Fočansko jutro
o. Darko Ristov Đogo
Piše: o. Darko Ristov Đogo
Sad ću ja, oče. Samo da vratim ove iz OPNa (Odjeljenje posebne namjene) – dovikuje mi stražar KPZavoda Foča. – Jeste li Vi svoje završili?
– Jesam. Odgovaram i gledam kroz rešetke u hodniku. I kroz njih se vidi kako snijeg napolju već počinje da pada. Miriše hljeb iz pekare, krajičkom oka se naziru složene stvari iz vešeraja i hrpe veša za pranje. Vidi se i sto za stoni tenis. Ali pogled se iza rešteke otima samo prema onome napolju. Snijeg i čađavi miris dvorišta.
Jeste li završili?
Za danas jesam.
Kada sam prije 9 godina, sav uzbuđen zbog sutrašnjeg rukopoloženja, još jednom predosjećao šta bi sve moglo da me čeka u svešteničkoj službi, znao sam i slutio da ću dočekati, osim Božije ruke i povremenog poštovanja ljudi još sigurno mnogo muke i stradanja, a izvjenso i zatvor ili rat. Nisam prorok nego tako mora biti.
I, evo, služim ponekad u KPZ. I gledam kroz rešetke čekajući. Moje tamnovanje traje deset minuta i već nije prijatno. Iako miriše hljeb i vidi se stoni tenis.
Izlazim u unutrašnje dvorište.
Do posljednjih vrata do kojih može prati me Marko, moj zatvorski crkvenjak. Tu je dugo, biće još zadugo.
– Kako je otac Nenad podnio smrt majke? pita
– Znaš oca Nenada. Nije mu lako, ali je stamen.
– Nije lako, majka je majka.
– Tako je.
Javljaju mu se stražari i on njima, vrlo ljubazno.
– Svugdje ima dobrih ljudi, oče.
– Ima, Marko.
– Pozdravite mi oca Nenada. I blagoslovite!
Rasijano pružam ruku.
Izlazim napolje, na slobodu.
Snijeg, isti onaj, pada. Ne miriše hljeb. Samo se sa Drine, uz koju Ćehotina već pribijena teče, vidi kako se trese od zime, i njen dah se uzdiže u fočansko jutro.
