Gaga

Piše: Emilo Labudović

Znam čovjeka. Znam ga odavno, još iz vremena kad su neke druge čume i pošasti pritiskale Crnu Goru. Znam ga još od onda kada je, skoro kao i sada, trebalo i petlje i smirenosti, odlučnosti i mjere. I znam da je i tada bio zarazan. Imao je zarazan osmijeh koji je mogao da otključa devet brava i razoruža i najžešćeg mrguda. Bio je toliko zarazan da je lakoću svojih gledanja na najkomplikovanije situacije dijelio i širio brže od virusa. Znao sam i pamtim njegovu skoro monašku mirnoću i predanost, svoj asketizam u vremenu opšte grabeži i moralnog sunovrata koje je držao nedodirljivim i neosvojivim kao manastir na Meteorima. Znam ga toliko da mu se često ne mogu odmah sjetiti imena i prezmena. A i kako bih kad je za sve nas jednostavno bio „naš Gaga“.

Rekoh, znam čovjeka, ali ovdje je više riječ o nama nego o njemu. O nama koji smo, kao gladan čopor, kidisali na njega, njegovu porodicu, njihovu privatnost i pravo da, između ostaloga, budu i bolestni. Nema te pojedinosti o njemu, supruzi i djeci koja, istinto i nakalemljeno, nerijetko zlobno i beskrupulozno lažno, nije bila na meti „sveznajućih“ fejsbukovca i dežurnih dokonjaka. Nijesu šteđena ni njegova djeca, prijatelji, poznanici…. Svi su odjednom znali sve o njima, čak i ono što ni oni sami nijesu znali. Sav strah, anksioznost, nezadovoljstvo, sumnja u sve i svakoga, u zdravstvo naročito, kao cunami obrušili su se na njega i porodicu mu. Te što je išao u Španiju, te što se vratio, te što se kad se vratio nije izolovao, što se nije javio gdje i kome treba, te ovo te ono… Kao da je, ne daj Bože, masovni ubica (a bogobojažljivijeg čovjeka nijesam sreo u životu) razapinjali su ga na krst srama. Čak su ga, da mu krivica bude teža, „smjestili“ i na litiju, na koncert, suprugu pred hor, djecu u škole… tamo gdje bi njihov „zločin“ imao masovniji učinak. Bilo je toliko toga da je, na kraju, čak i on, onako blag i meleman, morao da se oglasi i kaže istinu.

Kažem, ovo je više riječ o nama nego o njemu. Jer, opet nam je i opet im je bilo važno da postoji „krivac“. I niko se nije pitao gdje su i šta rade, s kim se druže i susreću i koga bombarduju virusom oni drugi iz aviona kojim je Gaga doputovao. Jer, oni su (još uvijek) bezimeni i zaštićeni. A takvim smo se pokazivali uvijek kada je bilo „drugačijih“. Odbojno, nesolidarno, optužujuće…, s uperenim prstom pravo u oko, u dušu, u ponos. A onaj koji je i bez krivice kriv ili makar „prokazan“ automatski je postajao stran i neprihvatljiv. Makar bio duša od čovjeka, kao Gaga.

Pišući nedavno o nečem drugom a opet vezanom za naše danas, sjetio sam se one narodne (a narod zna) da „ne pada snijeg da pomori svijet već da svaka zvjerka pokaže svoj trag“! A baš smo se pokazali. Zvjerski.

Izvini Gaga i na ovom uznemiravanju tebe i tvoje porodice i vašeg prava da budete i žrtve okolnosti. Jer, ovdje nije riječ o tebi nego o nama ovakvim a često nikakvim. I želim vam brzo ozdravljenje i znam da ćete i iz ovoga isplivati i da ćeš sačuvati onaj svoj čarobni osmijeh, tako zarazan.

Hasta la vista, Gaga!