Feljton: Njegoš i Lovćen (I dio)
1 min read
Povodom dvjesta godina od rođenja Petra II Petrovića Njegoša – lovćenskog Tajnovidca, na portalu IN4S, u nastavcima će biti objavljena knjiga „Njegoš i Lovćen“ pokojnog dr Ljubomira Durkovića – Jakšića, svojevrsno svjedočanstvo o stradanju Njegoševe kapele i nastojanjima da se Kapela vrati na prvobitno mjesto, vrh Lovćena, i time ispuni Njegošev zavjet.
Posebnu zahvalnost dugujemo priređivaču knjige Komnenu Bećiroviću, koji nam je dozvolio da ovaj dragocjeni istorijski materijal predstavimo široj javnosti i putem našeg portala.
Njegoš i Lovćen
Njegoš, koji je rođen pod Lovćenom u Katunskoj nahiji, za koju je u pesmi Nahije rekao: „Ti si mati srpske Gore Crne”, napisao je pesmu o poeti na Gori, ustvari o sebi na Lovćenu:
Ko je ono na visokom brdu – popeo se na krutoj litici,
smjelo sio na visinu strašnu
i veseli sa nje pogled baca,
put pučine mora kipućega,
gledi more kâse uzljuljalo,
kâvalovi za valovma trče,
stenju isti sa užasnom hukom
po prostoru nemirne ravnine,
ustrašeni Eolovim bičem
lome svoju silu neprestano
o okružne skale i bregove?
Taj ti isti bistro oko bača
put prestola svemogućeg Tvorca,
pogledima tamu prosijeca
tê prekrila polja poduranska
kako munja debele oblake.
On svud oči vesele okreće,
traži s njima, nikad ne prestaje,
velja djela Tvorca velikoga
da u pjesne slavu njemu poju,
sa tim pitâi veseli dušu.
Ono ti je sin prirode – poet,
tvorac mali najbliži Božestvu;
od drugije svije umni tvari
on najbliže sa mogućim Tvorcom
ima svojstvo te ga sa njim zbliža,
jer on može sazdati svjetove
u idejam’ visokoletećim,
kâno što ih Otac premogući
djelom sazda i evo ih kaza.
Taj poet-Njegoš je na Goru-Lovćen često izlazio i sa nje posmatrao Jadran kako njegovi valovi biju obalu. Na njoj je, na svoju slavu Đurđevdan, 1833, napisao kratku pesmu, kazavši za sebe šta je po veri, patriotizmu, zavičaju, pismu, jeziku, narodnosti i duhu:
Ime mi je vjeroljub, prezime mi rodoljub.
Crnu Goru, rodnu grudu,
kamen paše odasvudu.
Srpski pišem i zborim,
svakom gromko govorim:
narodnost mi srbinska
um i duša slavjanska.
Njegoš je od samog svog dolaska na vlast vodio borbe protiv susednih Turaka, a i protiv zla domaćega, izdajnika poturica, rasrbljenika, kao i protiv austrijskih vlasti. Da bi s Austrijom rešio pogranične sporove, zalagao se za razgraničenje radi čega je uspostavljena zajednička komisija koja je na tome radila od 1837 godine. Prilikom tog razgraničavanja pristao je na ustupanje prava,jurisdikcijskih i zemljišnih, manastira i crkava u Boki Kotorskoj samo da bi u ime Crne Gore, koja je i od Austrije smatrana turskom teritorijom, on potpisao 1841, ugovor o uspostavljanju granice, čime je udario temelj budućem priznanju nezavisnosti Crne Gore 1878, na Berlinskom kongresu, kada je ista granica prema Austriji priznata.
A da bi zaustavio austrijske dalje prohteve o osvajanju Lovćena, Njegoš je 1845, sazidao crkvu na Lovćenu, posvećenu Svetom Petru Cetinjskom, sebi za grob a Crnoj Gori granični beleg-simbol slobode prema Austriji.
