Godina bez Nebojše Glogovca: Igrao je, kao rijetko ko

Živi, umri, ponovi.

Bio je to lajtmotiv poslednjeg Hamleta kojeg je tumačio Nebojša Glogovac, u poslednjoj predstavi koju je odigrao, 13. decembra 2017.

Koliko će, zaboga, kroz koju godinu ili deceniju, jer kako vrijeme bude prolazilo, tako će sve više nedostajati Nebojša Glogovac – imaćemo zauvijek mladog Glogovca i imaćemo zauvijek zrelog Glogovca, ali šta je sve mogao da nam pruži ostarjeli Glogovac? – koliko će na onoj vanvremenskoj berzi, gdje se stvari ne mjere novcem, vrijedeti karte sa tog izvođenja?

Nebojša Glogovac je bio, bez ikakve sumnje, najveći srpski glumac, možda i poslednji kralj – pa krunisao ga je Vlasta Velisavljević – svih scena i svih kadrova, onaj koji bi služio i kao slavni izuzetak i kao trn u oku svima koji bi tvrdili da srpsko glumište više ne stvara, ne rađa, i ne umije da pljeska gigantima.

Možda bi se iznenadile samo njegove kolege, i brojni reditelji s kojima je sarađivao. On bi to samo odigrao.

Obično se, kada se pišu ovakvi tekstovi, biografski podaci stavljaju tek reda radi, da faktografija pokaže kuda se kretao taj čovjek. U slučaju Nebojše Glogovca, koji je iznad svake statistike kao što je bio iznad svake neupitnosti, bez ove biografije se nije moglo; jer je svaki red, svaki zarez, u stvari predstavljao još jedan sloj onoga što je on bio, znao, umio.

Više dramaturška eksplikacija nego prilog za životni, profesionalni i ljudski CV…

Sin sveštenika Milovana, rodom iz Dramiševa, i majke Milene, krojačice iz Nevesinja, rođen je 30. avgusta 1969. Njegova porodica preselila se, kada mu je bilo sedam godina, prvo u Opovo, a potom u Pančevo, gdje je njegov otac postao prota Uspenske crkve.

„Promjene sredine uticale su na moju prilagodljivost i napor da shvatim ljude oko sebe i da čitam iz njih. Vjerujem da je to uticalo na moj glumački poriv“, opisaće Glogovac ove rane epizode. Tokom osnovne škole pohađao je i muzičku školu, odsjek za klarinet, bio je đak čuvene pančevačke gimnazije „Uroš Predić“, prvi put je na scenu stao u dramskom amaterskom studiju „Atelje mladih“, a ljubav prema pozorištu betoniraće mu Mika Aleksić. Pa ipak, ni to nije bilo dovoljno, barem ne u tom trenutku, pošto je poslije završene srednje škole upisao psihologiju, na kojoj se zadržao svega dvije godine. Fakultet dramskih umetnosti bio je njegova sudbina. Ona zgrada na čistini na Novom Beogradu, njegov hram i najvažnija škola. Pitomac klase 1990, vjerovatno i poslednje velike u novijoj srpskoj glumi, pojaviće se na daskama vođen rediteljem Dejanom Mijačem, i ubrzo postati stalni član ansambla Jugoslovenskog dramskog pozorišta.

Otkako se pojavio pred nama, prvo ulogama u pozorištu koje su ga preporučile i za film, „Ubistvo s predumišljajem“ Gorčina Stojanovića po romanu Slobodana Selenića, otkako smo ga prvi put zapamtili kao momka koji neodoljivo hercegovački Branki Katić izgovara „Jelo, pofezne“, Nebojša Glogovac izgledao je kao svjetska zvijezda. Bilo da ste bili s njim u pozorištu (predstave Nebojše Glogovca najbolje su se gledale iz prvog reda; njegova strast, njegova pljuvačka, njegovi gegovi neuhvatljivi onima nazad) ili da ste ga viđali u filmovima ili serijama, oplemenio bi kadar, učinio da nemoguće postane moguće, glumio bez napora i bez glumatanja, mijenjajući vašu stvarnost za neku bolju.

U njegovoj filmografiji, u listi njegovih pozorišnih rola, moglo je da stoji i samo „Taksista“, pa da ipak znate da je Nebojša Glogovac, u stvari, zvijezda tog filma; ako bi imao i samo repliku ili dvije, ta bi rola bila veća od svih. Nije ni mali broj onih koji su tek u pozorištu shvatali s kakvim se genijem susrijeću; i to je bila njegova slatka prevara, za dobrobit ovdašnje kulture.

