EU Srbiju dovodi u poziciju nemoćnog djeteta

Predsjednik Srbije Tomislav Nikolić je izjavio da je Srbija ponosna na svoju antifašističku istoriju kao i da neće dozvoliti nikakvu reviziju istorije.

Na komemoraciji održanoj povodom Međunarodnog dana sjećanja na žrtve Holokausta održanoj na Starom sajmištu kod Spomenika žrtvama genocida u Drugom svjetskom ratu Nikolić je izjavio: ,,Kao što je jevrejski narod bio predmet stigmatizovanja, tako pojedini istoričari i političari danas, potpomognuti medijima, pokušavaju da bace ljagu na ceo srpski narod„.

Kroz cijelu istoriju Srpski narod se pokazao kao jedini državotvorni narod na prostoru našeg govornog područja. U vremenima kada su drugi narodi živjeli pod zastavom ovog ili onog okupatora, Srbi su imali svoju državu i znali da je brane i u najtežim vramenima, a to znači da Srbi imaju istorijsko – genetsku predispoziciju da sačuvaju slobodu i integritet svoje države.

Da bi se do kraja sproveo projekat pravljenja jeftine radne snage od građana balkanskih zemalja, potrebno je srušiti poslednje uporište, ostatke Srbije. Nije više važno ko si, nego je važno da si protiv Srba. Identitet naših komšija ne gradi se na njihovoj autentičnosti, nego na negiranju Srba i napadima na njih. Važno je jedino biti protiv Srba zato što Srbi imaju slobodarsku tradiciju. U tom kontekstu treba čitati pozive Srbima upućene sa Zapada da se odreknemo prošlosti i okrenemo ka budućnosti. U prevodu, to bi značilo: ,,Zaboravite svoju slobodarsku tradiciju, kao i svoju državotvornu istoriju, jer nama ne odgovara da imate svoju državu, nama treba jeftina radna snaga“.

Još jedan od razloga bacanja ljage na srpski narod, kao i prebacivanja istom narodu da je genocidan leži u svjesnom i namjernom izazivanju kolektivne krivice u tom narodu.

Tu je na djelu manipulacija. Psihološka istraživanja pokazuju sledeće: Da bi se nekim manipulisalo, potrebno je da taj neko osjeća krivicu ili strah. Čovjek koji osjeća krivicu neće postupati u skladu sa svojim uvjerenjima, neće se boriti za svoje interese, tj. neće postupati u skladu sa zdravom logikom, nego će, kako bi izbjegao bolan osjećaj krivice raditi sve što mu se kaže, samo da bi ga onaj koji ga okrivljuje pohvalio, ili mu makar rekao: ,,Pa dobro, popravio si se, nisi više toliko kriv, sad si bolji“.

Čest je slučaj da na pomenuti način roditelji manipulišu svojom djecom, a djeca, nemoćna da prežive bez svojih roditelja, adaptiraju se na sve uslove koje roditelji postavljaju, bez obzira na to odgovaraju li im ti uslovi ili ne, samo da bi se umanjio osjećaj straha, krivice, a ponekad i oba zajedno.

U Transakcionoj analizi, pravcu savremene psihoterapije, ovakav odnos između djeteta i roditelja, poznat je kao odnos ,,Kritički roditelj – adaptirano dijete„.

Takva djeca, kada odrastu, nisu zapravo odrasli ljudi koji samosvjesno odlučuju o sebi, nego obično cijeli život provedu u ulozi adaptiranog djeteta, tj. adaptiraju se na sve uslove koje im nameće sistem u čijim okvirima žive. Njima najčešće nije bitno kakav je to sistem, bitno im je jedino to da budu poslušnici sistema i činovnici koji savjesno obavljaju svaki zadatak koji im se nameće, kako bi izbjegli osjećaj krivice što ne postupaju po pravilima.

E sad, pravila uvijek namaće onaj koji je jači. U nesvjesnom djeteta je zapisano da je roditelj jači i da dijete od njega zavisi, kao i da bez njega ne može da preživi, što je u slučaju djeteta i istina, ali odrastao čovjek je sposoban da preživi sam, ali on to ne smije sebi da prizna jer je dresiran drugačije.

Erih From govori o tome u svojoj knjizi Bjekstvo od slobode. Teško je snositi odgovornost za odluke koje donosimo, lakše je slušati nekog drugog i samim tim se ne osjećati odgovornim za svoje postupke. Takav čovjek može raditi za najdestruktivnije organizacije, a da pritom ne osjeća ni najmanju odgovornost za svoju djelatnost jer on samo sluša naređenja, ni o čemu ne odlučuje – nema straha za opstanak jer je poslušan, nema osjećaja krivice jer ga nadređeni hvale i nagrađuju za poslušnost. Edvard Snouden ne pripada takvom soju.

Upravo u tom kontekstu treba posmatrati odnos Evropske unije prema Srbiji i srpskom narodu. Dakle, riječ je o potpuno svjesnom i namjernom izazivanu krivice prilikom prbacivanja srpskom narodu da je genocidan. Iz perspektive transakcione analize, kao što je pomenuto, EU zauzima ulogu kritičkog roditelja, a Srbija ulogu adaptiranog djeteta. Kao kad roditelj istuče dijete zbog neposlušnosti, NATO je prvo istukao Srbiju zbog neposlušnosti i to bombama sa osiromašenim uranijumom. Time nam je utjeran strah u kosti.
 
,,Neću preživjeti ako ne budem slušao, ubiće me batinama“. – To je bila prva lekcija kojoj nas je naučio NATO. ,,NATO je od sada vaš tata, je li vam jasno“?! – upitao je NATO.

Potom je gospođa EU, vjerna NATO-ova saputnica kazala: ,,E sada, kada ti je tata ulio strah, ja ću ti izazivati krivicu“, nakon čega je otpočela kampanja u kojoj se Srbima sudi u Hagu za najteže zločine, a naš narod se proglašava genocidnim. Dakle, dovedeni smo u situaciju da se osjećmo krivima, i da moramo da se izvinjavamo, da bi se EU smilovala i rekla: ,,Pa dobro, niste vi baš tako loši, eto napokon ipak slušate“. U tom kontekstu treba sagledati prošlogodišnje izjave naših političara među kojima je bilo čak i otvorenih izjava da mi ne možemo da prživimo bez EU. Dakle, Srpski narod se našao u stanju opšte bespomoćnosti.

Ovo je takođe dobar ugao za posmtranje poziva koji stiže iz EU da se okanemo prošlosti i okrenemo ka budućnosti. To je poslednja faza ispiranja mozga. To je poziv da se zaborave naši pravi vaspitači i roditelji, a to je cijela istorija koja izvire iz slobodarskog bića srpskog naroda i njegovog državotvornog potencijala. U tom ključu treba čitati i prošlogodišnje zahtjeve nekih evropskih zvaničnika, naime da je potrebno raditi na tome da se izmijeni svijest srpskog naroda.

,,Pozivaju nas da se ostavimo istorije, zaboravimo je i da se okrenemo budućnosti. Ne treba to da uradimo, zato što bez istorije nema budućnosti, zato što bez istorije ne znamo ko smo i ne možemo da gradimo budućnost“, kazao je Nikolić.