Ali Austrija nije to poštovala već je stalno želela da Lovćen dobije na bilo koji način. Ta želja joj se ostvarila u toku Prvog svetskog rata kad su, krajem 1915, hrvatske i muslimanske, bosansko-hercegovačke jedinice, pod komandom hrvatsko-austrijskog generala Sarkotića, zauzele Lovćen i teško oštetile crkvu na njegovom vrhu. Iduće godine, u avgustu mjesecu, bečka vlada, u nameri da oduzme Lovćenu karakter svesrpskog svetilišta, prinudila je mitropolita crnogorskog Mitrofana Bana, da se izvrši ekshumacija Njegoševih ostataka i da se snesu na Cetinje. Tu su ostali sve do 1925 kad je, nastojanjem Srpske Pravoslavne Crkve i kralja Aleksandra, Njegoševog krvnog srodnika rođenog pod Lovćenom, vladičina zadužbina na Lovćenu, na istom mjestu i u istom obliku, bila obnovljena, a Njegošev prah u nju svečano vraćen, uz prisustvo kralja i kraljice i najviših crkvenih i svetovnih predstavnika te uz opšte narodno slavlje.
Međutim, vlada Republike Crne Gore, uprkos činjenici što je unela vrh Lovćena sa njegoševom kapelom u grb Republike, pokrenula je, početkom 50-ih, ideju da se gradi novi spomenik na Lovćenu, ali u skladu sa vladajućom ideologijom, bez religioznih obeležja. Posao je predložen, preko ondašnjeg jugoslovenskog ambasadora u Vašingtonu, Vladimira Popovića, rodom iz Brčela, vajaru Ivanu Meštroviću, koji je za vreme Drugog svetskog rata, po odobrenju Ante Pavelića, legalno napustio Hrvatsku i nastanio se u Americi. Kao što se vidi iz prepiske, vođene 1952-1953, između Vladimira Popovića i Ivana Meštrovića, ovaj je taj predlog utoliko jedva dočekao što je odavno imao pretenzija na Lovćen. Osim tih pisama, o angažovanju Vladimira Popovića, inače prohrvatski nastrojenog, za podizanje mauzoleja na Lovćenu svjedoči sin Ivana Meštrovića, Mate Meštrović.
On se 1971, sreo u Dubrovniku sa tada već penzionisanim Popovićem, da bi iduće godine objavio razgovor koji je tom prilikom imao sa njim. Tu, između ostalog, stoji: „Poznavao sam ga (V. Popovića) od ranije kada je bio u stalnom kontaktu s mojim pok. ocem Ivanom Meštrovićem u vezi s podizanjem Njegoševog spomenika na Lovćenu”.
Iako je Meštrović bio emigrant, uz to proustaški nastrojen, pada u oči u prepisci između Popovića i Meštrovića, velika snishodljivost Titovog diplomate i njegovo oduševljenje idejom novog spomenika na Lovćenu po zamisli hrvatskog vajara.
Druga značajna politička ličnost koja je tada ispoljila slično oduševljenje, bio je Milovan Đilas, koji će ubrzo pasti u tešku nemilost režima u koji je bio sebe nepoštedno ugradio. On se u svojoj knjizi o Njegošu na nemačkom jeziku, pisanoj 1957-1959, u zatvoru u Sremskoj Mitrovici, izražava krajnje panegirično o Meštrovićevom spomeniku Njegošu: taj spomenik navodno nastavlja vrh Lovćena, spaja Njegoša sa planinom, daje viziju vlastitog doba, urezuje Njegoševu poeziju u skulpturu kako bi je svet uvek mogao držati pred očima, itd., itd.
Međutim, Đilas, nekih desetdvanaest godina kasnije, kao da izlazi iz tog bunila pa se u pismu od 8 marta 1971, upućenom Komnenu Bećiroviću, koji mu je tražio da se povodom velike polemike koja se digla oko Lovćena, oglasi u zapadnoj štampi, izražava sasvim suprotno. On veli da je pohvalu Meštroviću pisao u vreme kad je javni život bio prigušen, da je rušenje crkvice na Lovćenu naopak i bezuman posao, iako se deklariše kao veliki Meštrovićev poštovalac, da se nije još oglasio kako ne bi u očima Hrvata ispao kao srpski nacionalista, i tome slično.
Isto tako Đilas je iz srpskog izdanja svoje knjige o Njegošu, objavljene 1988, izbacio svoju pohvalu Meštroviću.
