,,Glas Crnogorca“ 1876: Za slobodu srpskom rodu, protiv vraga sad se bori, osvjetljajmo sjajno lice domovini Crnoj Gori

Boj se bije, krv se lije, za slobodu srpskom rodu. Crnogorac hrabri mrije, puška puca nož svjetluca, topi riču, momci viču! Juriš! Protiv vraga sad se bori, osvjetljajmo sjajno lice domovini, Crnoj Gori, stihovi su kojima je maršal crnogorskog dvora i veliki srpski patriota, Jovan Popović Lipovac, opjevao slavnu Vučedolsku bitku 1876. godine, a njegove stihove objavio cetinjski ,,Glas Crnogorca“.

,,Glas Crnogorca“ je naglasio kako je čuveni srpski pjesnik opjevao veliku bitku na samom bojnom polju boreći se za svoj narod, a u istom broju objavljeno je i kako se nakon slavne bitke Crna Gora još više uzdigla u srpstvu i da se novom slavom i spartanskim junaštvom u svijetu uvjenčava.

– Junaštvo naše vojske, koje od Kosova prkosi Turčinu, koje će za ugled pogaženijem narodima pored junaštva spartanskoga u pjesmama narodnijem i u istoriji oslobođenja i preporođenja naroda srpskog vječno živjeti, danas slavi najljepšu pobjedu, objavljeno je na Cetinju 1876.

Pobjeda Crnogoraca na Vučjem Dolu

Sa Cetinja Gore Crne
Crnogorac u boj leti,
A pred njima Knjaz Nikola
Na konjica jaše hola,
U boj leti, Kosovo da sveti!
Vesela je Crna Gora,
Vesela je Lovćen gora,
Od veselja k nebu skače,
Sve to jače 
Hoće Boga da zamoli,
Da pomogne hrabru borcu,
Da pomogne Crnogorcu!

Još lovćenske mlade vile
U kolo se okupile,
Pa pjevaju pjesmu glasno:
“Sad je nebo naše jasno!
Svanula nam rujna zora!
Iza gore ogrijat’ nas
Srpske slave sunce mora!
Veseli se Lovćen gora,
Kad ratuje Crna Gora!
Dosta strada raja jadna,
Gola, bosa, žedna, gladna;
Robovala četir’ vjeka,
Pa ni od kud ropstvu ljeka!
Plakala je raja dugo,
Od Kosova sve pojače,
Dok taj plač se knez Nikoli
Do junačkog srca tače”.
Planu željom ljuta boja
Planu reče: evo dana
Da s’ oslobode braća moja.
U boj, u boj, hrabri momci!
U boj hrabri Crnogorci!
Hercegovoj zemlji idmo
Ajmo naprijed sami vid’mo
Kakva nam je đedovina,
Kako Turci raju tlače,
Jer ne mogu više slušat’
Kako moja braća plače!

Naprjed braćo ja pred vama,
Tvrđi budte vi od kama.
Ne pokorte vaše stare,
Od Kosova koji gnaše
Ote Turke zulumćare,
Naprjed! Naprjed!…..
Vojska kreće. – Alaj barjak
Knez drži, i smireno
Nebo gleda pa ga moli,
Da sokole posokoli,
Da s’ ohrabre hrabri momci.
Da pobjede Crnogorci.
Svud tišina…

Dok knjaz planu i pred vojsku
A na vili konju stanu:
“Zdravo vojsko! U boj letmo,
Jadnu raju mi osvetmo.
Naprjed! Naprjed!
Koga hrabro srce služi
Hajdmo braćo”- alaj barjak
Barjaktaru svome pruži.
Vojska krenu – svirke svire,
Puška puca, topi riču,
A junaci srpski viču
U boj u boj za slobodu,
I za slavu srpskom rodu.
Dušman srpski pasti mora
Kad ratuje Crna Gora!

