Gdje upre sila i nepravda, pamet ne pomaže

Piše: Biljana Roćen Knežević

Akademici, umjetnici, pisci, glumci, književnici, profesori, naša intelektualna elita, izuzimajući pojedinačne slučajeve, ne reaguje na svekolika dešavanja u Crnoj Gori. A imalo bi o čemu javno progovoriti.

Kriminal, korupcija, podijeljenost u društvu, sve veći jaz između šačice enormno bogatih vlastodržaca ili onih koji su uz vlast i, s druge strane, ogromne većine koja jedva sastavlja kraj s krajem, samo su neki od razloga zbog čega bi bilo za očekivati da se čuje glas intelektualne elite. Ili pak njihovo direktno uključivanje u politički život, kako bi se stalo na put postojećem društvenom sistemu koji sve više podsjeća na vrijeme robovlasništva.

Da ne govorimo o katastrofalnom položaju nauke, obrazovanja, kulture… koji ostavlja  jasan trag na svima onima koji se bave tim zanimanjima, ali i na cjelokupno društvo. Kritička svijest je na niskom nivou, omladina ćuti, uljuljkana u svakodnevnim problemima. Oni koji bi trebalo da budu kritičari loših društvenih dešavanja nemaju hrabrosti da govore ili se njihov glas ne čuje.

– Glas akademika i intelektualaca se ne čuje, ili se čuje vrlo rijetko. Imamo neke časne i vrlo rijetke izuzetke, ali to je toliko sporadično da skoro nije ni vrijedno pomena. Mislim da se ovdje, od Drugog svjetskog rata do danas, sistem i tehnologija vladanja nisu skoro  nimalo promijenili. Imali smo jedan period vladavine jedne partije, i kada nam se činilo da je ona najmoćnija, ona je pala. Umjesto toga došlo je višestranačje koje, izuzev deklarativno, nije ponudilo ništa novo, nije izvršena demokratizacija društva, ljudske slobode i prava su samo deklarativno inaugurisani, u praksi se to ne poštuje i ne primjenjuje, objašnjava prof. dr Savo Marković.

On kaže da su ljudi navikli na podaništvo i poslušnost. Žive loše, pa se plaše i to malo što imaju da izgube. Uz sve to, smatraju i da njihov glas neće imati bitnijeg uticaja.

Ljudi su se navikli na servilnost, na udvorništvo, na sistem – bolje je da ćutim jer mogu da izgubim i ovo što imam, a nemam ništa. Može da bude gore i od ovoga. Vladajuće strukture i da čuju taj glas ne bi ga ozbiljno uzele u razmatranje, ne bi tome posvetile ozbiljnu pažnju, što bi trebalo u civilizovanim društvima, da se te umne glave, ipak, čuju. Crna Gora je mala sredina. U malim sredinama svak svakoga poznaje, interesi i rodbinski odnosi su isprepletani, bolje je da se ne kaže, može se zamjeriti, može neko od porodice zbog toga imati loših posljedica. Fali nam građanske hrabrosti. Mi smo kuražni ako nam neko uvrijedi porodicu, ako nas uvrijedi na plemenskoj osnovi, spremni smo da reagujemo, da se osvetimo. Ali nismo spremni da izrazimo građansku neposlušnost, ako nam se nešto ne dopada, ako mislimo da država nešto nije uradila dobro, a ja jesam državi, da ne platim porez, da protestvuje, toga nema, kaže Marković.

Položaj umjetnika u našem društvu je težak. Oni potpadaju pod politički uticaj, i u borbi za egzistenciju zaboravljaju osnovne postulate svoje profesije, zaboravljaju na cilj umjetnika – biti slobodan. Zbog straha i nemaštine, umjetnici ćute na sve društvene manjkavosti. Malo je onih koji imaju hrabrosti da govore, takvi trpe pritiske svakodnevno.

