Epski pjesnik Slavko Perošević: Njegoš je moja vječna inspiracija

Slavko Perošević je savremeni srpski epski pjesnik srednje generacije. Perošević je već ostavio pečat u epskom pjesništvu. Ljubav prema epskom pjesništvu javila mu se još kako kaže, od malih nogu, slušajući prije svega pjesme Radovana Bećirovića Trebješkog i Boža Đuranovića. Razvila se ta ljubav naročito posle slušanja Mojkovačke bitke, Pogibije popa Mila Jovovića, Suđenja Serdaru Šćepanu, kazao je Perošević.

Napisali ste svoju, ako se tako može reći verziju Bitke na Mojkovcu. Koliko je bilo teško to uraditi posle Radovana Bećirovića?

Dugo sam razmišljao da napišem Mojkovačku bitku. U stvari, samo sam želio da na neki drugi, sebi svojstven način, opjevam tu bitku. Mučilo me pitanje da li ja imam taj nivo epskog pjesništva, da pišem tu pjesmu, koju je ispjevao jednom za svagda potonji velikan epskog pjesništva Radovan Bećirović. Ipak, krenuo sam da pišem, i nije to bio lak proces. Mojkovačku bitku sam pisao nekoliko mjeseci. Radovan Bećirović je na Mojkovačkoj bici, ispucao svu tešku artiljeriju, nama su ostale samo čaurice.

Kakva je budućnost epskog pjesništva? Tu ste Vi, Božo Đuranović, Andrija Đapić. Ima li neko od mlađe generacije ko se može već svrstati u vaše nasljednike?

Epski pjesnici su posebna vrsta ljudi, oni se ne rađaju često, rađaju na svako pola vijeka i to je to. Osim Bećirovića, Đuranovića i Andra Đapića, moglo bi se pomenuti još par njih iz starije generacije, ali da ne bih nekog izostavio.Nije lako pisati u sadašnjem vremenu. Što se tiče mlađih epskih pjesnika ja sam zaista ponosan što sam koristeći se društvenom mrežom. Što se tiče onih mladih pjesnika koje sam zapazio, izdvajam Ranka Pekovića, Vladimira Tomića iz Drobnjaka, Vesa Delibašića iz Golije. To su ljudi koji, vjerujte mi, fino pišu i na kojima će počivati epska poezija u narednom periodu.

Sa kojim od guslara najviše sarađujete?

Vidite, ja sam vjerovatno najčitaniji epski pjesnik u srpskim zemljama, ali pjesnik koji ima najmanju saradnju sa guslarima. Zašto je to tako ja ne mogu da vam objasnim. Ono što je vidljivo i tačno jeste da se mali broj guslara javlja za saradnju.

Ja nisam od onih koji pišu pjesme po narudžbini, ne pišem pjesme o ličnim tragedijama, ja se isključivo bavim velikim nacionalnim temama, velikim istorijskim događajima, a čini mi se da te teme nešto baš i ne interesuju sadašnje guslare što mislim da je greška. Što se tiče onih guslara sa kojima sam sarađivao i sarađujem u prvom redu bih pomenuo Ranka Minića sa Žabljaka.

Pomenuo bih Vasa Đondovića iz Pljevalja koji je šampion Republike Srpske. Neizostavno moram pomenuti Đorđija Koprivicu koji je snimio CD „Epska odbrana Njegoša“ – to je pjesma po kojoj sam postao prepoznatljiv. Takođe, tu je i Slavko Jeknić koji je napisao recenziju za moju knjigu. Iz Hercegovine su tu Avdalović i Butulija, koji imaju želju da snime neke pjesme koje sam napisao, i Ilija Paldrmić koji je snimio jednu moju pjesmu zajedno sa Rankom Minićem. Ne želim da izostavim ni mlade guslare Vladimira Radojevića, Mida Todorovića i buduću guslarsku zvijezdu Aleksu Dakića..

Pomenusmo „Epsku odbranu Njegoša”, recite nam nešto malo više o toj pjesmi, po njoj Vas prepoznaju, šta Vas je natjeralo da je napišete?

Što se tiče Epske odbrane Njegoša i Crne Gore, pjesma je nastala kao reakcija na ponižavajuće izjave koje je dao Adnan Muhović. Morao sam da reagujem, i reagovao sam na sebi svojstven način, perom sam krenuo u odbranu Vladike Rada. Pjesma je nastala spontano, za nekoliko sati, pjesma je doživjela pravi bum, kada sam je objavio; dobio sam hiljade poruka od naših ljudi bez obzira na njihovo političko opredjeljenje. Svi su mi se javljali, i Srbi i Crnogorci, sa svih krajeva svijeta zahvaljivali su što sam, kako su rekli, branio Njegoša i Crnu Goru od onih i od onoga, koji su htjeli da i Njegoša i Crnu Goru ponize i unize. Da rezimiramo, ja ću uvijek braniti onu tradicionalnu Crnu Goru, jer tradicionalna Crna Gora Njegoša i Marka Miljanova, utkana je u svaki dio mog bića.

Recite nam, može li se u Crnoj Gori živjeti od epskog pjesništva?

Ovdje, na ovim našim nesrećnim prostorima, ne da ne mogu da živim od pjesama, nego i ono što zaradim radeći neke druge poslove moram da ulažem u svoje pjesme i promociju. Pjesme o palim borcima sam sam finansirao jer sam se bojao da ne ostanu prekriveni velom zaborava.

Smatram da bi srpske institucije, u prvom redu naša sveta saborna i apostolska SPC, trebalo više da pomažu rad epskih pjesnika, naši velikodostojnici zaista rade na dobrobit naroda, ali, opet ponavljam, morali bi malo više povesti računa i o nama koji se isto tako borimo za dobrobit naroda, jer vrlo često smo u našoj borbi za očuvanje srpstva i naše tradicije usamljeni.

Suštinski, naše biće počiva na dva stuba a to su SPC i gusle i epska poezija. Ti stubovi se moraju više podržavati. Mada, da vam najiskrenije kažem, nama, epskim pjesnicima, najbitnija je ta duhovna potpora, kada čovjek vidi da je neka njegova pjesma prihvaćena kod naroda, sa tim osjećajem se ništa ne može mjeriti. Da ne bih zaboravio, a nećete mi zamjeriti, želio bih da izrazim zahvalnost Udruženju guslara „Draža Mihailović“ iz Čikaga, koji su finansijski pomogli izlazak moje knjige epskih pjesam (80 pjesama, 300 strana).

Zahvalio bih se i Momu Simiću i Milošu Šegrtu, Lakiju Špici, Đorđiju Koprivici, to su ljudi koji su mi pomogli i ja sam im zahvalan.