Feljton: Njegoš i Lovćen (VIII dio)

Pisanje nekih listova na hrvatsko-srpskom jeziku o Lovćenu, Njegošu i protiv Srba

,,Bog vas kleo, pogani izrodi”.
                                                       ( Gorski vijenac, str, 75)

U pisanju o Lovćenu i protiv Srba i njihovog Njegoša za vreme rata istakli su se dva lista na hrvatskosrpskom jeziku, dubrovački Prava Crvena Hrvatska i zagrebački Ilustrovani list, prvi tekstovima a drugi više slikama i karikaturama.

Još pred izbijanje rata, u Pravoj Crvenoj Hrvatskoj izašao je članak Pitanje Južnih Slovena, u kome se govorilo da pobeda srpske vojske „na Balkanu i ratna slava opoji sva junačka srca, a najviše omladinu”, te obnovi jugoslovensku ideju, koja je pre bila Gajeva i Starčevićeva, ali je nisu hteli primiti Srbi. Međutim, Hrvati su bili uvek za velike ideje, ali nisu bili praktični, zato su se bojali novog pokreta.

„Jer dok je ova ideja iz Srbije došla, i dok Srbija u Hrvatskoj podržava ovaj pokret, dotle se i sami Srbi u Srbiji za takav pokret puno ne zagrijavaju. Zar bi Srbi pristali na to da žrtvuju svoje ime, svoju povest, svoju književnost, a da se stope u novi jugoslavenski narod?” Oni to nisu prihvatili za vreme ilirskog pokreta, a kamo li sada kada su opojeni pobedom.

„Nacionalistički pokret, dakle, pokret ide za nemogućim, a njegov bi konačni uspjeh bio taj, da nestane hrvatskoga naroda, da se ne spomene više hrvatsko ime, da ne bude više hrvatskog jezika, hrvatske povijesti, ni hrvatske književnosti”. Međutim, „skoro će budućnost pokazati”, da je jugoslovenski pokret „velika utopija”.
Sa ove pozicije, ovaj list je pisao o Lovćenu, Njegošu i protiv Srba, i već u članku Narod je progovorio, oštro je osuđeno ubistvo Ferdinanda, podvlačeći da Hrvati i Srbi nikada nisu mogli doći do ujedinjenja, „ili čak da se s njima indentifikuju”. Prema tome, sada kada se hrvatski narod probudio, ko bi se od vođa „srbo-hrvatskih” i jugoslovenskih smeo pojaviti pred narod sa nekom zajedničkom idejom? Odmah iza ovog prikazuju se demonstracije, koje su nastale posle ubistva u Sarajevu.

Demonstracije su bile i u Dubrovniku, Palama, Pločama i Grudi. Skidane su srpske zastave, razbijani natpisi sa ćirilicom, a u Srpskoj pravoslavnoj crkveno-školskoj opštini, Srpskoj čitaonici, „Radničkom društvu”  i Srpskom gimnastičkom društvu „Dušan Silni”, uništen je ceo inventar: knjige, stolovi itd. U Konavljima su preko tri stotine radnika Srba iz Hercegovine i Crne Gore otpuštene sa posla kao „težaci” i proterani preko granice.

U daljim člancima, ubistvo u Sarajevu za Hrvate smatrano je kao “grozni zločin”, koji je izvršio beogradski đak Gavrilo Princip, jer je Ferdinand od svih Slovena najviše voleo Hrvate, i da je njegova žena Sofija imala da sedne na hrvatski presto. Zbog toga je objavljen članak Na oružje Hrvati! Vaš kralj vas zove! U njemu se isticalo da Hrvatima „izvan granica Monarhije opstanka nema”, i da je „Hrvatska u pogiblji” , dok se u daljim napisima tvrdilo da je rat protiv Srba pravedan.

Krajem 1914, u članku Pad Biograda, javljeno: „Biograd je pao! Hrabra naša vojska Pete armije, pod zapovedništvom generala Franka, pobedonosno i svečano ulazi u Biograd na 10 sati ujutru onog dana kad se po cijeloj našoj zemlji, našoj državi slavi rijetki god milog nam vladara”. Na bedemima Kalemegdana zalepršala se Austro-ugarska zastava.

„Pad Biograda, prijestonice Srbije, ali i gnijezdo urotnika i ubojica, kamen smutnje i glavni prouzročitelj ovog svjetskog rata”. Zato „pad je Biograda i srpska se svijeća gasi”. Po zauzeću Beograda, general Frank je čestitao caru Franji „66-godišnjicu vladavine”, za koju mu je i osvojio Beograd.

