Fenjer Božanske svjetlosti

Piše: o. Jovan Plamenac

Budući da su mnogi izložili svoja svjedočenja o mitropolitu Amfilohiju, već od kada mu se duša rastavila od tijela, namislih i ja, trudeći se da odolim sopstvenoj gordosti da se hvalim što sam ga poznavao i da guram sebe uz njega, nešto prozborim o krajeugaonom kamenu crnogorskog duhovnog bića ovog vremena, svjestan da je moje svjedočenje o njegovoj ličnosti samo pokušaj da u fildžan smjestim onoga kojem je i Vaseljena bila tijesna, kako je govorio.

Mitropolitu Amfilohiju dom je bila Evropa i zemaljski šar prošao je uzduž i poprijeko, a nikada nije otišao iz Morače. Izučio je najviše škole, a ostao je crnogorski težak. Bio je sagovornik, rame uz rame, i najučenijim umovima svijeta, na njihovim jezicima, i svojim satežacima na njihovim lokalizmima. Učestvovao je u rješavanju najsloženijih pitanja Crkve, i prizemnih sporova Crnogoraca. Moćni su ga čekali dok je na sebe primao nevolje nemoćnih.

Mnoge crnogorske čuke osveštane su njegovim stopama. Mnoštvo manastira i na stotine crkvišta, nakon što je on svojim štapom kucnuo o njihovo rasuto kamenje, vaskrslo je. Njegovom molitvom nikli su novi manastiri i mnoge nove crkve po Crnoj Gori, čak i dvije kojima bi se i carska Vizantija na vrhuncu svoje slave ponosila.

Duh Sveti, koji je u vidu plamenih jezika u dan Pedesetnice sašao na svete apostole, dodirom njegove ruke sašao je i na stotine sveštenoslužitelja. Njegovim nožicama postrižen je golemi buket monaha i monahinja.

Nije bio pastir samo od Boga mu povjerenom stadu ovoga svijeta, materijalnog, nego i stadu nematerijalnog svijeta. Krštene duše odvojene od tijela brutalnošću komunističke ideologije, koje zbog bogoborstva režima nijesu bile udostojene opijela, opojao je, svjedočeći jedinstvo bića Crkve ovog i onog svijeta.

Na njegov omofor, taj samar od Boga povjeren episkopu, utovareno je ogromno breme muke ljudi koji su došli da mu se požale, takođe i sagrješenja, od monaških i svešteničkih, pa i episkopskih, do onih od „najmanjih“ ljudi. Monasi i monahinje i mnogi drugi čiju ispovijest je primao smatrali su ga svojim duhovnikom; neki su doživljavali ispovijest pred njim kao svojevrsno dostojanstvo. „Ko, ja duhovnik; nikome ja nijesam duhovnik“, govorio je. Živio je na Svetoj Gori, uz jednog od najvećih duhovnika novijeg doba starca Pajsija, i osjetio je instituciju duhovništva izbliza. Nije se upustio u njenu vulgarizaciju. Bio je na poslušanju Bogu u buci svijeta.

Kroz njegovog duhovnog oca arhimandrita Justina Ćelijskog, angelski glas ga je prizvao da se iz pustinje vrati u svijet, iz monaškog podviga i tihovanja, iz predvorja Carstva nebeskog, u vrtlog briga materijalnog svijeta. Kao što je Bog iz pustinje prizvao „najvećeg od žene rođenog“, Svoga Preteču i Krstitelja, da najavi Izrailju Njegov dolazak, tako je i jeromonaha Amfilohija prizvao da Njegovu riječ posije na njivi srpskog naroda, koja je bila uveliko zakorovila. I kao što je sveti Jovan, neustrašivo ispovijedajući Gospoda pred Irodom, postradao glavom na tanjiru bludnice, Bog je mitropolita Amfilohije darivao stradalništvom u žrvnju obezboženosti naroda kojem je pripadao. Iz tog žrvnja izašao je hljeb koji je u duhu nahranio narod koji je Bog povjerio njemu i njegovom satrudniku i sastradalniku episkopu Joanikiju, pripremivši ga da primi Duha Svetoga koji je u ovo doba globalnog stradanja Crkve Hristove prodisao upravo u Crnoj Gori, kroz biblijske scene litija. Mitropolit Amfilohije, kao novi Mojsije, izveo je narod Crne Gore iz ropstva ovdašnjeg novopaganskog Faraona.

