Filip Markišin Plamenac: Crnogorac među Kozacima

Dana 4. novembra na groblju Svete Trojice u blizini Oranijenbauma postavljeni su Krstovi u čast crkve Svete Živonačalne Trojice koju su srušili boljševici. Na istom mjestu održan je pomen Filipu Markovom Plamencu, crnogorskom vojvodi, zastavniku Prvog čitinskog Kozačkog puka.

Na jednom od krstova nalazi se spomen-tabla, kao znak da je sahranjen na groblju Svete Trojice, mada, na žalost, nijesmo uspjeli da otkrijemo tačno mjesto na kojem počiva. Krstovi će naknadno biti ukrašeni Georgijevskim trakama i ikonama. Autor ovog projekta je Jurij Trofimovič Dzjadzin iz Ruskog društva za zaštitu istorijskih spomenika i spomenika kulture.

Svečanost u toku koje je odžana litija i služen moleben počela je 4. novembra kada se u Rusiji obilježava Dan narodnog jedinstva. Služio je otac Antonij (Loginov) iz hrama prepodobnog Serafima Sarovskog u Petergofu. Službi su prisustvovali kozaci iz Sankt Peterburga, Petergofa i mještani. Pomenuti su svi upokojeni koji su sahranjeni na ovom groblju. Sveštenik je održao dirljivu besjedu koju su svi pažljivo saslušali. Zatim su u toku svečanosti uručene nagrade i plakete svima koji su učestvovali u realizaciji ovog projekta.

Dakle, ko je bio Filip Markov Plamenac i zašto se Kozaci Sankt Peterburga bore da on ne bude predat zaboravu?

Pavel Dunajev, osnivač grupe koja je pokrenula akciju sjećanja na znamenitog Crnogorca, ističe:

„On je iz plemena Boljevića iz istoimenog sela u Crmničkoj nahiji, u staroj Crnoj Gori. Bio je vojvoda u kneževini Crnoj Gori i kavaljer Ordena sv. Đorđa. Sa 72 godine učestvovao je u Kineskom pohodu, a kada je imao 76 godina, 1904. godine, kao dobrovoljac se priključio Prvom čitinskom puku, gdje je dobio čin zastavnika. Prošao je čitav ratni pohod. Za učešće u Krimskom ratu, Rusko-turskom ratu, Kineskom pohodu nagrađen je Georgijevkim trakama IV, III i II stepena, a za učešće u Rusko-japanskom ratu – Georgijevskim krstom I stepena. U bici kod Sandepua u januaru 1905. godine spasio je ranjenog generala P. I. Miščenka.

Novine „Ruska riječ“ od 17. februara 1909. godine donose vijest: „Sahrana crnogorskog vojvode. U Petergofu su 15. februara položili u grob tijelo znamenitog crnogorskog vojvode Plamenca. On je učesnik svih ratova na Balkanu u posljednjih 60 godina. Po izbijanju Kineskog rata Plamenac se uputio iz Crne Gore u Kinu, gdje je prošao sav ratni pohod u letećem odredu P. I. Miščenka, u to vrijeme pukovnika. Plamenac, koji je u ratovima na Balkanu bio šest puta ranjavan, nakon Kineskog rata je učestvovao u Rusko-japanskom ratu i zadivio ratne drugove hrabrošću i hladnokrvnošću. Po završetku rata vratio se u Rusiju sa četiri georgijevska krsta i sa činom oficira…“

Filip Markov Plamenac je treći predstavnik poznate crnogorske loze koja je služila u kozačkoj vojsci. Od 1849. godine skoro bez prekida je ratovao sa Turcima, a u vrijeme Rusko-japanskog rata mu je bilo preko 70 godina.

Iz štampe tog vremena saznajemo o njemu sljedeće:

