Georgiev

Piše: Bulatović I. Bogić

Koliko nekoga cijeni, koliko neku ličnost poštuje, koliko se boji kulture i umjetnosti, u kakvom je strahu, zebnji, u kakvom je drhtanju jedna diktatura, policijska hunta, u kakvom „mučenju izdišu njeni členovi“ i repići, jedan vladarčić, koliki je miš jedna zvijer, jedna ala kolika je vrana, nikada ne možemo poznati i pretpostaviti po tome koliko je novca i ugleda (kojeg je lišena) uložila u neke projekte, neke pokrete, neke zgradetine, muzeje, neke koloseume, neke surogate, koliko to možemo plastično doživjeti i egzaktno pojmiti kada pokrene institute cenzure.

Kada proskribuje, recimo Medijalu, kada satanizuje, recimo Uroša, kada otkaže, recimo, svečanu salu Mitropoliji, recimo, u pet do dvanaest, u minut do Crvenog Slova, iliti kada jednom recentnom

kompozitoru zabrani ulazak u rodni grad, recimo u Firencu, u Toskanu!

Koliko zapravo vrlo štuje, vrlo sa strahopoštovanjem gleda na umjetnike crnih i bijelih talasa, na magiju stvaranja i školu zavođenja, na energiju tvoračke harizme, tek ćemo u primitivnim formama vladanja shvatiti kada njini kerberi otpašu svoje mačeve i zazveče njihovi lanci. Kada u noći, po budžacima, po ulazima i podrumima u kojima je prethodno uništena rasvjeta, po parkovima sa niskim rastinjem povješaju pjesnike, ali tako da oni zapravo čuče.

Kada se pjesnici zamaknu, ali tako da su izvršili tri samoubistva, kada su skloni epilepsiji, ali tako da je potrebno da im s leđa priđu makar tri jaka, utrenirana mladića, koliko su opsjednuti i suicidni, ali tako da im država obavezno pošalje legione crnih, posilnih… Koliko se boje te prejake Reči, koliko im zapravo teško pada vladanje, a još teže lijepo vladanje, vidimo kada jadnici zabrane ulazak u mjesto rođenja, recimo, Vladu Georgievu.

I da kojim slučajem nijesmo znali ko je taj mladić iz Hercegovog grada, čovjek bi poželio da čuje šta on to tako opasno poje. I da ne vjerujemo u vrijednosti i značaj stvaranja, mi bi se poklonili mitskim moćima harfe, i da nemate stav ni životni, ni umjetnički, ni filosofski, vi postajete opasan konzument jednog pop pravca i vi bi, i vaši savremeni sličnjaci mogli toj diktaturi prirediti jedan, recimo Vudstok, jednu, recimo Česmu, i to Hajdučku, jednu, recimo Litiju, i to Krvavu… a onda: kuku njojzi!

Toliko je ona, ta jadna huntica, ta sirota maćehica, toliko je ona sujetna i povrijeđena, toliko je ona ljubomorna i primitivna da joj više nije bitno što urušava samu sebe, što siječe granu na kojoj sjedi i od čijeg nektara živi. Njoj nije više do života, nije joj ni do čega. U njoj pobjeđuje, nju nadvladava, njoj sudi njen netalenat, njena sužena svijest, ona odbija život boreći se protiv istoga, nju ubija nekreativnost jer bori se protiv kreacionizma.

Ali koliko je jadna ta snaga zla, koliko je bijedna u istorijskome protoku svjedoči nam to što senjeno ime docnije pamti samo prema odnosu prema Čovjeku, prema Umjetnosti, prema Stvaraocu, prema Slobodi, tom negatinom odnosu prema Ljepoti! Diktatura je kič!

Koliko su jadni i bijedni, u kakvom su oni problemu kada u odstupnici, u predsmrtnom ropcu kada se oni ponašaju kao da su neka moćna vlast, nekakvi vladari u stolici škripavoj na pustoj, goloj ledini koji naređuju nekakvim carinicima da izmišljenu granicu slučajno ne pređe, da u naše teritorijalne vode slučajno ne uplovi jedna lađa sa koje Barba osluškuje i živi fugu mora. Ropstvo: never mor!!!