Uprkos opštem otporu koju je izazvala ideja da se ruši postojeći spomenik na Lovćenu i na njemu gradi drugi po zamisli Meštrovića, ta ideja je stala da se sprovodi u delo, posebno posle susreta između Josipa Broza i Ivana Meštrovića 1959 na Brionima. Izgleda da je odlučujući momenat za to bila Brozova poseta Cetinju 1968, nakon čega je usledila odluka Skupštine opštine Cetinje da se ukloni Njegoševa zadužbina sa Lovćena i na njenom mestu podigne mauzolej.
Cetinjski odbornici na čelu sa Petrom Tomanovićem su se navodno pozvali na odluku vlade Crne Gore iz 1952, koju do sada niko nije video. Svi otpori tom vandalskom projektu, kako u zemlji tako i vani, bili su uzaludni, pošto se u njega totalno uključila država politički, propagandno i finansijski. Radovi na rušenju kapele i zaravnjivanju Jezerskog vrha otpočeli su 1970, da bi trajali četiri godine i završili otvaranjem mauzoleja krajem jula 1974.
Ipak Cetinjska mitropolija se suprotstavila ovom poduhvatu tužbom Ustavnom sudu Jugoslavije protiv Republike Crne Gore, opunomoćivši advokate Jevta Popovića iz Nikšića, Slobodana Subotića, Veljka Kovačevića i Nikolu Radovića iz Beograda, i zamolivši mene da pripremim istorijske dokaze o Njegošu i njegovoj crkvi na Lovćenu. Spor je vođen oko toga da se Njegoševa zadužbina na Lovćenu ne ruši i iz nje ne iznose Njegoševe kosti, a pošto je to 1972, urađeno, da se ponovo obnovi Njegoševa crkva i da se u nju vrate njegove kosti. Za vreme toga sudskog spora ja sam 1971,objavio obimnu knjigu Njegoš i Lovćen. Međutim, Ustavni sud Jugoslavije na čelu sa Blažom Jovanovićem je tužbu Mitropolije vratio Ustavnom sudu Crne Gore koji je presudio da se kapela ruši a podiže mauzolej.
Ova moja druga knjiga Njegoš i Lovćen dopunjava novom gradnjom i dokumentima, istoriju Njegoševe zadužbine na Lovćenu zaključno s obnovom 1925. To će korisno poslužiti prilikom njenog budućeg ponovnog obnavljanja na istom mestu a prema postojećim originalnim planovima iz vremena njene prve obnove, koji se ovde publikuju. Time će se ostvariti ne samo Njegoševa želja već i zahtevi mnogih naših domaćih rodoljuba, ali i onih koji žive van granica Jugoslavije, od kojih ovde ističem književnika Komnena Bećirovića iz Pariza, koji je pitanju Lovćena dao međunarodne razmjere.
Otvaranjem pitanja Lovćena, nakon sedamnaest godina ćutanja, upravo Slovom o Lovćenu Komnena Bećirovića u NIN-u od 10 decembra 1989, i mnoštvom napisa koji su usledili, digao se u srpskom javnom mnjenju veliki val za povratak Njegoševe kapele na Lovćen. Čak je u tu svrhu, 24 oktobra 1990 u Podgorici, stvoren Pokretački odbor od uglednih ličnosti iz raznih oblasti našeg kulturnog života. Za kratko vreme taj Odbor je razvio tako živu delatnost da bi poduhvat povratka kapele na Lovćen već verovatno bio ostvaren, da raspad Jugoslavije, čiji su glavni vinovnici bili Hrvati, a zatim ratovi koji su usledili, nisu to onemogućili.
Preostaje nam da sve činimo da se lovćensko kandilo u nama ne utuli, pre no što se jednog dana opet na Lovćenu ne uždije.
Mora da se raduje iz okrilja Gospodnjeg velika duša našeg Ljuba Durkovića pred ovim talasom istine o Lovćenu koji sa portala INS-a iscjeljujuće zapljuskuje široku javnost.
Pogotovo posle gluparija i bljezgarija koje je Pobjeda nedavno objavila na tu temu.