„U ruskoj armiji su dobro znali starca sa kratkom, sijedom, gustom bradom koja je uokvirivala crnpurasto lice. Ispod sijedih obrva blistale su oči pune života, dobrog i promoćurnog pogleda. Ovog Crnogorca su svi oslovljavali sa „djeda“, služio je u odredu Miščenka, bio je njegov prijatelj i zaštitnik. Bez binokla, bez dalekozora, samo zahvaljujući odličnom vidu, vidio je bolje od svog komandira, generala Miščenka, koji je imao optička sredstva. A onda ga još upućuje: „Tu su naši, a tamo su Japanci.“ To je bio crnogorski ratnik Filip Markov Plamenac, „djeda“ koji je 1904. godine napunio 76 godina. Već drugi pohod kako je bio je nerazdvojan od generala. Svi su se divili izdržljivosti generala Miščenka i lakoći kojom se kretao po brdima. „Ja sam stari lovac i rođen sam u Dagestanu“ – šalio se. Plamenac nije zaostajao za njim ni korak: „Cijelog života sam išao po planinama.“ „I tako su išli sa planine na planinu, kao gorske koze, a mi smo jedva stizali za njima, okupani znojem i izmučeni žeđu“ – govorio je o prijateljima Apuškin. Nakon Kineskog pohoda Filip Markov se preselio u Port Artur zajedno sa generalom. Ali, čim je počeo rat sa Japanom, prodao je kuću, dao novac Crvenom krstu i pridružio se Miščenku. S obzirom na to da je bio u ozbiljnim godinama, nijesu htjeli da ga uključe u napad na Inkou. Ali, „djeda“ je rekao: „Dok sam živ, neću se rastati od svog generala“. A samom generalu je govorio: „Ako Vi ne želite da povedete sa sobom Plamenca, Plamenac će sam sebe povesti!“

Pozivajući se na „Novu zastavu“, novine „Novi kraj“ pišu:

„Znate li kakav je ovaj naš djeda? – rekao je general. Skoro je jedna mina eksplodirala blizu nas i ja sam se trgao. On hladnokrvo izvadi iz džepa malo vate, pruži mi je i reče: „Evo ti, generale, začepi uši da se ne bi plašio“. Kakav je? Mene je zbunio!“ (P. I. Miščenko)

Istraživanje smo počeli od zapisa informativno-analitičkog centra „Sjetimo se svih ponaosob“. Saznali smo na kojem groblju je sahranjen. Ispostavilo se da je to groblje Svete Trojice. Onda se postepeno formirala grupa neravnodušnih ljudi, a sve je postalo jednostavnije kada smo upoznali jednog takvog čovjeka – Jurija Timofejeviča Dzjadzina. On je sebi postavio zadatak da na istom tom groblju pronađe mjesto na kojem se nekada nalazila crkva Svete Živonačalne Trojice, koja je sada nepovratno uništena. Od nje je ostao samo temelj, a mjesto gdje je bila obraslo je šipražjem i drvećem. Temelj smo pronašli, pa smo odlučili da tu postavimo tri velika krsta u čast Svete Trojice. Dogovorili smo se da na jednom krstu bude spomen-ploča u čast Filipa Markova Plamenca. Ali, eto, samo mjesto gdje je on sahranjen nijesmo mogli da pronađemo – malo nadgrobnih spomenika je sačuvano. Groblje je oskrnavljeno i skoro sasvim uništeno. Treba ga restaurirati kao memorijalni centar. Sad je to veliko bratsko groblje. Nadgrobne ploče su prevrnute, uništene, a ponegdje ih uopšte nema… Na žalost, na ulazu čak nema ni obilježja koje bi upućivalo kakvo je ovo mjesto.

Evo kako seosko groblje opisuje proučavalac petergofske oblasti:

„Groblje Svete Trojice je otvoreno 1786. godine, mada činjenice pokazuju da su se ovdje sahranjivali još u prvoj četvrtini XVIII vijeka. U XIX vijeku ono se nalazilo pod upravom Eparhije. Zvanično, groblje je zatvoreno 1947. godine, ali su se ovdje sahranjivali sve do 1958. godine. Osim mještana Petergofa, na ovom groblju su sahranjeni: 23 generala i admirala, više od 30 savjetnika, 5 rukovodilaca dvorske uprave, 3 senatora, 3 počasna građanina, 7 akademika koji su bili arhitekte… Po tvrdnjama istraživača ovog kraja, V. Gruščina, ljudi koji su ovdje sahranjeni su učestvovali u gradnji dvoraca i parkova Petergofa. „Arhitekte-akademici Gan, Semjonov, Minjajev svojim djelima nijesu ukrašavali samo Petergof. Vrtlari Zimin, braća Erleri, Martens su izmijenili reljef Petergofa. A sve je to danas mnogo zapušteno. Ogromnu pomoć u ovom projektu su nam pružili kozaci Peterburške zajednice, a posebno ataman ,,Kozačke straže“ Jurij Bugajev, kao i lokalni kozaci koji žive u Petergofu. Naravno, nije uvijek sve išlo lagano. Pošto se ovo mjesto nalazi u okolini Peterburga, prolazio bi cijeli dan dok bismo stigli dovde, dovezli građevinski materijal, ili dok bismo makar nešto uradili. Mnogo vremena smo potrošili čisteći prostor gdje smo postavili krstove. Tu nam je veoma pomogao kozak Aleksandar Obuhov. Nas dvojica smo morali da kopamo rupe, sipamo beton, krčimo drveće. Za organizacione poslove obraćao sam se Vitaliju Carkovu, rukovodiocu štaba Oblasnog kozačkog udruženjea ,,Kozačka straža“. Ana Kurapova, sekretar za odnose sa javnošću u ,,Kozačkoj straži“, pomogla nam je u oglašavanju i pozvala Pravoslavni televizijski kanal ,,Sojuz“ da snimi reportažu. Tako smo uspjeli, uz Božiju pomoć.

