Episkop pakračko-slavonski g. Jovan Ćulibrk: Bogoslovija u ratu

(Povodom jubileja 160 godina Cetinjske bogoslovije 1863-2023, i trideset godina njenog obnovljenog rada)

BOGOSLOVIJA U RATU

Knjiga o ovom poslednjem ratu, onako kako ga je doživjela Bogoslovija Svetog Petra cetinjskog, vjerovatno bi bila jedno od najautentičnijih, uz onu koja bi nastala u Bogosloviji Sveta Tri Jeraha, svjedočanstvo srpskog naroda i Crkve o devedesetim godinama dvadesetog vijeka. Zašto? Postoji mnogo odgovora: Bogoslovija je obnovljena za vrijeme rata skoro na samoj ivici fronta; djeca nam dolaze iz svih krajeva našeg naroda i na njima smo mogli vidjeti kako je ko taj rat doživljavao; posebno stradanje doživjela je zbog grada u kome se nalazi… i sve to ne bi bilo to. 

Bogoslovija Svetog Petra Cetinjskog prosto je od prvog dana svoje obnove obilježena ratom i vjerovatno nema ni jednog đaka koji neće, jednom, priču o svom školovanju na Cetinju početi riječima: bilo je to ratne… iako se možda te godine i nije mnogo pucalo.

Zaista, ugašena je poslije prošlog i obnovljena je za vrijeme ovog rata devedesetih. Kolike je rane ponijela od 1945, nije stigla ni da ih se prisjeti ni da ih zaliječi, stigle su nove. Tek, poslije deset godina smo počeli da se sjećamo mučenika Luke Vukmanovića i drugih profesora i đaka koji su ponijeli stradalne vijence i iz čije je krvi je nikla nova Cetinjska bogoslovija.

A kako je nicala? Kao za nevolju, otac Toma Marković koji je bio britanski vojni sveštenik u Njemačkoj, poslao je kada je počela obnova kao pomoć veliku većinu vojnih stvari: kuhinja Bogoslovije, đačke sobe, profesorska zbornica i stanovi osoblja (otac Boro Kosotić, negdašnji paroh goraždanski, kao prognanik se smjestio na Cetinje i bio jedno vrijeme ekonom škole) ukrašeni su tako foteljama u maskirnom dezenu, vojnim šporetima, stolovima i ormarima. Oni su većinu naše djece koja su dolazila preko Drine (a i neke s ove strane, bogoslovac Negru mi pada na pamet, čiji očevi nisu mogli da odole zovu svoga naroda), podsjećali na to gdje im se sada nalaze očevi, rođaci, nekima braća, a nekolicini, istinu reći, gdje su i oni bili sve do polaska u školu (jedan od njih je sada sveštenik u Bosanskoj Krajini). Do kraja krvave 1995. dvojica od njih, Vladetić i Duvnjak , ostaće bez svojih očeva.

Tako su unoforme postale sastavni dio odjeće i naših đaka, kao što se već deceniju mogu vidjeti na našim ulicama: neko pantalone, neko košulju, a Todorović, inače izdanak svešteničke porodice, od kuće je tokom kosovsko-metohijske 1999. stigao u zimskoj vojnoj jakni koju je zapatio od jedinice koja se nalazila na susjednom brdu, u okolini Valjeva. Bilo je tu i događaja dostojnih Ćopićevih Magarećih godina: prilikom neke podjele pomoći koja je stigla, Slobodanu Boškoviću iz treće generacije zapao je neki dobro očuvan šinjel ko zna čije vojske u kome je, onako visok, izgledao pomalo kao vratar nekog uglednijeg evropskoh hotela. Sve se to pak, uz suze i smijeh, utapalo u opštu atmosferu stradanja, koja je opet rađala saosjećanje i drugarstvo, kako ne vjerujem da je moguće u neko drugo doba.

Hercegovci, opet, dolazili su u Bogosloviju u doba i nedoba, praćeni pismom svoga vladike Atanasija, koji je između dva rova pronalazio djecu i slao ih u školu da bi danas oni činili gro sveštenstva eparhije koja četvrt vijeka nije imala svoga arhijereja (kakvih li sam sve pisama i na čemu pisanih od njega imao da zavedem kada sam preuzeo dužnost sekretara Bogoslovije). Zbunjeni i samim ratom i Bogoslovijom i čudnim i goropadnim vladikom koji je sa ratom izbio iz ravnog Banata, sve su se, došavši u školu, osvrtali oko sebe ali se i brzo snalazili, ocrkvenjujući se brže i dublje od ostalih. U načelu, uvijek su bili dobri đaci i brzo sazrijevši, brzo su se i ženili i rukopolagali. Njih je taj vladika često obilazio i stalno mislio o njima, prohodeći najviše Grčku, svjedočeći ali i hraneći i i zbrinjavajući đake a ponajviše izgnanike i siročad kojih ionako kamenoj i gladnoj Hercegovini iza ovog rata nije malo ostalo.

