ulogama. Lijepili su njene fotografije u albumima, iskamčivali filmske plakate s njenim likom od neumoljivog osoblja kina. Postala je Eli sastavni dio njihove svakodnevnice koju je opleminjavala svojim likom i duhom, činila da grubi momci postanu nježni, postajala je Andrijevčanka, Beranka…
U međuvremenu, zgrada bioskopa u Andrijevici je sravnjena sa zemljom zajedno sa susjednom kućom Vukovića, srušili su ih bez ikakve potrebe, kao i još neke druge, uništavajući tako onaj prepoznatljivi izgled i duh veoma zanimljive varošice, koja kao da je bila izronila iz neke bajke, kao da je doletjela iz nekog njenog nepoznatog i dalekog carstva.
Filmovi su se prikazivali još neko vrijeme u Beranama, pa su i oni nestali; u međuvremenu, dosta onih kojima je Elizabet bila ljubav mladosti raselili su se po svijetu, ko zna gdje i ko zna kako, dosta ih je i otišlo iz ovozemaljskog života, a nedavno se tim putem zaputila i Elizabet, kćerka Frensisa Tejlora i Sare Varmbort, rođena u Londonu, vilinske ljepote, u 79. godini, nikada ne saznavši, iako je obišla planetu, gdje se nalaze Andrijevica i Berane i nikad ne saznavši da je bila velika ljubav mnogih andrijevačkih i beranskih mladića.
Međutim, njena fotografija koja je krasila andrijevačko kino, u stvari, uokvirena reklama za film ,,Drvo života“, uljepšava danas hodnik beranskog Doma kulture, nekadašnjeg poznatog bioskopa, tik uz sami ulaz u salu – andrijevačko-beranska Elizabet sa ljubičasto-plavim očima tako i dalje živi, kao vidljivo podsjećanje na titrave, purpurne i slatke trenutke nečije mladosti…

Iz najnovije knjige ,,Miris bagremovog cvijeta“