Da bi bio kritički nastrojen, umjetnik mora da ima ono što ga čini istim – STAV. Stav se ima ili nema, s tim živite ili ne, bez njega nema umjetničkog djela. U sveopštoj nivelaciji svega, vjerujem da umjetnici nemaju stav jer su siromašni, preplašeni i na marginama su društva. Više liče na nepoštovanu grupu koja izumire, pa čuva i one mrvice koje vlast daje da se “pregura još jedan dan”. Otud očaj, bijes, dekadencija, a što je najgore ćutanje na svijet oko sebe, na dešavanja oko sebe, a na kraju to postaje samozaborav dostojan palanke i tihi sopstveni jad. Umjetnik je rođen da bude slobodan, ne da ropstvo stvara i podržava. Zato nikada nisam ćutao, već sam imao stav, ali sam ja izuzetak koji potvrđuje ovo žalosno pravilo koje važi u Crnoj Gori. No, svakako sam digao ruke od iste, pa neka se drugi pojedinačno i kolektivno zapitaju, ako smiju. Šta je smisao umjetničke a na kraju sopstvene slobode? Je li ćutanje zarad plaćenih računa i punog frižidera ono čemu su se nadali kada su krenuli u umjetnost – u slobodu. Sa takvima ja nisam kolega i to je to, kaže glumac i scenarista Slaviša Čurović.

Pisac, profesor i dramaturg Dragan Koprivica kaže da su, po pitanju društvene uključenosti i aktivnosti, umjetnici podijeljeni u tri kategorije. Prvu, prema njegovim riječima, čine oni koji su odani vlasti, druga grupa su oni bez volje za borbu, a u treću kategoriju spadaju najhrabriji, spremni da se suprotstave i iznesu svoj stav.

– Činjenica je da danas Crna Gora predstavlja jedno ogledno totalitarno društvo u kojem trpe svi, a što je poražavajuće i umjetnost koja je u svojoj suštini slobodna. Jedni su se pokazali kao veliki praktičari, shvatajući da će imati pristupa javnosti jedino ako se deklarišu kao čuvari “lika i djela velikog vođe”, pa su zbog toga javno ili tajno uzeli članske karte DPS-a, ili bez tih članskih karata igraju lažne čuvare demokratije, pa se na TV kanalima i u medijima zdušno bore za interese vlasti, kako bi na taj način istakli svoje uboge talente. Na drugoj strani postoji jedan broj umjetnika kojima je, jednostavno,  zatvorena većina vrata, da iskažu svoju slobodnu misao, tako da oni tavore na društvenim marginama, istina bez dovoljno volje da mijenjaju poredak stvari. Ja pripadam nekom trećem dijelu umjetnika, koji se od početka bore za slobodu jevne riječi, zato sam dezavuisan gdje god se za to ukaže prilika ljudima iz vlasti. Ulažući trostruke napore jedino uspijevam da se u Crnoj Gori makar malo čuje za moje rezultate. Ali meni je najvažnije da se borim za kulturne interese Crne Gore, kaže Koprivica.

Sve to rezultiralo je uspavanošću  i neaktivnošću mladih generacija. Lakše se prikloniti centrima moći nego se boriti.

– Što se tiče mladih generacija mogu s razočaranjem da kažem da su nekad mladi ljudi, intelektualci, bili pokretači svih demokratskih i novih iskoraka svih zemalja. Današnji mladi ljudi su u dobroj mjeri oportunisti, koji imaju pametnija posla nego da se bore za pravdu i istinu,  ističe Koprivica.

Posebno težak je položaj mladih umjetnika, koji kreću na taj put. I umjesto da se baš njihov glas najviše čuje, oni su najtiši.

– Ja mislim da su danas neke vrijednosti marginalizovane, uključujući i kulturu. Problem današnjeg vremena je što imamo generalno poremećene društvene vrijednosti. Ti ljudi koji se bave umjetnošću i kulturom su marginalizovani, pogotovo ako negdje ne stoje na istom fonu sa ljudima iz vlasti. Zbog čega su pasivni? Pretpostavljam da je to iz nekog straha. Danas se kultura ne predstavlja kao jedan način bunta, kao nešto što je subjektivni doživljaj, kao veza sa ljepotom i duhom. Iskrivljena je svijest o kulturi i njenom značaju za promjene u društvu. Danas ili nemaju snage ili su marginalizovani. Ja, ipak, vjerujem da čekaju neko svoje vrijeme u kojem će njihova riječ imati težinu, kaže mladi pjesnik iz Pljevalja Milan Bajčetić.