Ta su djeca bila i poseban vaspitni problem. Nisu u pitanju samo traume rata, uništene porodice ili izgubljeni zavičaj. Naprotiv, u pitanju je to što su ta djeca prošavši rat, bila zrelija i ozbiljnija od svojih vršnjaka, a iskreno budi rečeno, pokatkad i od profesora. Vrlo brzo, u svojim dječjim godinama, oni su naučili opitno šta su istinske životne vrijednosti bez čega se ne može, bez čega se može, a bez čega se mora. Na drugoj strani, neki od njihovih vršnjaka sa desne strane Drine tek su od svojih drugova saznavali šta se tamo zbiva, jer su o ratu znali onoliko koliko je pogađao džepove Srbije koja je ubrzo osiromašila. Ili onoliko koliko je dodatno zbunjivao Crnu Goru koju su njeni glavari zabavili svome jadu. Oni koji su u školu stigli ostavivši loptu, došli su među one koji su, da bi postali sveštenici, ostavili pušku.

Zato nije bilo čudno da poneki od ovih drugih ponekad kao starmali sa čuđenjem posmatra svoje vršnjake kao da nisu istog doba, čekajući samo dan kada će izići odavde, obući mantiju i zasukati brkove sa onima, kako je on mislio a kako je počesto i bilo, kojima i pripada: ozbiljnim ljudima koji umjesto o filmovima pričaju o ratu. Tako su u mnogim đačkim ormarima i sveskama Vukovi sa Vučjaka i Jovan Rašković bili češći od turbo-folk zvijezda koje su tih godina kao jahači apokalipse sa beogradske televizije nagrnuli na zaraćeno i karantirano srpstvo.

A šta reći o gradu u kojem su se školovali? Nema djeteta koje neće zapamtiti da se u nekoliko kafana na cetinju pucalo u vazduh od radosti kada je avgusta 1995. pala Krajina, niti kako su usred Njegoševog grada morali da idu u grupama da ne bi dobili batine od gradskih siledžija kojima je to bio vrhunski domet nekog novog, mutantnog crnogorstva od kojeg bi se zgadili i Crnojevići i Petrovići. I zapamtiće kako su svih godina pucala stakla na Bogosloviji… Isto tako, zapamtiće da su se školovali kraj ruke Svetog Jovana Krstitelja, kao što će zapamtiti i ona rijetka sunčana nedjeljna jutra u kojima se prosto providi svaka tvar dok na poziv zvona hrle manastiru. Konačno, poneki od njih će zapamtiti i onaj dan kada smo na gumnu Cetinjskog manastira 1996. raspredali o prošlom ratu, predosjećajući budući.

Kada se 24. marta 1999. na naše glave obruše NATO-bombe, neki od tih bogoslova veće će raditi u Radio – Svetigori, kao Boro Ostojić i Sergej Popratnjak, i provesti mnoge besane noći prateći gdje je pala koja bomba (Ovo rat? Nije ovo rat? Kakav je to rat kada se ja ne mislim hoće li me komšija noćas zaklati ili neće, govorio im je tada jedan drug-prognanik) i javljajući to opet bivšem drugu, tada već hilandarskom sabratu. Uveliko su tada sastavljali Jazavca pred Haškim sudom ali nisu stiglida ga odigraju, što ne znači da neće…

I oni i njihovi profesori bili su zajedno u Peći kada je ustoličavan 44. srpski patrijarh, poklonili se Svetom Kralju i Svetom Joanikiju; Dušanovom gradu (pa i carev grob) kada su išli za Svetu Goru 1997. i opet 2000. kada su išli za Kapadokiju, obišli su ih tada već kao prognanike. Čestitom knezu kosovskom su se poklonili i treće poratne godine. Onog pak prvog srpskog kneza mučenika Jovana Vladimira slavila je druga generacija obnovljene bogoslovije, od njega se učila hrabrosti i vrlini, i njegovu zadužbinu Prečistu Krajinsku obilazila svake godine dok je bila ovdje.

I, konačno, ko ne zna koliko su se rektori i profesori potrudili da razumiju, da prihvate, da saznaju  i da opravdaju sve ono što je rat donio, on ne pozna Cetinjsku bogosloviju niti šta zna o vremenu u kojem je živio.

Knjiga je ostalo da se napiše, a nama ostaje da se nadamo da smo se makar malo opravdali pred tragičnim i slavnim vremenom u kojem nam je Bog dao da gradimo Crkvu Njegovu.

Priredio: Aleksandar Vujović, 

profesor Bogoslovije Svetog Petra Cetinjskog 

i urednik Katihetskog programa Radio Svetigore