Još kad bi neko od naših mladih vrednih Srba-Crnogoraca skenirao i time omogućio postavljanje na mrežu, veliku Durkovićevu knjigu Njegoš i Lovćen, izašlu 1971, i specijalni broj časopisa Umjetnost, objavljen naredne 1972, pod naslovom Sumrak Lovćena po čuvenoj slici Petra Lubarde, a koji je odmah bio zabranjen od strane Brozovog režima upravo zato što je donosio punu istorijsku istinu o Lovćenu i njegovom stradanju što se tada uveliko odvijalo.
U danasnjoj Nemackoj postoje sesnajest pokrajina-Savezne drzave. Da vas ne zamaram kod „kolege“ Google nacicete njihova imana i njihpvu istoriju. Bavarac, Saksonac gradjanin ,iz Hamburga ili iBona itd., koda dalje daje svoje podatke i poreklo svako od njih se izjasnjava ka DEUTSCHE.
Zasto se Srbima osporava da imaju pokrajine koje su srpske i da tu zive Srbi?
Srbi su skloni verovanju u svetske zavere, ali ova svetska borba za unistenje i ponizenjem Srba i Srbije traje vec vise od nekoliko vekova uporna i sa sistemom.
Primitivci vrlo brzo i lako prihvataju novotvorije. To se koristi od strane onih koji ne zele dobro Srbiji iz kojekakvih razloga i stvaraju nove nacije i nove jezike. Bio sam mlad kada su komunisti stvorili MUSLIMANSKU NACIJU. Moje tadasnje drustveno-politicko znanje bilo je skromno ali sam se zgrazavao takvom silovanju iz ideoloskih komunistickih razloga takvoj jednoj idioteriji, kada se zna kako se definise Narod i Nacija. Drugovi Marks i Engels su takodje misljenja da se Narod ne odredjuje po veri vec po drugim kriterijima. Vidim paralelu u Crnogorskoj Naciji, Bosnjackoj Naciji i crnogorskom i bosnjackom jeziku. Srpski zet Albert Einstein je rekao: Vasiona mozda ima granice,da ljudska glupost nema granice u to sam siguran.Glupa i naucno nedokazana prepucavanja ko je Srbin, a ko Crnogorac prelazi u raspravu bez granica i pogoduje samo trecem koji trlja ruke na usijanim glavama i budalama koji nepoznaju istoriju i svoje poreklo..
Zbilja, svasta li se ukotilo u Milovoj drzavi, kao ovo abezina Senelez sto Crnogorce brani ruseci Njegosa zbog njegovog srpstva!
Kakva je prokletinja ovaj Sanelez?! Sto nije toliko poletan da brani Njegosa od Bosnjaka koji bas ovih dana na svojim sajtovima osiplju na Vladiju drvlje i kamenje, koliko ga brani od Srba?! Pa jos Srbima prijeti, dok na muslimane, nesrecnik, ne smije ni kuknuti! Ili je mozda i sam muhamedanac, sto bi u tom slucaju bilo razumljivo. A koliko je naobrazovan, vidi se i po tome sto trtlja da je Sima Milutinovic Sarajlija, velikan srpske kulture, zarazio Njegosa srpstvom i mijesa ga sa izvjesnim Simom Milosevicem po kome se zove odmaraliste u Igalu, uprkos cinjenici da je Njegos ispjevao svome ucitelju velicanstvenu Posvetu svoje bozanstvene Luce! Zaista ruglo od Crnogorca ovaj Sanelez!
„Gospodine“ Sekula, zar si pao na ove grane da ovako komentarišeš. Pošto tvojim psovkama i „dokazima“ da Crnogorci nijesu Crnogorci, da su sve i svašta, da su niko i ništa a oni se i pored svega toga ne pomjeraju iz Crne Gore niti hoće u tvoj nebeski narod pa makar ih ti tada i pozlaćivao, sad si prešao na najprimitivnije psovke . Što se tiče lične higijene sigurno su čistiji od tebe koji svoj zadnji kraj nijesi očistio možda ni pet godina no kad ideš širiš noge jer ti smeta osušena tvoja lična baljega! Bravo, Sekula, eto uspio si da me ubijediš da ne valja biti Crnogorac no treba da budem -ti!
