Fleš

Piše: Dragan R. Kovač

Doktor K. je bio jedan od ljekara stare garde, koji se krajem sedamdesetih godina prošlog vijeka u naš grad vratio iz Sarajeva,  sa završenim Medicinskim fakultetom. Specijalizacija iz urgentne medicine, odnosno, hitne medicnske pomoći, zapala ga je preko reda, jer niko od starijih kolega nije htio da je prihvati. Ta specijalizacija je bila nova i prilično nedefinisana, pa je doktor K. po sopstvenom nahođenju, bez obzira što nije morao, svoj staž obavio u najvažnijim  zdravstvenim ustanovama urgentne provenijencije, u Beogradu, Sarajevu i Zagrebu.

Iako se na samom početku proslavio jednom od  prvih uspješnih defibrilacija u uslovima hitne medicinske pomoći, a to je oživljavanje klinički mrtvog pacijenta elektro-šokom, oni rijetki koji su ga se poslije njegovog odlaska u penziju sjećali, pamtili su ga najviše po kućnim posjetama, koje je sa ekipom obavljao na poziv naših sugrađana, a oni su telefonski broj 94 vrlo često okretali i neopravdano.

Jedan od tih, koji su ga se  sjećali, bio sam i ja. Naime, još od djetinjstva, pamtim tu burnu noć kada su doktor K. i vozač, niz veoma strme i uske stepenice našeg stana, sa četvrtog sprata spustili na nosilima mog pregojaznog komatoznog oca. Tata je ostao živ, a  majka se komšinicama hvalila silnim poklonima (računajući i one u koverti) koje je odnijela na odjeljenje na kome je otac smješten, ali joj nije padalo na pamet da počasti, makar i bocom jeftinog soka, ekipu hitne medicinske pomoći. Moj najbolji drug, kada sam mu se požalio na majčinu nesmotrenost, ispričao mi je kako je prisustvovao incidentu na autobuskoj stanici, gdje je doktor K. bez gađenja duvao „usta  na usta“ jednom pijanom đedu, koji se zagušio zalogajem!

Ipak, i pored svega, moram reći da je doktor K. privatno bio veoma čudan čovjek. Nije se ženio, niti ga je iko ikada vidio u šetnji sa nekom djevojkom. Njegovi saradnici su pričali, da je u toku dnevnih i noćnih dežurstava bio veoma razgovorljiv, čak i duhovit, ali kada bi napustio njegovu „hitnu“, preobražavao se u namćora, koji je veoma rijetko na ulici odgovarao i na ljubazne pozdrave svojih sugrađana. Mogao se često vidjeti u šetnjama po gradskoj periferiji, na bureku u zabitom lokalu, a obavezno i svakodnevno na autobuskoj stanici. Neki romantični sugrađani, ili vjerovatnije – sugrađanke, „pustili“ su priču da  je doktora K., kao studenta, ostavila voljena djevojka, otputovavši iz grada i da je on stalno  isčekuje, primajući i ispraćajući autobuse. Opsesivno je sa sobom, nezavisno od vremenskih prilika, prtio veliki, crni, staromodni kišobran, a rijetki ljudi sa kojima bi dijelio društvo u šetnji bili su popularni gradski psihijatrijski bolesnici. Normalno da je doktor K. posjedovao i  automobil, ali ne neka strana, bijesna kola, poput hirurga ili internista, već popularnu „peglicu“, koju bi rijetko izvozio iz garaže, najčešće da bi je pretjerano čistio, čak i polirao, na lijevoj obali rijeke. Najviše je volio da se u njoj provoza po gradu i okolini, kasno noću, kako ga niko ne bi vidio i prepoznao. Ranije, dok su se u našem kinu sporadično prikazivali i kaubojski filmovi, znao se ušunjati u polumračnu salu, kada je predstava već počela, i sjesti u prvu bočnu stolicu, a izaći prije samog kraja, dok se svijetla još nisu upalila. I kad nije bio u smjeni, već slobodan, često bi kupljenu kiflu sa paštetom i jogurtom,  u providnoj kesi, nosio  u „hitnu“ i tamo jeo.  Nikada se nije saznalo, da li je istinita priča o najljepšoj i najzgodnijoj medicinskoj sestri, ženi nekog oficira iz Slavonije, koja je „dala“ samo njemu, a ne nekom od nasrtljivih ginekologa i urologa…

Od kada je otišao u penziju, doktor K. se u dobroj fizičkoj kondiciji mogao nešto češće vidjeti i u centru grada, tako da sam se tog jutra, kada sam na prvom platanu do korzoa vidio smrtovnicu sa njegovim imenom, baš iznenadio. Nije bilo fotografije, niti je pisalo da se radi o ljekaru, samo gola čitulja sa imenom i podacima o sahrani. Pošto nije imao uže porodice, u obaveznoj rubrici na dnu, pisalo je samo – ožalošćena porodica. Odlučio sam da odem na saučešće i da se poklonim pred lijesom  toga čudnog čovjeka, koji me je zadužio.

U toku prilaska našoj gradskoj mrtvačnici, vidio sam dugačak dupli red ljudi, koji je vijugao prema unutrašnjosti srednje, najveće kapele. Skoro da sam se na neki tužan način i obradovao tom dostojanstvenom gestu mojih sugrađana, da starom doktoru K. odaju posljednji pozdrav. Stao sam u red i polako napredovao, obuzet sjetnim mislima…

Kada sam prišao ulazu u kapelu, zastao sam potpuno zatečen. Unutra, oko raskošnog kovčega sa srebrnim okovima, zatrpanog buketima cvijeća, bilo je mnogo uplakane rodbine. Dvoje od bola skrhanih roditelja sjedili su u uglu, podbuhlih lica, dok je na prvom mjestu u visokim štiklama ponosno stajala pokojnikova mnogo mlađa supruga, visoka i zgodna  plavuša, u crnom čipkastom kompletu. Sa dubokim dekolteom. Lice joj je bilo zaklonjeno velikim sunčanim naočarima, a oko nje se širio žestoki miris „opijuma“. Mladi muškarci, obrijanih glava i bezizraznog lica bili su u skupim tamnim odijelima. Svakako, i sa crnim kravatama i  naočarima, te velikim zlatnim krstovima na lancima, preko grudi. Odmah sam shvatio da ovi ljudi nisu ni u kakvom srodstvu sa „mojim“ pokojnikom. Naime,  prije nego sam ušao, uspio sam da vidim smrtovnicu sa slikom stradalog (čitaj, poginulog u revolveraškom obračunu) „snažnog momka sa asfalta“.  Pored ostalih poroka, bio je i pasionirani kockar, a od kada je u jednoj partiji pokera dobio basnoslovnu sumu, povukavši „fleš“, prozvan je tim nadimkom.

Bilo je kasno i nepristojno da odustanem, pa sam rasijano izjavio saučešće Flešovoj mnogobrojnoj rodbini i zbunjen izišao vani. Tek tada sam vidio da su otvorena vrata i susjedne, manje kapele. Unutra, pokraj skromnog sanduka od grubog drveta, bez ukrasnih okova i cvijeća, stajala su samo dvojica nepoznatih starijih ljudi, po izgledu i garderobi – očito sa sela. Od ponekog sugrađanina, koji bi svratio, ganuto su primali saučešće.

Prišao sam sanduku i poklonio se…