Godišnjica besmrtnosti bronze

Piše: Božidar Rovčanin

Znali su to drevni narodi, naravno, znaju to i moderni, na istorijskom pamćenju utemeljeni kao što su montenegrini, da i te kako valja i trebuje obilježiti godišnjicu nečije smrti.

Pa što bi se manisalo obilježavanju godišnjice smrti Josipa Broza koji bronzano prkosi više rijetko gdje, kao što postojano i u refleksivnosti egzistira na obali Nemanjinog grada? Zločinac na mjestu svog zločina!

Kakve veze Josip Broz ima sa CG da bi mu njeni građani izražavali iznimno poštovanje? Ako zanemarimo one nam krvave i krvničke, osim njih nema ama, baš nikakve.

Štaviše, pitanje je sa kim on uopšte i ima veze. Naročito on nema nikakvu kopču sa Crnom Gorom, posebno ako se ima u vidu skojevski, crnogorski separatizam. Naravno, dolazimo do još jedne, u moru njenih korisnih nejasnoća: upravo komunistički separatisti i njihovi potomci slave jednog nazovi unionistu.

Tri tačke oslonca su sasvim dovoljne pa da jedna platforma, pa i jedna tvrdnja budu neoborive. Znala je to autohtona crnogorska zadnjica ukotvljena u tradicionalnom, izvornom, udobnom tronošcu.

Da preskočimo početne greške ’41. ’42. pa i dio ’43. Da zanemarimo čuvena lijeva skretanja i podmukle bedastoće mladih skojevaca sa početka građanskog rata. Da se prisjetimo samo tri velika grijeha koja je bronzani vojnik napravio prema tom epopejskom narodu podno odrubljenog Lovćena!!! Ili ćemo i dalje pokorno ponavljati da on nije znao za ovo i ono, k’o što njegov ideološki sin milo navodno ništa ne zna ni o jednoj jedinoj aferi ili zločinu u Crnoj Gori. Ko da su levitirajuća božanstva čije perje ne može biti natrunjeno zemaljskim gadlukom.

Pa da vidimo kojim bazdom zaudaraju paunova dokona, impozantna krila. Da vidimo šta je to sve skrivio direktno milim Crnogorcima, dok su mu oni najviđeniji držali rubove ispeglanoga, kašmirnog šinjela, da ga ne smokri dok piški, il’ se zemlja trese.

Taj šepuran je odgovoran za bombardiranje Podgorice od strane Saveznika, od ’43. do ’45. Operiše se sa brojkama od dvije, do par hiljada civilnih žrtava Staropodgoričana. Vjerojatno, kako bi povjesnica bila okrutnija, među iskeženim slavarima oko bronzanog šmekera, bilo je potomaka onih koji su žrtve bombardiranja, recimo, u osvit Đurđevdana ’44. No, sloboda koju tek sada kušamo ko vrelu knorr juhicu (Eduard Knor, njemački admiral koji je pomogao uspostaviti Njemačko kolonijalno carstvo!), tako je velika da je se ne tiču blagorodne žertve!!! Vjerojatno!

A kada je već Kraljeva vojska iz Crne Gore krenula lažnim saveznicima u sretenje, ni o tome nećemo. Ali hoćemo o slovenačkom maju, o Blajburgu i putu koji nikada Crna Gora nije htjela pokajnički da nazove Putem Krsta. Nije htjela, nije smjela, iako se u svemu ugledala, zvanična Crna Gora u posljednjih 70 godina, na zapadnog susjeda – partnera. Oni su svoj Blajburg, iako je vrvio od jasenovačkih egzekutora, proglasili Putem Križa. A Crna gora nikada put njene duhovne, intelektualne i vojne elite nije i ne želi pokajnički da nazove Putem Krsta, Putem Raspeća, Putem Golgote, Putem Suza, Putem Stradanja, Putem Bratske Tuge na kojem je nestao onaj Sadržaj, ona Supstanca Crne Gore bez koje nikada više ona neće biti ono što je kroz vjekove dublje vaistinu bivala! Da, bronzani mangup je i za to kriv, bez obzira na ulogu svih đidaša, pekaša, kapa i kapica. Ne bi me čudilo da je ovoga 4.maja, među oduševljenim poklonicima, oko bronzanog komada bilo i potomaka onih koje su goloruke razapinjali, šurili, lomili, šegali i sjeckali. A bilo ih je, govorim o Sloveniji, od pet do deset hiljada!!! Ne, gospodo, ne govorim ni o četnicima ni o partizanima. Govorim o zločinu koji dok se javno ne ispovjedi sa državnih, institucionalnih tribina, parlamenata i govornica, Crna Gora neće izgub namiriti. Nema puta u EU dok se taj zločin ne ispovijedi! To je na koncu i agenda i preporuka EU, ako umijemo da čitamo Njene Rezolucije.

Da pomenemo i treći Zločin jože broza, a koji se direktno tiče Crne Gore. Naravno, riječ je o crnogorskom gulagu na hrvatskom primorju. Čika Jova je goli egzekutor, bijedni izvođač radova. Spiritus movens je bronzani fant. Onaj koji je trljao ruke kako se lako riješio potentnih i surovih boljševika iz naše malene i vječne koja je odavno već bivša. Tu se riješio idealista koji su Boga zamijenili Hljebovima, ali i onih kojima je srpovanje i čekičanje bilo bliže od bratske mobe. Svakako ih sveukupno žalim i znam da bronzani lukavko sve ove tužne decenije likuje.

Pa, drugovi, brozonostalgičari, kukalo vam slavlje!

Pročitajte još:

Josip Broz Tito – četiri decenije kasnije: Simbol apsolutizma i terora