Gospodo Đilasovi kopilanci, niko od nas ne prisvaja ama baš ništa crnogorsko (malisorsko). Ne zato što smo pošteni već zato što se nema šta prisvojiti. Budite objektivni, Crnogorci su do prije dvije-tri decenije šapom brisali prkno. I dan danas u prestonici Crne Gore ljudi se okupaju jednom-dvaput u godini dana.
Gospodo crbi, što se više autosugestijom nabjeđujete da ste prvenstveno vi sami pa i svi ostali Crnogorci Srbi to ćete na kraju doživjet veće razočarenje. Nema ništa od crnogorskog srpstva. Kad prije 2006. i pored prisustva tzv „Sedmog bataljona“ Crna Gora nije postala dio velike Srbije, danas sigurno nikad, i ponovo nikad, neće biti dio ni male ni velike Srbije. Što više prisvajate sve crnogorsko od zemljišta, istorije, kulture, vjere, najznačajnijih književnika koje pretvarate u tajnovidce, kad budete uviđeli da vam je to sve bilo uzalud, doživećete ogromno razočarenje zbog neuspjeha te zle misije. Kad se na kraju budete totalno razočarali tek tada će Crna Gora ostat na miru i raspolaganju svojim pravim građanima Crnogorcima i svima onim koji se osjećaju Crnogorci.
Ne treba mi sami ništa da se „nabeđujemo“, kako Vi kažete. O tome ko su Crnogorci i kojoj crkvi pripadaju, dva najslavnija Petrovića, Svetitelj i Genije, kažu sledeće. Sveti Petar Cetinjski, 16. februara 1822. godine, dajući blagoslov pećkom jeromonahu Sofroniju za skupljanje pomoći za Pećku Patrijaršiju, u poslanici Crnogorcima i Brđanima kaže da je Pećka Patrijaršija „srpska crkva sveta slavenosrpskoga naroda i mati svijeh srpskijeh crkavah, u koju su patrijarsi naši stojali i cari naši ogradili“. Petar II, 1848. godine na Cetinju kaže Matiji Banu: „Treba najprije da se Srpstvo oslobodi i ujedini. Ja bih tada u moju Pećku Patrijaršiju, a knez srpski u Prizren. Meni duhovna, a njemu svjetovna vlast nad narodom slobodnim i ujedinjenim“. Da su Crnogorci Srbi, da su uvek pripadali Pećkoj Patrijaršiji, odnosno Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi, svedoči celokupna istorija Crne Gore, Mitropolije crnogorsko-primorske i svetorodne loze Petrović Njegoš. Onima koji to ne vide, ili ne žele da vide, najsrpskiji srpski vladika, besmrtni Petar II, u Gorskom vijencu kroz usta serdara Ivana, poručuje:
„Budale su s očima slijepe,
koje vide, a zaludu vide“.
Ovo je shto bi rekli „manuscript“ tipican pis novaka cirova adjica (namerno malijem slovima..).
On tmao na sovinistickom nacio- portal Bosnjaka I nesot malo Cgca Analitici koristi istu retoriku…eov I Sekula ce to prepoznat..:
svako malo nas naziva- crbima, il cvrbima (sa malim slovom ce) I koristi buljuk niteche-ova tipa:
Labud Dabanovic, Mi$a, Gaga, GOGA, Vergilije, Baresi.
Ukriva se ka zmija shto i jest i to ANBvoska sa stotoinu noga…
Odhebi mladino novace (lijepu si skolu bome izuchio od starine novaka..!) bezglavicu, ustaski povjesnice koji je „krivotvorio“ i diplomu Univerz. u Zagiju- nema te ni na tamo po spisku da si ga ikad svrshio..
Koliko mrziš zagrcnuo si se pa ti ni jedna riječ nije ispravna! Polako,junače, moš se udavit, sjedni, odahni, razmisli, priđi kompjuteru, i piši. No bez obzira koliko mrziš, poštuj pravopis i nikog ne vrijeđaj time što ćeš mu ime napisat malim slovima. Najbolje ti je da mu ime jednostavno preskočiš. U stvari kad ne umiješ da ljudski komentarišeš već isključivo da podbadaš, vrijeđaš i psuješ ne brukaj i sebe i ovaj portal đe se javljaju i ozbiljni ljudi. Nema šanse da ti se svi komentari mogu dopast. Tek bi tada portal bio nikakav. Ni meni se mnogi komentari ne sviđaju ali nikog ne psujem već pokušavam da ga ubijedim u svoje mišljenje. Pismeni, nemaš pravo na takav Nick a da napišeš mali komentar sa 1001 greškom!