Jedna od prvih naredbi okupatora u Srbiji bila je i zabrana upotrebe ćirilice, i da se jezik ne naziva srpsko-hrvatski, nego samo hrvatski, a pokrenute Beogradske novine štampaju „dakako latinicom, po novom kalendaru, te ijekavštinom”. U julu 1915, u članku Jedinstvo Hrvata tvrdilo se da su Srbi hteli da unište Hrvate, ali se pokazalo da su „osvanuli ti Hrvati, kao junaci u Srbiji, i neka se zna za njih. Od sada pamtiće i Srbi hrabru mišicu hrvatsku”, dok se docnije javilo iz Beograda da su u knez Mihailovoj ulici bile radnje pod vojničkom stražom, koju su sačinjavali „sami Bošnjaci. Tako sada opet čuvaju Biograd fesovi”.

Prema tvrđenju ovoga lista, početkom 1915 guverner Bosne i Hercegovine, Sarkotić, posetio je Banjaluku, na čijem dočeku nije bilo predstavnika Srpske pravoslavne crkveno-školske opštine, kada je izjavio da ima poverenje samo u rimokatolike. U jednom od novembarskih članaka 1915, naslovljenom Srpsko-hrvatski, javljalo se da je Zemaljska vlada Bosne i Hercegovine zabranila upotrebu ćirilice, ali da je dozvolila da se jezik zove srpsko-hrvatski, a ne kao što se ranije zvao „bosanski ili naški”. Pošto se i u Dalmaciji tada jezik zvao srpsko-hrvatski, a deca ga nazivala „nastavni” ili „srpsko-hrvatski”, list je protestovao, jer to daje prednost srpskom imenu i utiče u korist Srba, i zato je tražio da se zove samo „hrvatski”.

Povodom pada Lovćena, list je likovao od radosti. U članku od 2/15 januara 1916, objavljenom kao uvodnik, pod nazivom Historičeski dan, doslovno u celini stoji:

„Lovćen je zauzet! Ova vijest raznesena je munjevitom brzinom širom bijelog svijeta, proizvela je na svakoga duboki dojam i neizbrisivi utisak. Dok je nas napunila osobitim veseljem, naše vojnike i naše saveznike još voćim oduševljenjem, to je u redovima naših protivnika izazvala preneraženost, povećavale malodušje i prouzročila još veću pometnju.

Lovćen je zauzet! Tim će do brzo biti zapečaćena i sudbina cijele Crne Gore, te će morati da dijeli udes Belgije i Srbije. Prva je neminovna posledica tog historičnog događaja i pad Cetinja, glave Crne Gore, te skori bijeg gospodara brda kralja Nikole, koji će sada sa kraljem Petrom morat’ da se potuca od nemila do nedraga.

Lovćen je zauzet, i to mnogo prije nego li je iko očekivao, te je gotovo svak tim bio iznenađen. Samo cigla tri dana magao je da prkosi taj gorostas od 1758 metara visine našoj vojnoj sili. Utaman mu bješe i spjevano junaštvo vlastitih sinova, i pomoć Engleza, Francuza, Talijana i Srba.

Lovćen je zauzet i bez velikih žrtava, kojima se svak pravom nadao, jer ga je najvećma branio prirodni položaj. U tom je zaostao za svim drugim i slabijim svojim drugovima. Lovćen je zauzet! Od kolikog je značenja i zamašaja za dalji tok rata i našu državu taj događaj, nije moguće sada ni procijeniti. Kakva će promjena tim nastati i na politič-kom i na strateškom polju, to će nam istom valjda i skora budućnost pokazati.

Lovćen je zauzet! Tim Boka od Kotora postaje ratnom lukom prvog reda, da će joj teško biti slične naći, a engleskofrancuskoj floti neće se ufano više ni kraj pameti naći, da bi kušalo lomit zube o ovaj tvrdi orah. Upoznala je ona Boku Kotorsku dok su još sa Lovćena tutnjali njezini topovi, a škola kod Dardanela valja da ju više pameti naučila.

Lovćen je zauzet, a našim četama put otvoren u Albaniju, koji bolno mora da se to istom dojmi naših vjerolomnih saveznika Talijana. Italija nije ni pod koju cijenu htjela da čuje, da bi Lovćen bio ikad naš. Poznala je dobro njegovu vrijednost. A sad što će?