II

U mostarskom sjajnom dvoru
Muktar paše – Turci sjede,
Na mudrome razgovoru.
Sjede Turci……. sjede paše,
Sjede bezi, sjede age,
Miralaji, sva gospoda,
Pa se časte kafu piju
Vesele se pa se smiju.
Pa od ćefa duvan puše
I s očima tako glede,
Ko karadag da već ruše!
Šerbet piju pa se smiju…

Al na jednom smijeh taj presta
I žubora međ njih nesta
Sve se stiša…
Dokle Muktar paša poče,
“Osman, Selim, hrabre paše
I ostale vođe naše,
Slušali ste Crnogorci
Da na našu vojsku lete.
Oni vele da s’ osvete
Da s’ posvete…
Pred njima je njihov kneže,
Koj’ se fali međ’ hajduci
Da već tursko carstvo leže.
Nek se fali, neka dođe,
Viđeću ga ako Bog da
Do mjeseca robom ovđe!

Jer sam junak od njeg’ bolji
Ne od njega; veće Turci,
Dosta ima Karadaga
Al boljega od me nema
Među njima sad junaka.
Kunem vi se Turci Bogom,
Muhamedom, ramazanom,
Još svetijem i koranom,
Sabljom mojom, bradom cara,
Da ć’ zarobit crnogorskog
Vojskovođu Gospodara.
Muktar presta žagor nesta –
Osman, Selim, sta s’ da fali, –
Falili se pa s’ prestali.
Prisrknuše crne kafe,
Zazvečaše tanke strune,
One turske fale pune!

Zadimiše sjajne lule,
Sjetiše se bjesni Turci,
Na te svoje mlade bule, …
“Vala, baš u Karadaga
Od Muktara nema boljeg
Sad junaka!”…

III

Silna vojska turskom zorom,
Kroz bišinske klance prođe,
Dok Bileću bijelom dođe.
Pred vojskom je Muktar paša,
Selim, Osman, još ga sljede,
Pa svi oni mukom glede
Iz Bileća kule svoje,
Vučje dole, klance tvrde.
Glede klance, pa se srde,
Đe u njima još junaka
Neviđeše Karadaga.
Nema – veli Muktar – vlaha;
Umro je već od straha!
Prestarši se, pobismo ih,
Sada ih je mnogo manje;
Alah sveti kuku mene,
Uteče li u Banjane!
Naprjed Turci, Vučjim dolom,
Pretecimo vlaškog Knjaza,
Na konjicu svom oholom.
Brzo Turci treba preći
Vardar, Bjelce, pa na Kovčeg
S hrabrom vojskom treba leći.
Brzo, brzo, moj Osmane,
Kad te imam men’ odlane!
Brzo, brzo, moj Selime
Kad te imam, imam s’ kime!
Alaj barjak razavite,
Hrabroj vojsci objavite,
Da danaske propast mora
Ta prokleta Crna Gora!

Selim, Osman, vojsci lete,
Urediše turske čete,
Uzjahaše bjesne hate,
Okićene, osedlate.
Vojska grnu put Kovčega,
Gleda Muktar iz daleka,
Veseli se nije šala,
Nije oto stvarca mala,
Da razbije vojska cara
Otmanova, crnogorskog
Vojskovođu Gospodara!…
Vojska ide… dok na Kovčeg side.
Sviće petak turski svetac
Sviće i ta divna zora,
Zarumneni bujna gora;
Iza gore sve po malo
Pomaljat se sunce stalo.

Eto sunca đe se sprema –
Ali jošte sunce drema,
Pa ne hita,
Ko da hoće da zapita
Na nebesa dobra tvorca:
Dal će danas bit pobjeda
Crnogorca…
Pitalo ga pa izađe
Obavito rujnim velom,
Po kamenu eto bjelom
Siplje zlato, obasiplje gore
A u njima djecu Crne Gore!
Vojska prama vojsci stoji
Srpska stoji prama turskoj,
Jedna druge se ne boji;
Pred jednom je knjaz Nikola
Na konjica svog ohola;
S druge strane Muktar paša
Upravljao s jednim djelom,
S drugim djelom Selim hrabri
Na konjicu igra bijelom.