Svaka cast Komnenu sto je ispunio amanet svoga velikog prijatelja Ljubomira Durkovica te istina o Lovcenu, sto je vlast uporno krije, moze da izadje na videlo.
Veliko hvala Gojku i njegovoj ekipi sto je cine dostupnom.
Hvala i odpozdrav čitaocima koji me pozdravljju. Ja sam samo ispunio amanet moga velikog prijateljlj Ljubomira Durkovića Jakšića koji je svojim radovima, posebno knjigom Njegoš i Lovćen, izašle 1971, a koje je ova nastavak, naoružao sve nas argumentima u borbi za Lovćen Njegošev. Posebno hvala našem neumornom Mihajilu Rundu, s napomenom da, kad je riječ o mojim precima više odgovara reći morački hajduci među kojima su naravno bili među prvima moji Trebješani, veliko bratstvo ubjeglo od turskoga zla1792 iz Hercegovine u moračke gore odakle su decenijama ratovali protiv svojih vjekovnih dušmana uz obostrane žrtve. Tako je glava moga pretka Jezdimira, zvanog Bećir, okapala na zidinama Onogošta, a glava njegovog pogubitelja Fazli bega Ibričića na kocu u Ljevištima pod izvorom Morače. Ko se ne osveti, taj se ne posveti. Baš je Njegoš za to učinio Rada Bećirova, pradjeda moga, stotinašem.
Takođe čestitam mome prijatelju Ivanu Radoviću čiji je komentar pravi mali esej.
Koristim priliku da obavijestim posjetioce INS-a da je Ivan Radović jesenas objavio odličnu knjigu o stradanju hrama i praha Njegoševa, pod austro-ugarskom i komunističkom okupacujom, knjigu naslovljenu Njegoš iznad Lovćena u izdanju Istočnika Eparhije Kanadske.
Šanelez, crnogorski (malisorski) bastardoviću, ako neki učitelj Milutinović tako lako ispere mozak jednom vladaru, to o njemu ne govori ništa ali govori mnogo o kopitarima kojima je Njegoš bio vladar.
Nijesam ni primijetio grešku kad sam htio reći Sima Milutinović Sarajlija omaškom sam napisao Milošević. Nije ni čudo toliko nam je Milošević u glavi i toliko se toga lošeg od njega vrti u našim životima da se napravi jedan ovakav lapsus na radost Mihaila Runda i Sekulice. A taj Sima Milutinović Sarajlija je uspio da kao Njegošev učitelj usadi u njegovu mladu glavu virus srpstva, virus kasnije ideje o velikoj Srbiji. Na ovaj ili onaj način prevarili su najznačajnije Petroviće i podmetnuli im kukavičje jaje srpstva. To se posebno ružno odrazilo u životu kralja Nikole koji je bio ubijeđen da može postat kralj svijeh Srba pa je siromah naredio popis crnogorskog stanovništva gdje piše da su svi Srbi!? Kao nagradu za to Srbi su ga detronizovali i prognali da skapa u izbjeglištvu i sirotinji. Eto mu njegovog srbovanja!
Ne radujem se ničijem lapsusu, „Šeneleze“! Plitak je tvoj nauk, nekadašnji Srbine. Nisi ni dostojan da pominješ svetorodnu lozu Petrovića i kralja Nikolu, koji su od njihovog postanja bili i ostali Srbi. Kralj nije stradao zato što je „srbovao“, već zbog pokušaja uspostavljanja separatnog mira, u sred rata, sa neprijateljem. To mu narod nije oprostio. A ni naši saveznici.
Pitam te – zašto se ne potpišeš? Zar se stidiš svojih riječi?