I glumci često kažu da su od onih velikih i važnih uloga, jedino izazovnije one, naizgled, male i nevažne, sporedne, epizodne.

Izgledalo je nevažno da li igra Zlatka Gavrilovića ili Hamleta, u svakoj ulozi je bio poseban, svoj, drugačiji. Imao je ono nešto.

Ono što se u Zlatkovo vrijeme zvalo frkom, razvaljivanjem porodičnih i drugih vrijednosti, razularenim sistemom, stečajnim preduzećima, tajkunima, spinovima, tabloidima, u Hamletovo vrijeme zvalo se ratnom groznicom, paranojom, spoljnopolitičkom situacijom, štapskim brifinzima, logorskim vatrama, šinjelima, stranim agresorima, policajcima u pancirnim uniformama, civilnim službama za obezbjeđenje. Pa se baš zbog svega toga, ovdje – ma svuda! – godinama i vijekovima unazad postavlja to isto pitanje nad pitanjima: biti ili ne biti?

„Biti je raditi, boriti se, djelovati protiv nepravde, protiv sistema koji melje ili ne biti, to jest savijati kičmu, pristajati, živjeti dosadan život, kao hrčak beskonačno vrjteti točak dok piramide raste.“

Nebojša Glogovac je znao rješenje te „hamletovske“ dileme. Kao što smo i mi znali u čemu je tajna njegovog „blaga“.

„Nebojša nije bio samo veliki glumac i jedan od najboljih u istoriji srpskog glumišta nego je bio i osoba koja je svojom pojavom, cjelokupnom ličnošću, na neki način u sebe upila, tačnije sublimirala, sve ono što predstavlja tragične okolnosti naših života u poslednjih dvadesetak godina. Njegove uloge, bez obzira na žanr u kojem su se dešavale, i stil potvrđivali su da je on bio takva ličnost koja je istovremeno sagledavala ironične aspekte nečega što je tragično, i tragične aspekte nečega što je vedro i naizgled smiješno. Zato što je na određen način imao sposobnost da uhvati punoću života i njegovu suštinu. I tako je Nebojša esenciju života pretvarao u čistu umjetnost“, pričao je za Nedeljnik Gorčin Stojanović.

Reditelj je napomenuo da Glogovac nije radio mnogo takozvanih komercijalnih stvari, a da je, i kada ih je radio, bio drugačiji od onih koji su u takvim žanrovima majstorski plivali.

„On je bio majstor jedne sublimacije života u umjetnost i na neki način je bio i duh i dah i znak svog, ovog našeg vremena. I kad je igrao onaj visoki, klasični repertoar Šekspira ili Čehova ili Molijera. Ili kad je igrao ono što je, po mom osjećanju, njemu i donijelo tako veliku prepoznatljivost, pa i popularnost, a to je taj savremeni, generacijski repertoar, one uloge u savremenim pozorišnim komadima i savremenim filmovima koji se tiču ovog vremena i ovog trenutka. Imao je sposobnost da to nekako uhvati, uobliči i da tome da neki viši smisao, a ne da ponavlja stvarnost koja je oko njega. Da se kao glumac ne bavi imitacijom života već da živi život u kadru ili na sceni i da je to ubjedljivo. To nije prostačka prirodnost. Tu prostačku prirodnost može da ima svako. Ali ne, Nebojša je imao sposobnost da život uhvati u jednu zamku umjetnosti, a da se niti umjetnost, niti život ne nadgornjavaju u toj zamci, nego se nekako skladno dopunjuju ili što je još važnije – potpuno izjednačavaju“, govorio je Stojanović.

On je, dodao je režiser „Ubistva s predumišljajem“, živio te uloge.

„On je živio život na pozornici ili u filmskom kadru, pred kamerom, i to je bilo nešto što direktno udara publiku. I to udaranje je bilo bez posredstva. I kada se nije radilo o nekom idealnom djelu, kada je bilo grešaka zanatske prirode, ta Nebojšina apsolutna neposrednost uspijevala je da emocionalno obuzme gledaoca”.

Ako je Gorčin Stojanović bio prvi čovjek koji mu je dao veliku filmsku ulogu, Rajko Grlić bio je poslednji. Proslavljeni jugoslovenski i hrvatski režiser priznaće za Nedeljnik da je dugo tražio glumca za glavnu ulogu u „Ustavu Republike Hrvatske“.

