Ditrih: Na Luštici beskrupulozno uništavaju kulturno i prirodno bogatstvo Crne Gore

Piše: Fabijan Ditrih

Od 2015. godine dolazim na Lušticu – ovo divno, divlje i skoro netaknuto poluostrvo na jugu Jadranskog mora u Crnoj Gori.

Smješten na ulazu u Bokokotorski zaliv, Luštica je kroz istoriju igrala važnu ulogu u zaštiti Kotora i drugih gradova u zalivu od nezvanih gostiju. Stoga još uvijek postoji više napuštenih, impresivnih vojnih objekata izgrađenih prije više od jednog vijeka za vrijeme austrougarske vladavine, impozantnih građevina koje bi bilo gdje drugo u Evropi bile proglašene – kulturnim nasljeđem!

Nakon što sam proveo godinu dana na Luštici, postao sam zaljubljenik u njenu istoriju. Svakodnevno sam otkrivao nove drevne objekte koje datiraju još od 1890-ih. Kad god su mi prijatelji iz Berlina ili odnekud drugo dolazili u posjetu, vodio sam ih da im pokažem bunkere, tunelske sisteme i utvrđenja, i svi bi govorili u glas: “Ovo je prosto nevjerovatno! Ovo bi bio muzej u Njemačkoj. A ovdje niko ne vodi računa.”.

Uprkos pokušajima obnove, rekonstrukcije i popravljanja djelimično uništenih utvrda nakon Drugog svjetskog rata, sadašnje ruševine svjedoče o nemaru ljudi. Većina njih je zaboravljena prije više od 60 godina. Tokom ovog perioda, jedva da je neko koračao ovim stepenicama, podovima ili krovovima.

Prije nekoliko dana, u maju 2019. godine, kada sam se ponovo vratio u Lušticu, bio sam – šokiran!

Nakon uspona strmom stazom, koju sam prethodno morao raskrčiti mačetom, do stražarske kuće koja je prije jednog stoljeća igrala važnu odbrambenu ulogu, vidio sam i čuo prve naznake uništenja važnog dijela kulturne i prirodne baštine: buldožeri i bageri gradili su novi put do plaže Dobreč, kidajući sve drveće i gigantske agave koje su im se našle na putu.

Plaža Dobreč, do nedavno mjesto do kojeg ste mogli doći samo brodom da biste doručkovali, ručali ili večerali u porodičnom restoranu – nikada više neće biti ista.

„Zašto uništavaju svu ovu ljepotu? Da bi sagradili put do ovog restorana?“. To nema nikakvog smisla. Potrčao sam niz brdo prolazeći uz obalske baterije na Luštici, i otkrio da se novi put opasno približava ovom predivnom utvrđenju. Bila je nedjelja, ali su građevinski radovi bili u punom jeku i ja sam mogao da hodam preko 800 metara novog puta. 800 metara uništene prirode!

Naiđe automobil sa dva putnika. Dadoh im znak da želim da im postavim pitanje. Zaustaviše se i otvoriše prozor.

„Dobar dan, da li znate zbog čega grade ovaj put?“, pitao sam.

„Da, to je novi put do plaže Dobreč“, odgovoriše.

„Da li ste vi novi vlasnik?“.

„Ne, ja sam vlasnik bagera.“, odgovori vozač.

„I grade ovaj put samo da bi došli do ovog restorana?“

„Da. Želim vam prijatan dan!“

To jednostavno nije imalo smisla. Ubrzo sam shvatio da je novi put samo početak… Poslao sam poruku prijatelju koji je nekoliko godina radio kao konobar na plaži Dobreč i pitao ga da li zna nešto o aktuelnim događajima. 5 minuta kasnije stigao je odgovor:

„Da. Plaža je promijenila vlasnika. Sada su uključeni neki političari i neki Britanci… Žao mi je”.

„Grade put samo za taj jedan restoran?“, upitah.

“Britanci su kupovali i zemljište, u budućnosti će napraviti neke vile, hotele, barove. Uništiće još više… Žao mi je brate, razumijem te! Svi smo deprimirani zbog toga!“.

Vratih se nazad u Krašiće i prođoh pored tvrđave Kabala. Odmah primijetih kamione s pijeskom koji su stajali okolo, i opor miris katrana u vazduhu. Čim stigoh kući, pročitah nešto što je Sandra Kapetanović, koordinator za kulturnu baštine kotorske NVO Expeditio nedavno izjavila u jednom intervjuu: “Netaknuta priroda i bogato kulturno nasljeđe čine Crnu Goru jedinstvenom i atraktivnom, a ne otmeni hoteli kojih ima svugdje.“

Nekoliko minuta kasnije kontaktirao sam ovu NVO preko Fejsbuka.

“Upravo smo pronašli planove za građevinske radove koje ste opisali. Znali smo da su neki turistički objekti na Luštici planirani, ali nismo ni pomišljali da je riječ o tako velikom kompleksu, to je strašno! Takođe smo imali utisak da su eksperti to područje prepoznli kao važan dio tampon zone i kao područje pod zaštitom UNESKO. Toliko smo frustrirani činjenicom da su svi ti planovi usvajani, a ovaj je iz 2009. Mislimo da se upravo radi na izgradnji tog kompleksa. U prilogu su planovi koje smo pronašli“.

Nisam mogao da vjerujem. Jugoslovenski podmorski tunel, tajni tunelski sistemi, obalna baterija Luštice, moja voljena stražarska kućica na Luštici sa spektakularnim pogledom na zaliv – i sve je ovo osuđeno na nestanak, i da bude pretvoreno u ružni hotelski kompleks?

Nekoliko minuta kasnije razgovarao sam sa Volkerom Pačerom, koautorom “Austrougarske tvrđave Crne Gore” i proslijedih mu planove. Volker je napisao svoju doktorsku tezu o austrougarskim tvrđavama, i računao sam da će on vjerovatno biti još više šokiran od mene…

„Ovo je strašno. Pogledao sam detaljno planove. Koliko sam shvatio, fortifikacije na Luštici će biti uništene. Na njenom mjestu se grade tri hotela!”.

I, zaključno sa ovom porukom, završi se moj dan na Luštici, baš kada je sunce potonulo iza brda na hrvatskoj strani zaliva. Da li je to onda – to? Zar će 120 godina stare utvrde i beskrajno lijepa priroda, koje su decenijama stajale netaknute, uništiti ogromne mašine za samo par dana? Da bi neki turisti mogli uživati u novim hotelskim objektima tokom dva mjeseca, ostavljajući ih praznim tokom ostatka godine?

Da li je područje između plaža Rose i Dobreč, uključujući brojna utvrđenja, sada osuđeno da pretrpi istu sudbinu kao i ostrvo Mamula?

Šta se može učiniti da se to zaustavi? „Vjerovatno ne mnogo“, rekla je većina ljudi s kojima sam razgovarao.

Ipak, ova slika ispod koja pokazuje uništenje tvrđave Mamula, natjerala je Direkciju za inspekcijske poslove da naredi obustavu radova na ostrvu Lastavici u martu 2019. godine. Možda zajedno možemo uraditi nešto slično!!!

Izvor: fabiandittrich.com