Poštovani gospodine (gospođo) „Šanelez“, nema Sima Milutinović Sarajlija nikakve veze sa Njegoševim srpstvom. U osmovekovnoj istoriji Zetske Episkopije, kasnije Mitropolije, među episkopima i mitropolitima bilo je svetitelja, velikih duhovnika, genija, velikih državnika, ispovednika, istoričara, filosofa, svetski poznatih bogoslova, velikih pesnika, književnika, prevodilaca… Ono što je za sve njih zajedničko, to je da su u nacionalnom pogledu sebe smatrali Srbima. Vladika Sava u pismu Dubrovčanima 1768. kaže da je Crna Gora „jedan cvijet na vas svijet što jošte može se serbska zemlja pohvaliti“. Vladika Vasilije, u posveti svoje „Istorije o Crnoj Gori“, štampanoj u Moskvi, za sebe kaže da je „pastir slavenosrpskoga crnogorskoga naroda“. Sveti Petar Cetinjski, uoči boja na Martinićima 1796. godine, poziva Crnogorce i Brđane da pokažu da „u nama neugašeno srpsko srce kuca i srpska krvca vrije“. Zato i ne čudi što se toliko oduševio pojavom i ličnošću Vožda Karađorđa. To oduševljenje preneo je i na svoga sinovca Petra II, a ovaj ga je pretočio u „Posvetu prahu oca Srbije“ u Gorskom vijencu. Petar II, koji svoje delo „Pustinjak Cetinjski“ posvećuje kao „Srbin srpskom rodu svome“, oduševljen onim što se dešavalo burne 1848. godine, u pismu Knezu Aleksandru Karađorđeviću kaže: „Neka se krv srpska rijekama prolije, neka stradanije bude koje hoće, samo silno i sveto ime Karađorđevo neka bude nepreklono na opredelenije sudbe“. Knjaz Danilo u svom „Zakoniku“ kaže da u „Crnoj Gori nema nikakve druge narodnosti do jedine srpske“. Što se tiče nacionalnog programa knjaza i kralja Nikole, o tome živopisno svedoči ikona naslikana 1876. godine, koja se čuva u riznici Cetinjske Mitropolije. Na ikoni je naslikan lik mladog knjaza naslednika Danila, u crnogorskoj narodnoj nošnji, okružen likovima Svetog proroka Danila i Svetog Spiridona Čudotvorca. Između lika Hrista Spasitelja i Knjaza Danila, naslikan je anđeo Gospodnji koji u rukama nosi carsku krunu Dušana Nemanjića da bi njom krunisao knjaza naslednika. Sveti Spiridon drži svitak papirusa sa molitvenim napisom: „Gospode spasi blagočestivog Prestolonaslednika Crnogorskog Danila Petrovića i podaj mu mirno i dugovečno carstvovanje Srpskom Državom“.
Hvala od srca Redakciji IN4S na ovom divnom feljtonu.
Imao sam prilike, hvala Bogu, da tokom dvogodišnjeg stručnog usavršavanja u Laboratoriji za metaluršku fiziku CEA (Commissariat à l’Énergie Atomique) Saclay u Parizu lično upoznam i sprijateljim se sa Komnenom Bećirovićem, tim aristokratom duha, čovekom koji u „gradu svetlosti“ decenijama neumorno širi svetlost istine o srpskom narodu i njegovim svetinjama.
Kao što je u rukama Mandušića Vuka svaka puška ubojita, tako je i svaka reč Komnena Bećirovića hrabra, otvorena, duhovita i lekovita, uvek u slavu Božiju i za čast svoga naroda.
Gledajući velike uspehe koje Komnen ima u bitkama za očuvanje svetinja srpskog naroda, na pamet mi padaju dve narodne izreke: „Boj ne bije svijetlo oružje, već boj bije srce u junaka“ i „Boj ne bije broj, već soj“.
Kada se jednog dana, ako Bog da, obnovi Njegoševa zadužbina na Lovćenu, imena Komnena Bećirovića, zavetnog borca za Lovćen Njegošev, kao i dr Ljubomira Durkovića-Jakšića, čuvara Njegoševog zaveta, trebala bi u njoj biti upisana zlatnim slovima.