Sam Pavel je zabajkalski kozak, potomak slavne zabajkalske loze Dunajeva. Živi u Sankt Peterburgu, podiže dva sina. Poštuje uspomenu na svoje pretke koji su bili u teškoj službi čuvanja državnih granica Ruske imperije u Zabajkalu. Njegova zainteresovanost za Filipa Plamenca takođe nije jednostavna: njegov pradjeda Hrisanf Petrovič Dunajev je učestvovao u Rusko-japanskom ratu u Prvoj zabajkalskoj kozačkoj bateriji kao mlađi podoficir. Nosilac je Georgijevskog krsta IV stepena. Moguće je da je lično poznavao znamenitog Crnogorca.

U posljednje vrijeme Pavel se aktivno bavi istraživanjem grobnih mjesta kozaka na teritoriji Sankt Peterburga i okoline. Upravo zahvaljujući njegovom pregnuću, pronađeno je i zvanično potvrđeno mjesto gdje je sahranjen prvi komandir Prvog nerčinskog kozačkog puka, general-major Ivan Stepanovič Kotov. Neprocjenjivu pomoć nam je pružila predsjednica informativno-analitičkog centra „Sjetimo se svih ponaosob“, Galina Sergejevna Saveljeva, a kozaci Oblasnog kozačkog udruženja iz Sankt Peterburga „Kozačka straža“, pod komandom vođe štaba Vitalija Carkova, postavili su temelj 16. avgusta 2015. godine na groblju ženskog manastira Voskresenja (Novodevičkog) u Sankt Peterburgu.

Prvi nerčinski kozački puk je formiran 1. januara 1898. godine uoči vojnog konflikta na Dalekom Istoku i dvije i po godine je bio vojno aktivan u Mandžuriji. Mnogo velikih podviga su izvršili kozaci pod komandom Kotova i o njima detaljno piše podjesaul (kapetan) A.E. Makovkin u knjizi „Prvi nerčinski puk zabajkalske kozačke vojske“. Ivan Stepanovič je preminuo 14. aprila 1903. godine u Peterburgu gdje je upućen na liječenje.

Bez obira na ova velika djela, Pavel ne planira da se zaustavlja, u planu mu je još jedan učesnik Rusko-japanskog rata – Nikolaj Nikolajevič Merčanski, horunži (potporučnik) Drugog nerčinskog i Drugog gornjeudinskog puka. Rođen je 13. maja 1882. godine, a poginuo od rana zadobijenih u izvidnici 23. januara 1905. godine. Njegov prah se nalazi u jednom groblju u Sankt Peterburgu. Ali, po Pavlovim riječima, ovakve stvari se ne rješavaju brzo, tako da je vrijeme ključno pitanje. Pavel ima jedan san: da ujedini sve kozake Sankt Peterburga i Lenjingradske oblasti oko jedne teme koja je bliska svima njima: zajedno, ujedinjeni da nađu sva mjesta na kojima su sahranjeni kozaci i da ta mjesta obilježe spomen krstovima.

U spiskovima već pomenutog informativno-analitičkog centra „Sjetimo se svih ponaosob“ nalaze se podaci o 43 grobna mjesta. A koliko ih još ima koja nijesu obilježena? Koliko je u Peterburgu bilo Lejb-garde, kozačkih pukova i baterija! Bilo je slučajeva da su gardisti umirali od bolesti, nesrećnih slučajeva na službi pa su ih sahranjivali upravo ovdje. Podizanje ovog plašta sa stranica nepoznatog kozačkog Peterburga – eto to je najveći Pavlov zadatak.

Tokom našeg posljednjeg susreta rekao je: „Naši preci su živi sve dok ih se sjećamo. Ova grobna mjesta kao da su nam poslata iz onih vremena da mi, kozaci i naši potomci, ne bismo zaboravili svoju istoriju. To nas čini bliskijima i jačima. Hvala Bogu da imamo tako izuzetnu prošlost, a to znači – imamo i budućnost!“

Autor: Sergej Plotnikov
S ruskog: Vesna Vukićević