„Nakon godinu dana lutanja napokon sam ga našao u Nebojši. Pripremali smo se više od četiri mjeseca. Pričali, čitali, dopisivali, ali, što je u slučaju svake ovakve saradnje daleko najvažnije, upoznavali. Tako sam polako otkrio da je Nebojša miran, mudar, krajnje jednostavan i istovremeno zajebano komplikovan čovjek. To ga je i činilo velikim glumcem. Nije tu bilo neke posebne tehnike ni škole igranja. Kod njega su i život i gluma izlazili iz njegove ljudskosti, iz unutrašnje osjetljivosti i spoljašnje čvrstoće, iz te kontradikcije koja pokreće prave igrače. Imao sam veliku sreću i čast što sam s njim mogao raditi, uživati u zajedničkoj igri. Strašno će mi nedostajati„, rekao je svojevremeno Rajko Grlić za Nedeljnik.

Ta ljudskost u glumi, i obrnuto, vidjela se i na samim počecima. Nikola Mrkajić iz pančevačkog Ateljea mladih, čiji je Glogovac bio član kao srednjoškolac, a potom i kao student psihologije, od 1985. do 1990, kada je upisao Akademiju, prisjeća se svog prijatelja.

„Igrao sam sa njim u prvoj predstavi u kojoj je Glogovac igrao kao član Ateljea mladih, a koju je režirao Milenko Zablaćanski („Stranac i striptizeta“, po motivima Joneska), u martu 1990. godine. Bio je genijalan glumac, kakav se jednom rađa. A čini mi se, još bolji čovjek. Duša. Poslije premijere te predstave u kojoj smo zajedno igrali, mene su ovi stariji mangupi napili, bješe neka zima, hladno. Kad sam se osvijestio, imao sam utisak da letim. U stvari, Glogovac me je nosio kući, kao Bata Živojinović Borisa Dvornika. Kasnije, kada je upisao Akademiju i postao glumac, rjeđe smo se viđali. Mada, dolazio je često u Pančevo, na glumačke festivale, poput onog Republičkog festivala novih teatarskih formi u Domu omladine. Kada sam došao na audiciju za Atelje kod Zablaćanskog, tražio je od mene i da imitiram psa. Kažem mu: ‘Nemam pojma.’ A on laktom zakači nekog momka pored sebe i kaže mu: ‘Daj, pokaži mu, molim te.’ Ovaj se vrzmao oko mene, trčao… Bio je to Glogovac“, ispričao je Mrkajić za Nedeljnik.

Njegov kolega sa klase i drug Sergej Trifunović, u oproštajnom pismu koje je napisao za Nedeljnik poslije Glogovčeve smrti, ovako ga je opisao:

„Brz, duhovit, prešarmantan, sitne pronicljive okice koje nekako postanu nevidljive kad mu se cijelo lice razvuče u osmijeh, pa se i one tako nevidljive smiješe.“

On se potom prisjetio i dana provedenih na FDU:

„Bio je centralna ličnost naše devetočlane klase, otkrivala je sloj po sloj svoje zamamne ličnosti unedogled, kao da im nije bilo kraja i svaki je bio uzbudljiviji i misteriozniji od prethodnog: neprejebivi igrač bilijara koji ima bilijarski tak iznad kreveta svoje spavaće sobe u Pančevu kraj ogromnog postera Džeka Nikolsona, koji je partije završavao sa smirenošću i snajperskom preciznošću profesionalnog ubice i Majkla Džordana. Pronicljivi i do srži bezobrazan karakter koji kada bi vam zalepijio dijagnozu ili presjek situacije, mogli biste samo da ućutite ili se iznesete iz prostorije. Srčani fajter koji bi bez problema mogao da se zaleti na njih 20. Beskompromisni glasnogovornik svake situacije koji bi vam odmah skresao istinu u lice i betonirao je tu i odmah. Imali ste pravo samo da se ljutite. Pritom, sa riječima je bio toliko vješt u maloj jedinici vremena, da je bukvalno bio knjiški primjer da suština bez forme ne dobacuje daleko”.