Lovćen je zauzet! Slava naših junaka još se veoma svijetom ori, novi vijenac resi našu bojnu silu, nova je stranica u našoj povjesti zlatnim slovima napisana. Lovćen je zauzet, padoše Berane, Galipolj očistiše od Engleza, ruska se toliko dugo u Besarabiji spravljena ofanziva izjalovila.  Talijani ne mogu ništa nego samo da „avaniti” viču, ali da se s mjesta ne miču, nemačka fronta prema Francukoj kao da je od stanca kamena, te se razbit’ nikako ne dade, nije li pri svemu tomu i prst Božji?”

U članku Potpuna kapitulacija Crne Gore,tvrdilo se da „jedna između najsjajnijih djela ovog rata, a u ratovima svih vremena, osvajanje Lovćena dovelo je sa sobom kao neminovnu posledicu i potpunu kapitulaciju Crne Gore”. Kralj i Vlada su 31 decembra. 1915/13 januara 1916 apelovali „na dobrohotnost pobjednika, pa zamolili da se zapođenu mirovni pregovori”, ali naša je Vlada zatražila bezuslovnu predaju, što je Crna Gora 3/16. prihvatila, pa je time kralj Nikola pokazao državničku mudrost, zbog čega ga svi hvale.

Odmah iza toga članka je i članak Boj o Lovćen, u kome se prenosilo ono šta je Pester Loud donosio od svog dopisnika, koji je posmatrao s generalom sa broda kako se Lovćen osvajao. To pisanje je glasilo: „U ponedjeljak u 7 sati na večer doprla je jedna kompanija u kojoj su bili dobrovoljci muslimani, do najviše glavice Lovćena. Naše čete su junački svladale i osvojile Lovćen”, posle čega se proslavila ova pobeda. U jednom drugom izveštaju toga peštanskog lista, bilo je napisano: „Prva grupa, koja je stigla na Lovćen, bila je od dobrovoljaca sastavljena pešatinska kumpanija, te je osobito radosno, da su se rame uz rame borili sred najžešćih bojeva „Hebljani” i muhamedanci dobrovoljci”. Ova se četa noću izmeðu 28 i 29 decembra 1915/10 i 11 januara 1916. pripremala za napad narednog dana za osvajanje Lovćena i zarobila 42 topa.

U trećem članku, pod naslovom Branitelji Lovćena, kaže se da su Lovćen branili princ Petar i general Mitar Martinović, a da su za pobedu odlikovani vojskovođe Keveš, Sarkotić, Trolman, Veber i drugi.

Posebni je članak bio Slavlje na vijest o predaji Crne Gore, u kome se opisuje slavlje u Dubrovniku, gde se vikalo: „živjela Hrvatska u Velikoj Austriji!” Grad je bio tri dana „u svečanom ruhu”. Dalje se, iz ovoga lista, saznaje da je guverner Crne Gore podmaršal Veber naredio da se zaštite kuće kralja Nikole, da je princ Mirko stigao u Beč, gde je u izjavama hvalio guvernera i austrougarske okupatorske vlasti, i tvrdio da Crnogorci nikad nisu mrzeli Austriju.

Isti ovaj list je septembra 1916, u članku Spomenik na Lovćenu zalagao se za podizanje spomenika, a već u januaru 1917 javljao je da je Sarkotić dobio titulu barona za zasluge, zašto su mu Dubrovčani uputili čestitku, jer su ga smatrali starim prijateljem. Te godine, list je isticao zasluge onih koji su osvojili Lovćen, među kojima su spominjali zemljaka Sarkotića. U julu je objavljen članak Glavni osvojitelj Lovćena (Bosanski bataljon br. 6, rit-majster Epler i satnik Starl), u kome se kaže da je car Karlo zapovedniku Bosne, Hercegovine i Dalmacije Sarkotiću u Sarajevu „podijelio naslov od Lovćena”, što je dobro uradio, jer su osvajači čuvenog Lovćena bili naši, o čemu je Sarajevski list, pod gornjim naslovom, objavio vest iz Dalmacije kako se tamo raspravlja ko je osvojio Lovćen, i zato treba da se ovde kaže istina, tj. da su Lovćen osvojili Bosanci sa kapetanom Starlom i rit-majterom Eplerom. Oni su 26 decembra 1915/9, januara 1916 zauzeli važan položaj od Krsca do Kuka, a tek dva dana pao je Štirovnik, blagodareći prve bitke. „Pred Bosancima je na stotine mrtvih i ranjenih ležalo”. Posle toga vođe Bosanaca su odlikovani.