Šta reče „Šanelez“, Njegoševo srbovanje pod uticajem Sime MILOŠEVIĆA Sarajlije? Ne znam šta da kažem vama političkim Crnogorcima, više ni prezira dostojni niste. A otkud mu ovaj dodatak Njegoš uz prezime, da nije u pitanju kakav crnogorski termin ili opet neki falsifikat? I niko ne proglašava Crnogorce za ono što nisu. Riječ Crnogorac je samo prevod na srpski jezik albanske riječi Malisor. A Malisori su, kao što znamo, Albanci koji naseljavaju krajeve oko Prokletija. Dobar dio Malisora (Crnogoraca) se u vrijeme Nemanjića i Crnojevića doselio na jezero, doline Zete i Morače, primio srpski jezik i vjeru. Prema tome, danas Malisori (Crnogorci) imaju pravo za sebe reći da su Srbi ili da su Šiptari. Oni ne mogu sebe nazivati Crnogorcima (Malisorima) jer je to toponim a ne etnonim kao Srbin ili Albanac.
I dočekah ovaj dan! Ovaj veličanstveni tekst se objavljuje danas da popuni veliku prazninu u mnogim glavama i srpskim i crnogorskim! Nema boljeg poznavaoca toga vremena od profesora Ljubomira Draškovića-Jakšića! Njegoš i Lovćen! Kako samo naslov gordo zvuči!Prvo izdanje se razgrabi još davno, a drugo je danas među nama zahvaljujući našem vrijednom Komnenu, potomku čuvenih hajduka iz Morače – Bećirovića. Ostareli i bolesni profesor stavio Komnenu u amanet i na obraz već poznati tekst, da ga uobliči i bogato dopuni u divno štivo na radost svim pokoljenjima. A ja sam ovaj tekst već odavno „progutao“ , pa ipak ne mogu ga se nagledati , radost je moja bezgranična i želim da svaki Srbin i svaki Crnogorac koji se više Srbinom ne osjeća, da ovo pročita. Neće mu se više dešavati omaške kao gornjem „Šenelezu“ da Simu Milutinovića zamjeni sa Simom Miloševićem! A zbog čega krije svoje ime? Niko od nas to ne smije da radi kada je pred nama gorostasni Njegoš i vječi Lovćen, mi im u oči moramo pogledati! Ne „Šenelezu“, ima Crnogoraca i biće ih dok bude ovoga svijete i vijeka! Ali zašto ih u vlačiti u tek osnovanu naciju (zvanično 1.maja 1945!), kad su oni odvajkada Srbi bili i govorili srpskim jezikom? Grijeh je na tebe „Šenelezu“, gdje će ti duša? Vječna hvala profesoru Durkoviću i bratski pozdrav i hvala njegovom sledbeniku, našem Komnenu Bećiroviću.
Sve bi bilo OK samo da je Crna Gora dio Srbije. Ovako ostaje vam „borba neprestana“ da pokušate da prevarite Crnogorce da su Srbi. Njegoševo srbovanje pod uticajem Sima Miloševića Sarajlije iznjedrilo je ono „Srpski pišem i zborim“ itd. Vi svaki propust kod Petrovića koristite da dokažete da Crne Gore i Crnogoraca nema i da su lažna zemlja, lažni narod i da imaju lažnu vjeru! Tim izazivate strahovite simpatije kod crnogorskog naroda. Neće vam to na dobro izać!
Slijepče kod očiju… ako imaš diagnozu da te čovjek žali, ako nemaš da ti se smije!
Ime mi je vjeroljub,
prezime mi rodoljub.
Crnu Goru, rodnu grudu,
kamen paše odasvudu.
Srpski pišem i zborim,
svakom gromko govorim:
narodnost mi srbinska
um i duša slavjanska.
Evo vam dokaz, antinjegoševci, ovo ne možete poreći!
Svaka čast, dobri ljudi, Komene, javi kad dolaziš ponovo u Moraču!
Istorijski biser! Pozdrav Komnenu i portalu IN4S iz Čikaga!
I ovamo vas rado čitamo!
Čestitke Redakciji IN4S što se u godini velikog jubileja potrudila da nam predstavi i dokaže pravu Njegoševu misiju koju je vodio za srpski narod i ime!
Pozdrav za Komnena Bećirovića!