Sergej dalje navodi:

“Oprostite mi svi fanovi Nebojše Glogovca – Zorana Radmilovića našeg doba – gledali ste ‘Ubistvo s predumišljajem’, ‘Kengura’, ‘Klopku’, ‘Ustav Republike Hrvatske’, predstave ‘Hadersfild’, ‘Razbijeni krčag’ i ‘Bure baruta’, ali najbolje niste vidjeli: Čehovljevu ‘Prosidbu’, Šekspirov ‘Nenagrađeni ljubavni trud’, Rucanteovu ‘Mušicu’, i kunem se, najboljeg ‘Magbeta’ ikada. Nepotrebno je da kažem kako sam upijao svaki njegov gest u tim godinama, trudio se da uhvatim taj nevidljivi i nedokučivi način razmišljanja, učio od njega i vrlo svjesno ga imitirao. Imao sam priliku koju rijetko koji glumac na svijetu ima, da imam svog glumačkog idola tu pored sebe, na svojoj klasi. Glumca od koga sam najviše naučio”.

Bio je čovek jasnih stavova, iskren, ponekad i na svoju štetu. Daleko od toga da nije imao jasne političke stavove, niti se libio da ih iznosi, ali nije dozvolio da ga uprlja dnevna politika; možda ju je, kao i svaki pravi umjetnik, donekle prezirao, shvatajući da toliko lako donosi loše stvari, a tako teško neke dobre. Njegovi intervjui, koje nije davao često, bili su satkani od vrijednosti; njegove rečenice jezgrovite, misli jasne, poruke okrenute višim ciljevima i velikim idealima, čak i ako bi ga, kao prošlog ljeta, razgovor naveo na priče o nekim nižim vrijednostima.

To se ne uči, čak ni na Fakultetu dramskih umjetnosti. To se ponese od kuće, pa se neguje. To se širi, ako ima ko da čuje…

„Dobrota je prezrena, odnosno obezvrijeđena. Sve te uzvišene i neopipljive vrijednosti ljudskog duha – poput hrabrosti, poštenja, vjernosti, bezuslovnog prijateljstva i ljubavi – danas su ismijane i nisu popularne. Važno je samo koliko ste ljudi prevarili. Ako ste prevarili mnogo ljudi i pritom zaradili, onda ste namazani i mnogo ste pametni. Time dobijate poene i niko vas neće prezrijeti. Ili, ako dovoljno dugo to radite, čak i oni koji su vas prezreli u početku, pristaće na to da ste uspjeli. Danas su teze zamijenjene i u današnjem sistemu vrijednosti dobrota se graniči sa glupošću. To je pogubno, i zato ćemo platiti danak, a tada ćemo morati da se vratimo pravim vrijednostima jer su jedino one temelj ljudskog postojanja“, kazao je Glogovac za Politiku prije mnogo godina.

„Postoji taj opšti trend licemerja kao potpuno legitimnog. Ne znam da li je to licemjerje, ili šta je, jer čini mi se da je licemjerje blaga riječ. Govorim o tom ponašanju političara i moćnika koji varaju otvoreno, vidljivo, pred svima bez ikakvog zazora, varaju vrijeđajući elementarnu ljudsku inteligenciju, varaju bez sramote i stida. U stvari, sramota i stid, kao jedan od ključnih djelova neke moralne vertikale, više ne postoje. To je ozbiljna tragedija današnjeg vremena. Ljudima su natovarene gomile obaveza da ne bi mislili o tome. I pogibosmo da otplatimo kredite, koji se nekako čudno uvećavaju, ne bi li ostali na nuli, i gledamo kako na naše oči loši momci i loši đaci postadoše i bog i batina a u toj jurnjavi i muci emocija ne stiže ni da se razvije ni da traje, komunikacije među ljudima su površne, brzina suluda… Valjalo bi stati i reći – dosta“, opominjao je u Blicu.

Ono što je naučio od Mike Aleksića, i ono što je naučio kroz život, davao je i mladim kolegama. Simona Stanković iz klase Nebojše Glogovca u školi glume i režije „Prvi koraci“ kaže da je mlade učio da igraju „iz stomaka“. Da svaki postupak u životu, kao i radnja u drami, mora da bude promišljen, a ne naučen napamet.

„Kada su se moje kolege poslednji put čule sa njim i poželjele mu dobro zdravlje, odgovorio je: ‘O, ljubi vas profa! Biće sve kako treba, samo da vi položite sa odličnim.’ Vjerovali smo mu“, kaže Simona.

Nebojšin kum i, takođe, kolega, glumac, sa iste klase, Vojin Ćetković nedavno je u Blicu objavio dio dnevnika o njihovom druženju.

Između ostalog, Ćetković piše: „Kaže, bole me pluća. Kažem, idemo u urgentni, da ih snimimo. Kaže, ne mogu sad, idemo poslije Nove godine. Obećavaš, kažem“.

