Esej o smrti

Piše: Slobodan Milić

Smrt nas sve izjednačava ali istovremeno i bira one koje će da žive. Vrijeme u kojem živimo je takvo da je tragičan i onaj koji se rađa i onaj koji umire. Miodrag Ćupić nije mogao izabrati gore vrijeme za svoj odlazak od ovog najtragičnijeg u istoriji svoga naroda. Sito istorije je neumoljivo. Ono propušta samo najumnije stvaraoce sa pečatom vječnog trajanja a knjige ostaju kao trajan svjedok tragičnog vremena.

O učitelju, drugu, prijatelju, o čovjeku uzvišene duše, koja je toliko voljela majku moju i oca moga, mogu samo da govorim sa jadom, tugom, koji su stegli moje grlo i pritisli moju crnu dušu. Svaka smrt, vezana za mene, bilo zemaljskom ili božanskom vezom nije ništa drugo do gašenje zvijezda duboko u mojem biću i pojave tame na njihovim mjestima. Možda se i naše tijelo gasi na taj način. Primoraju ga na to druge smrti.

Sedamdesetih godina upoznao nas je Ranko Jovović ispred zgrade u kojoj je živio. To vidim kao da je bilo juče. Šta bih sa te beskonačne trake prolaznosti mogao da izdvojim, da iznesem sjaj zraka, na koji način da se javim iz ove duboke tame, iz duboke kaljuge, prepun jada Gorčina Petrovića iz Đavoljeg trougla, u kojem nas zatvori demokratski um Zapada.

Mijo je dolazio godinama kod oca i majke. Oni su držali po dve-tri krave jer onda nije bilo demokratije kao danas. Bilo je kisjelog mlijeka, sira i starog i mladog, kačamaka, cicvare. Mada je Mija teško bilo natjerati da jede. Sir vareni i kačamak morao je ponekad, natjerala bi ga Jasna. Nije se nećkao na kisjelo mlijeko. Govorio je: ovako pio sam kod moje majke. I pio je kisjelo mlijeko kao da je iz ruku njegove majke. Javljala se na licu crta sjete, a u očima ona istinska tuga za majkom. Svuda kuda sam išao po svijetu ispred mene uvijek je bila slika majke. Ne nepokretna, već živa majka koja me pratila svuda.

Kad Mijo ne bi došao dva dana, tri, a kad sam kretao ujutro u grad čuo se Jasnin glas: „Nemoj zaboravit’ slučajno, viđi što je s tijem pogani, nema ga dugo.“ Morao sam kasnije da je obavijestim ili bi dolazili zajedno. Tako se isto dešavalo i sa drugim prijateljem Radomira i Jasne sa doktorom Zoranom Biljurićem. I koristim ovu priliku da podsjetim na njega. I njegova majka je bila iz Zagarača.

Za kaznu što je preskočio tolike dane da ne dođe morao je da ruča kačamaka.
– Danas ćeš da iješ kačamaka da bi puka, tobože ljutito govorila je majka.

Kada je Đavolov Brat izabran za predsjednika UKCG odmah je pokrenuo ediciju „DOKLEA“ i raspisao konkurs. U objavljenom razrješenju konkursa vidim, nema Mijove knjige. Pitam Đavolovog Brata zar Mijova knjiga da ne prođe. Nesreća kaže kako ne smije od Vlasti.

Ovo saopštim Miju i uzgred ga pitam da odem do Ratka Vujoševića „Pobjedu“ da pita da mu objavi knjigu. On me gleda kao da sam šenuo. Smije se. Dobro, dobro, kad knjiga izađe plaćaćeš ručkove u hotelu „Crna Gora“. „Neću žaliti“ i opet se smije.

Sjutri dan pođem do dobroga Ratka Ljakova, koji me mnogo volio kao dijete. Ispričam razgovor sa Mijom i kako Đ. Brat ne smije. Dodam da je spremio pedeset priča.

Ratko odmah kaže: „Donesi priče, one koje maknem nema da se buni“, i knjiga ide odmah u štampu. Nađem se s Mijom u restoranu hotela i sad se ja smijem i naručujem pohovani sir. „Sada idemo kod tebe da uzmem rukopis priča Zelena lica Boga“ i sve ispričam. Nije mogao da vjeruje. (Sada umjesto ovih zvijezda koje su umrle zjape praznine koje zrače strašnom, prazninom).

Odnio sam rukopis, Ratko je „uklonio“ dvije priče i knjiga je pošla u štampu i ubrzo izašla. Glavni urednik je bio neki Branko Banjević. Ratko se nije plašio vlasti. Uvijek može da se uradi dobro djelo iako to nije dato svakome. Volio sam te sjeverne zime, koje su surove sa svojim vedrim noćima i danima i sa okovima od leda i za nas sa juga, ili bar za mene one su neviđene ljepote. Kad i sama živa od muke dotakne 20 podiok ispod nule, malo je šetača gradskim ulicama. Tim danima bih obilazio knjižare, zastajao pred izlozima, ali pazeći da me ne ubiju ledenice koje su visile kao željezne zašiljene ograde koje su bile vrhovima okrenute na dolje.

Zastao sam ispred jedne u glavnoj katovičkoj ulici, i kroz paru kao u nekom nejasnom snu pogled mi ukoči i vidim Miodrag Ćupić. Da li sanjam ili ne. Očistim rukavicom izloge i sad jasno vidim: Czarći trojkont Miodrag Ćupić.

Uletim unutra, prodavačica lijepa, i pitam za knjigu. Ima dvije, kaže, ovdje jedna i na izlogu. Bilo je 20, sve su prodate od ponedeljka do danas, do petka. Sjećam se toga dobro. Sa izloga ne može da da knjigu ali će da je ostavi i za 10 dana da dođem. Tako je i bilo.

Sa Mijom sam razgovarao obavezno dva puta nedeljno i više, nisam brojao. Telefon je bio otuda jeftin, jer još nije bila demokratija stigla. Nisam telefonskim putem htio da kažem za knjigu. Hoću da ga iznenadim. Kad sam došao u Titograd, svratim kod Mija i Bebe. Polako iz torbe vadim knjigu i stavljam na sto ispred njega.

– Šta je to?! Knjiga, kažem.

– Gle, Bebo, Miodrag Ćupić. Poljubio me preko stola. Đavolji trougao Mijo.

Listali su on, pa Beba čitavih pola sata i radovali se.

I da se vratim smrtima sa početka ovog odlomka. Vidite, svi ovi pomenuti nijesu prisutni ovozemaljski, duše su im negdje na nebu.

Sada umjesto ovih zvijezda koje su umrle, u mom biću zjape praznine, koje zrače beznađem.