Glasam za kraj tiranije i protiv mentorstva NATO-a

Do parlamentarnih izbora, najvažnijih od referenduma, ostala su još dva dana. Režim Mila Đukanovića je u konopcima. Sam Đukanović u javnim nastupima poslednjih petanestak dana liči na ranjenu zvijer. O razmjerama njegove panike, svjedoči i 100% skok cijene ličnih karata, sa standardnih 50 na 100 evra.

Da je opozcija u izbornu trku ušla u većem stepenu objedinjena, sa sigurnošću bismo već danas mogli da kažemo: “GOTOV JE!“ Ovako, moraćemo da sačekamo do preksjutra. Trudim se ipak da budem optimista jer sumnjom da će pasti režim koji je za 27 godina uništio crnogorsku industriju i poljoprivredu, doveo do nezaposlenosti kolosanih razmjera, tolerišući divlju gradnju na morskoj obali upropastio stratešku razvoja u turizmu, značilo bi da loše mislim o svom narodu. 

U Crnoj Gori oko 420.000 građana je u dobi od 16 do 65 godina i smatra se radno sposobnim stanovništvom. Prema podacima Zavoda za zapošnjavanje, 230.000 Crnogoraca je spremno da radi, od čega je nezaposlenih uz određene varijacije otprilike 17%, odnosno oko 40.000. Ako je vjerovati zvaničnoj statistici Đukanovićevog režima, ispada da u Crnoj Gori imamo 190.000 studenata i invalida, tj. 32% populacije, odnosno da je njihov broj jednak broju zaposlenih.

Pored katastrofalne ekonomske situacije u društvu, najveću šansu opozcije na predstojećim izborima predstavljaće način na koji je Đukanović vodio kampanju. Počeo je od već 10 godina pokojnog Slobodana Miloševića, a završio strijeljanjem Ljuba Čupića, što se dogodilo prije 73 godine. Prije četiri godine, Milo Đukanović je obećao 40.000 novih radnih mjesta i kao garanciju ponudio svoju riječ da će tako zaista biti. Bježeći od vlastitih lažnih obećanja, u nemogućnosti da kandiduje makar jedan pozitivan rezultat svog prethodnog premijerskog mandata, Đukanović srlja u prošlost. Tamo mu je prividno izvodljivije manipulisati činjenicama, posebno u izbornoj kamapnji kada su njegovi protivnici zaokupljeni životnim temama. 

Pred budućim parlamentarnim sazivom je istorijska odgovornost. Da li će Crna Gora postati članica NATO pakta predstavlja najvažnije društveno-političko pitanje u narednih nekoliko decenija. Ovo pitanje nužno je razriješiti u kratkom roku. Gotovo da nema sfere društvenog života na koju eventualno članstvo u NATO paktu ne bi imalo reprekusije. Stoga ne treba posebno isticati koliko je važno da budući paralmetarni saziv ne pogazi elementarna načela demokratije, ne zanemari narodnu volju i na sebe ne preuzme odgovornost da ovakvu istorijsku odluku donese sam. 

Pokušaj vojnog prevrata u Turskoj, kojim je rukovođeno iz NATO baze Indžirlik, najbolji je primjer da članstvo u ovoj vojnoj alijansi nije garancija civilne kontrole oružanih snaga. Naprotiv, NATO se u nedavnim događajima u Turskoj pokazao kao sila, spremna da ruši legalno izabranu vlast, koja nije po volji SAD-a. Zato prilikom glasanja razmislite da li nam nakon pet decenija komunističke diktature, dvije i po decenije Đukanovićeve tiranije, treba NATO kao novi spoljni mentor, spreman da vojnom silom limitira našu slobodnu volju.

Članstvo u NATO alijansi neće doprinijeti ni spoljnoj bezbjednosti Crne Gore. Već čitavu deceniju crnogorska vojska prilagođava se ne potrebama odbrane zemlje, već potrebama NATO alijanse. Naše oružane snage svedene su na pješadijsku silu, nemoćnu da brani teritoriju naše države, sposobnu izgleda, samo da obazbjeđuje NATO objekte po Avganistanu. Članstvom u NATO paktu, povećaće se potrebe za našim vojnim angažovanjem. Zato prilikom glasanja dobro razmislite i o našim momcima, koji u slučaju ulaska u NATO postaju topovsko meso na bojištima Avganistana, ili nekog drugog fronta koji će sjutra otvoriti imperijalni interesi američkog krupnog kapitala.

Članstvo u NATO alijansi, takođe neće doprinijeti ni unutrašnjnoj bezbjednosti zemlje. U nedavnom intervjuu, general Leonidom Ivašov rekao je da: “NATO ne zna da se bori protiv terorizma“. Serija terorističkih napada u Istanbulu, drugim gradovima Turske, Parizu, Nici i Briselu, odnijeli su preko hiljadu života. Ovi tragični događaji pokazuju da članstvo u NATO alijansi prije predstavlja magnet za teroriste nego garanciju unutrašnje bezbjednosti i stabilnosti. Na dan glasanja mislite i o tome.

Konačno, ulaskom u NATO pakt, otvorila bi se institucionalna osnova za izgradnju NATO baza i objekata na našoj teritoriji. Uvala Valdanosa bila je u vrijeme SFRJ svojina JNA, a u SRJ bila je planirana za glavnu bazu flote VJ. Upravo zahvaljujući činjenici da je do 2006. imala status vojne imovine, uvala Valdanosa predstavlja jedan od rijetkih bisera netaknute prirode na našoj obali. Prije četiri godine osujećena je namjera britanske kompanije Cubus lux, da tamo gradi turistički kompleks visoke kategorije. Zašto se o Valdanosu pune četiri godine ćuti, zašto nema novih tendera, zar nam investicije i nova radna mjesta nijesu životno nepohodni? Da li zato što je, kako smatraju brojni vojni eksperti i bivši oficiri naše ratne mornarice, ova važna strateška tačka, obećana i kaparisana od strane NATO pakta?

Radna mjesta, investicije, turisti – ili silovatelji, pedofili i ubice zaposleni u oružanim snagama SAD? Američki marinci su samo tokom poslednje dvije decenije na Okinavi, počinili više silovanja i ubistva japanskih žena i djevojčica. Preko 100.000 ljudi protestovalo je prije nekoliko mjeseci, nakon poslednjeg ubistva dvadesetogodišnje djevojke, počinjenog od strane američkog vojnika.

Ako svjetske sile kao Japan i Njemačka ne mogu sa svoje teritorije istjerati američku vojsku preko sedam decenija, što treba da očekujemo mi, ako im jednom otvorimo teritoriju… Stoga, kada u nedjelju odete na glasanje, mislite i o Valdanosu.

Ja prekosjutra nemam dilemu. Svoj glas dajem za kraj tiranije i protiv mentorstva NATO-a.

Ne u rat, ne u NATO.