Sedmog januara prošle godine, Vojin je napisao: „Nije dobro, kume“. Kažem, kako? „Imam rak…“.Nije ništa bilo slučajno u životu Nebojše Glogovca. Pa ni to što je vjerovatno poslednji glumac kojeg je volela čitava bivša Jugoslavija najbolje role dao baš na sceni Jugoslovenskog dramskog. A kako drugačije…

Svojim talentom uspio je da premosti granice i da postane pionir. Jer, da biste na neki način uvezali ono što se profano naziva regionom, ili blaže – prostorom bivše Jugoslavije, uglavnom je preduslov za to da ste imali karijeru u godinama kada je ta zemlja živjela. Zato nije bilo čudno što je Parni valjak punio Beograd, kao što je to Bajaga radio u Zagrebu ili Istri.

Ali između tog zajedničkog tepiha jugonostalgije provlačili su se ljudi kojima je biografija nastajala mnogo kasnije nego što će se Split i Kragujevac naći u novim državama.

I nije to tako samo u muzici. U tužnim odlascima glumačkih velikana poput Dragana Nikolića, Bate Živojinovića, Borisa Dvornika, Ljubiše Samardžića… bilo je logično da se za njima „plače“ u susjedstvu ili komšiluku, kako god.

Od Nebojše se, prošle godine, u svojoj redovnoj kolumni u Jutarnjem listu oprostio i Ante Tomić. U dirljivom i lišenom patetike tekstu on spominje i sledeću rečenicu: „Nikad ja nisam bio tako dobar pisac nego kad me je Nebojša Glogovac govorio.“ U redovima koje je Tomić ispisao ispod te rečenice, vidi se jasno da ove komplimente nije izmamila smrt već nesvakidašnji talenat glumca.

Nekada je merilo uspjeha i stepenica uvažavanja bila uloga u „Hamletu“. Glogovac je to ostvario, kao i mnogo toga. U eri siromašnih filmskih produkcija, oskudnog broja pozorišnih premijera, on je svojom moćnom glumom uspio da uđe u red onih koji su pravili karijere u onoj nekada bogatijoj i većoj zemlji. Zato ga i prostor te nekadašnje zemlje danas toliko žali. Bio je „Draža“ kojeg su zavoljeli Hrvati. Transseksualac kojeg su netremice gledali Srbi. Bio je jedan od onih velikana čija nacionalnost nije važna, jer je, baš kao u onoj toliko puta citiranoj replici iz „Nebeske udice“, postao šampion.

Glogovac ne samo da je uvezao region, on će ostati upamćen i po nečemu tako svojstvenom jugoslovenskoj tradiciji, a to je mitski značaj nekadašnjih kafana. U mnogim epitafima poslednjih godina nisu se nalazili samo ljudi već i ugostiteljski objekti u kojima su stolnjake gužvali značajni ljudi. Tako su se znala mjesta u kojima jedu i piju glumci, rokeri, zvezdaši… Sa tranzicijom nestala je dugovečnost kafana koje su u novom vremenu jedva preživljavale dvije sezone, što je i skorašnja tradicija u svijetu. Glogovac je patentirao svoj omiljeni kafić „Krojač“ tik podno tramvajskih šina koje opasuju ono što se naziva strogim centrom. Lokacijski preciznije, u blizini NIS-ove pumpe nalazi se kafić o kojem piše Jutarnji list i govore „dorćolski domoroci“. Kafić „Krojač“ se spominjao i u oproštaju jednog posta na Fejsbuku.

I kelneri na Cvetnom trgu koje je, dok bi usluživali po baštama kafića, gledao Nebojša Glogovac sa plakata žale za svojim „komšijom“ preko puta, iz Jugoslovenskog dramskog.

Eto, i tako je Glogovac ukinuo bezimenost i dao dušu koja se više ne deli kafanama. A ni Crvenoj zvezdi, koju je voleo iskreno, hercegovački, ali šmekerski i odmjereno, kao nekada Ljuba Tadić, njegov prethodnik na onoj istoj sceni…

Samo što ne vidimo ko bi, po bilo čemu, mogao da naslijedi Nebojšu Glogovca.

Živio je, i to kako.

Igrao je, kao rijetko ko.

Umro je, tako kažu, i sada samo čekamo da se nasmije, da otrese prašinu i zemlju, pa da ponovi sve.

Iako, znaju to njegove kolege i brojni reditelji s kojima je sarađivao, kod Nebojše Glogovca nije bilo mnogo ponavljanja.

On bi to samo odigrao.

Izvor: Nedeljnik