Silinom svog duha, rvao se sa alama ovoga svijeta koje su, nošene krilima ideologija, prvo komunističke, pa potom njenog prirodnog produžetka globalističke, narodnu dušu zatvarale pred Hristom. „Caru carevo, a Bogu Božije. To znači Bogu i srce, i dušu, i biće, i tijelo, a caru paru – porez koji mu pripada. A kada ti car traži dušu i dušu tvoga djeteta, kada hoće da te liši tebe kao vječnoga bića, da te liši Hrista Boga – izvini, ko si da si, ne dam ti dušu, ne dam ti vjeru, ne dam ti Hrista Boga“, rekao je jednom prilikom u Baru.

Kao branič Crkve u oluji bogoborja, imao je rijetku smjelost pred Bogom. On nije iljao. Ta smjelost ishodila je iz njegovog apsolutnog povjerenja u Boga.

Bio je stožer oko kojeg se bogoljubivi crnogorski narod sabrao kao u plast. Blještavilo njegove grandiozne ličnosti pržilo je oči onima koji su pred Božanskom svjetlošću utekli u tamu nevjerja u bogoborstva, odakle su se na njega, vrišteći, gađali kamenicama. Ipovijedao je Hrista riječju koja je hristoborcima bila nagajka (tatarski kratki bič), a hristoljupcima melem.

Vidovdanom je, zaista, vidio što drugi ne vide. Kosovo i Metohija za njega nije bila teritorija, nije bilo samo zemlja natopljena krvlju koja je procvjetala u božure, manastiri i crkve, i temelj srpskog sopstva. Kosovo (sa Metohijom) bilo mu je Carstvo nebesko u odabiru sa ponuđenim ugođajima materijalnog svijeta: imetkom, tjelesnim uživanjima i ljudskom slavom; bilo mu je – zavjet kneza Lazara. Tim očima vidio je i Lovćen i Rumiju.

Koračao je zemaljskim životom velikim koracima. Grabio je da za taj tren pređe što duži put. Nije ignorisao sitnice, ali njima se nije zamajavao. Bilo ga je gotovo nemoguće pratiti. Ponekad i teško razumjeti. Nije rasuđivao emotivno, često ni racionalno.

Nije ga bilo teško prevariti. Kao što se Šćepan Mali mitropolitu Savi Petroviću zakleo na Jevanđelje da je on ruski car Petar III, tako se i crnogorski novopaganski Faraon mitropolitu Amfilohiju na moštima svetog Petra Cetinjskog, i sa njima na ruci svetoj Jovana Krstitelja i parčetu Časnog krsta, na kojem je Gospod Isus Hristos raspet, zakleo na vjernost Crkvi. Ko je to umio, i imao tu ambiciju, mogao mu se zavući pod kožu i tako steći njegovu naklonost, pa i nepravednu. Njegova naklonost, bilo kako stečena, ipak, nikada nije prelazila u prisnost.

Bivalo je u njegovom životu „bi što bi“. Njegove slabosti su, po ljudskoj prirodi, bile dio njegovog karaktera. Ali one nijesu bile u osnovi njegovog bića.

U mladosti ponešen tvarnom svjetlošću Zapada, njegovim putenim sjajem, nakratko se udaljio od Boga, svoju vjeru izložio sumlji. Taj trag ostao je u njegovoj poeziji, u zbirci „U Jagnjetu je spas“. Ali, posumnjavši u svoju sumnju, izbavio se zahoda evropske hrišćanske civilizacije i tijelom i dušom preselio u njeno ishodište, u Jeladu. Tu je, kroz teologiju svetog Grigorija Palame, spoznao suštinu netvarne Božanske svjetlosti i, kao matici rijeke, prepustio joj se svim svojim bićem, sve do končine svog zemaljaskog života. Duboko sam uvjeren, sada u njoj obitava.

Iz još neobjavljenog zbornika „Krstom nam je rečeno“ koji je priredio Slobodan Čurović Apis.

Pročitajte JOŠ:

Riječ o ocu Lazaru ostroškom na godišnjicu upokojenja