Sa topovi Osman vlada,
I upravlja s njima sada.
Obilazi vojska stance,
Gradi vojska tvrde šance,
Dok sagradi vojska se zavadi.
Boj se bije, krv se lije
Za slobodu srpskom rodu,
Crnogorac hrabri mrije,
Puška puca nož svjetluca
Topi riču, momci viču,
Juriš!
Protiv vraga sad se bori,
Osvjetljajmo sjajno lice,
Domovini, Crnoj Gori.

Puška puca boj se bije,
Po gorama krv se lije,
Lije mnogo, mnogo lopi,
I zemljicu crnu topi,
Pada junak do junaka,
Stoji barjak do barjaka,
Topi riču, Turci viču
“Alah velik, juriš Turci,
Šta će nama ti đaurski
Učinjeti sad hajduci”!
Topi riču, šance ruše,
Cikte srpske ostraguše,
Junak pada do junaka,
Barjak stoji do barjaka,
Boj se bio dok je uzavrio!
Sa koporskog tvrdog stanca,
Crnogorska tvrda šanca,
Crnogorac već se sjeti
Da ne može bez oštroga
Da s’ posveti –
Juriš kliknu, Turkom leti,
Da kosovski boj osveti.
Polećeše mladi momci
S jataganom u rukama
Nije šala, Crnogorci
U boj lete Kosovo da svete!
Pristignuše turske čete,
Među njima Srbi lete,
Kolju, bodu, biju, tuku,
I u roblje žive vuku;
Piper naprjed junak leti
Osman pašu eto smjeti;
Filipović hrabri Luka,
Zamanu mu veće ruka
Da po paši hrabrom mane
”Besa” začu pa bez rane
A u hrabru vojsku našu,
Uz četiri turska topa,
On zarobi Osman pašu.

Turci bježe put Biljeća,
Crnogorska sviće sreća;
Goni Turke duž Vardara
Pomaže im sreća stara.
Drobnjak, Njeguš, Cetinjanin,
Rovac jošte i Rječanin,
I Pješivac i Ozrinić,
Moračanin, Cuca, Ćeklić,
I ostale čete naše
Turke klete sad pognaše,
Sjeku glave beru slave,
Turci bježe pa uzmiču
A sve “aman Vlasi” viču.
Bjelopavlić naprjed leti,
I pred sobom Turke razi,
Radulović barjak spazi,
Alaj barjak turske vojske,
I niz Bjelce ravne slazi
Goni Turke, pa ih kosi,
Za čas alaj barjak nosi…

I niz Bjelce Turci bježe
Put Biljeća tvrda grada,
Al stiže ih srpska sada
Pa ih gone, kolju, sjeku,
Od noževa čuješ jeku,
Od sabalja čuješ zveku,
Od topova čuješ riku,
Od pušaka čuješ ciku,
Od konjskijeh tapat nogu
Uz molitve koje Bogu
Muktar bježeć sdaa šalje
Da ga Alah s neva dalje,
Od srpskijeh četa turi,
“Jer su divlji ti đauri!
Kuku meni, sreća stara
Iznevjeri mene sjeda;
Crnogorskog Gospodara
Danas slavna jest pobjeda”!
Od stra’ mu se kosa ježi
I Biljeć hitro bježi.

Još hrabroga gle Selima
Bježi i on sad za njima.
Al ih vojska srpska stiže
Poćera ih sve to bolje
Te zlotvore srpske kolje.
Selim hita i sve pita:
Da li ima još junaka
Boljih nego Karadaga.

Selim bježeć neuteče,
Kraj zidova Bileć grada,
Cuca hrabri njeg posječe.
Selim pade neustade!
Al za Turke gore jade,
Uz Selima dvje hiljade,
Turadije klete leži,
A ostala vojska bježi!
Do Biljeća Turke gnaše,
A pred njima Muktar paše,
Na konjicu gledaj svome,
Nek se fali makar kome,
Nek se fali kod svoh cara
Kak’ zarobi vojskovođu
Crnogorskog Gospodara!)

*

Vučji Do, 17. jula 1876.

Pročitajte još:

Glas Crnogorca 1876: Pobjeda na Vučjem dolu jedna od najljepših u srpskom rodu