Fenomen univerzalnog ministra

Piše: Jovan Lakićević

Pošto sam i sam u Srbiji i pokojnoj Jugoslaviji bio na funkcijama „iznad ministarske“, to mi, na neki način, daje za pravo da u ovom tekstu progovorim nešto o fenomenu univerzalnih ministara u Crnoj Šumi i Srbiji.
U Crnoj Šumi, rekao bih, stvar je, mnogo jednostavnija. Da bi neka osoba postala ministar bilo je dovoljno da prođe kurs dvije, ili tri obavještajne organizacije u Londonu, ili Vašingtonu. Tako je formirana i minula „ekspertska“ Vlada.
Za ovu, novu, Dritanovu, za najznačajnije ministarske funkcije, aktivirani su neki stari, provjereni agenti i to na najznačajnim ministarskim funkcijama. Dokle, vidjećemo!
Što se, pak, Srbije tiče, stvari su nešto komplikovanije. Tamo su neke funkcije u Vladi odavno rezervisane za članove Trilaterale, ili favorite Bildeberga. Reda radi, po jedno mjesto bilo je rezervisano za simpatizere Ruske federacije. Bar polovina ministara trenutne, tehničke vlade, apsolutni su anonimusi, gotovo nepoznati žiteljima Srbije!
No, to je drugi dio priče. Ono što mene ovom prilikom posebno zanima, jeste fenomen tzv „univrzalnih ministara, u kakve, recimo, spada Nebojša Stefanović.
Ovo bi, da je sreće, bila idealna tema za Branislava Nušića, koji odavno nije među živima. Ostalo je da je neki od nas, kao njegovi nedostojni epigon, naprosto – mrljavimo.
Spomenuta osoba bila je – predsjednik Skupštine Srbije, pa potom ministar Unutrašnjih poslova, pa sada ministar Odbrane…
Meni kao novinaru koji relativno pažljivo prati politička zbivanja u Crnoj Šumi i Srbiji, ostalo je i do danas nepoznato, kakve je škole spomenuti ministar završio i koja je tema bila predmet njegovog doktorata. Uzgred, znam da se fakultetsa diploma, do prije nekoliko godina, mogla kupiti za 6.000 eura, ali mi je ostala nepoznata cijena doktorata…
Za ljude od pera, u koje ne spadam, ostaće izazovna zagonetka, kako se od nosača bureka u jednoj stranci, stiže do funkcije nesmljenjivog ministra! Usput mi nešto pada na pamet da ja nijesam ni pokušao, kad sam mogao, da moje rođake, Sava Miloševa i Čeda Nikolina, koji su u djetinjstvu preležali meningitis u Donjoj Morači, predložim ni za šefove mjesne zajednice, jer bi mi se moji Moračali – nasmijali!
Spomentuta osoba je, do najviših državnih položaja, stigla uz blagoslov svoga šefa. Ja, kao običan građanin, mogu da budem beskrajno bolećiv prema bližnjima. Nijesam siguran da to može i smije biti – šef države. Pogotovo nakon saznj anja da mu je ta osoba, nakon boravka u SAD, prije tri godine, radila o glavi! Do tada u saradnji sa svojom „emotivnom simpatijom“ na funkciji državnpog sekretara MUPa! Bar što se tiče već ozloglašenog prisluškivanja.
U svakoj normalnoj zemlji, bilo koji ministar sa već spomenutom hipotekom, dao bi državi svoje funkcije na raspolaganje. Osobi koja je u pitanju, to, naravno, ne pada na pamet! Njegov psihološki profil dobro su proučili stručnjaci jedne od američkih obavještajnih službi, da je ne spominjem i vratili ga u Beograd kao svog favorita, u smjenjivanju aktuelnog predsjednika Srbije!
Odabrali su osobu pod neobičnim nadimkom „Slino“, bez ikakvov nacionalnog, ideološkog, ili stručnog identiteta! To što Slinova ljuvavna veza sa sekretarkom u MUPu Srbije, ovih dana zabanjvlja Srbiju, mene, nažalost, nimalo ne zanima. Zanima me kad će spomenuta osoba, kupac diploma i doktorata konačno napustiti političku scenu Srbije!
I to nije test za bolećivog Predsjednika, nego i za aktuelni vrh Srbije.