Golofuskovići!

Piše: Milija Pajković

Čuli ste sigurno da neko ponekada spomene tu riječ.
Najviše kad hoće nekog ili neke da ocrni, pa mu se otme uzdah, i to onako jako, pravo iz sredine grudi – golofusković praviiiiii ili golofuskovićiii praviiiii!
Da ne mozgate i ne premišljate isuviše, da opet ne prizivate u pomoć lingvistiku, pa, čak, i istoriju – riječ je sasvim naša, bez sjekiracije!
Međutim, njena pogrešna upotreba može nanijeti nepravdu istinskoj sirotinji, koju neko neopravdano izjednačava sa golofuskovićima. Onoj koja je sirota zbog svojeg poštenja, a sirota je i zbog toga što nije naslijedila neki imetak, pa da je bila u prilici da ga održava ili uvećava ili je sirota što im se, jednostavno, ne da.
Zato je i neophodno pokazati koje su razlike između golofuskovića i prave sirotinje koja nikome nije ništa skrivila.
Kao što postoji velika razlika između seljaka i đilkoša, isto je tako vidljiva različitost između one časne i poštene sirotinje i golofuskovića!
Prije nego li se detaljnije upustimo u ta objašnjenja nije zgoreg da se samo malčice podsjetimo razlike između seljaka i đilkoša, jer smatram da će nam zbog toga biti unekoliko jasnija i razlika između sirotinje i golofuskovića, iako na prvi pogled to izgleda sasvim kao jedno te isto! Ali zato golofuskovići i đilkoši jesu skoro jedno te isto, ista fela!
Seljak je pravi gospodin, jer zašto to i ne bi bio, koji je rođen na selu i odabrao ga je da živi u njemu, koji vrijedno obrađuje imanje od kojeg i živi, tako da mu ne ostaje nimalo vremena za dangubu i dokonluk iz kojih često proizlaze loše misli, bezrazložna mržnja uperena prema nekom, ogovoranje; naiđe i povremeno opuštanje tokom zime kad je manje rada, kad ostaju samo oni uobičajeni svakodnevni poslovi oko smirivanja konaka i rada oko stoke, onda kad je vrijeme posijela, priče, pošalice i pjesme. Seljak je pored toga gazda i domaćin koji uspješno vodi svoje domaćinstvo, kao neki pametni državnik svoju državu, sem toga uopšte ga nije briga za domaću i bjelosvjetsku politiku i trvenja, a opet zna onoliko koliko treba da zna. Sinovi i kćerke mogu da mu budu doktori nauka, inženjeri, ljekari, profesori, koji kad dođu u svoj kraj za vrijeme odmora još više ga oplemenjuju, a isto tako seljak zna da boravi kod njih kad nađe vremena za to u velikim gradovima u kojima oni žive i rade, ponašajući se u skladu novog okruženja.
A đilkoši su, u stvari, niti seljaci niti građani, neki bezlični sloj džabaljebaroša koji imaju previše slobodnog vremena zbog nerada, koji svojim ponašanjem ukazuju da su daleko od vaspitanosti, uljudnosti i istinskog rada.
E, slično je i sa sirotinjom i golofuskovićima! Doduše, moramo prije daljeg ukazivanja na razlike između njih unekoliko razjasniti pojam ,,ljuta sirotinja“. To je neka podvrsta golofuskovića, ali je, zbog nečega, zadržala stari naziv. Oni su nalik poprilično na golofuskoviće i moglo bi se slobodno i reći da su jedno te isto, doduše sa nešto manje zlobe, pakosti i mržnje, ali kad započnu s time onda im nema kraja kao i, uostalom, golofuskovićima.
Da sagledamo sada kakve su to karakteristike one istinske i prave sirotinje, različite od golofuskara i ljute sirotinje, naravno, što se tiče naših prostora, a, vjerovatno se one mogu primijeniti i u sličnim slučajevima širom planete. Takve sirotinje kod nas je bilo ponajviše poslije okončanja Drugog svjetskog rata, ali postoji i danas, na žalost!
Takva sirotinja nije imala veliki novac, nije imala, pak, niti osrednje zalihe, imala je tek onoliko koliko im je bilo dovoljno za puko preživljavanje. Ponešto para, odvojenih za crne dane, kako se kaže u našem narodu, sakupljano dugo i od usta odvajano, čuvano je na nekom tajnom mjestu, u zidnoj šupljini zatvorenoj istim kamenom kojim je kuća i ozidana ili opekom, ali i ispod slamarica i dušeka; od takve sirotinje rijetko je ko bio zaposlen u državnoj službi, pretežno su nadničili i radili ostale teške poslove po narodu; držali su nešto malo stoke, imali su imanjce i bilo je dosta članova u takvim porodičnim zadrugama. Međutim, u njihovom skromnom domu putnik ili gost nikad nije mogao da to uoči – namještaj je bio djelo nekog priučenog seoskog stolara ili nekog iz porodice, ali sazdan od divnog drveta i lijepo urađen, patosi, gdje ih je bilo, jer je bilo i kuća sa nabijenom zemljom umjesto njih, žutjeli su se od ribanja ribaćom četkom, a tu su bili obavezno i drveni kovžeci za djevojačku spremu, ali i za čuvanje dokumenata, tapija o posjedu, uz priznanice o uredno plaćenim računima za struju, kao i za radio preplatu, prekriveni vezenim platnima. Na kredencu su bile obavezno tegle sa slatkim od šljiva, kao i dunje u kasnu jesen. Na posebnom mjestu se ostavljala odjeća i obuća za neke prilike, za one svečane i vesele, dakle za vašare, za sabore, svadbe, ali i za one tužne, za sahrane i dvoridbe.
Kad su bili radosni dani, dani planinskih sabora, vašara-panađura, i ostalih okupljanja, onda su se svi iz porodice sređivali, muškarci obrijani, podšišani, u bijelim košuljama i crnim pantalonama, a žene i djevojke gizdave u narodnim nošnjama ili u nekoj drugoj odeždi. Potpuno su se izjednačavali sa onim imućnim, bogatim, sa gospodom. Tog dana su trošili nemilice od ušteđevine odvojene za teške dane, čašćavali su sve redom, mnogo više od parajlija – kad je bal, nek je bal!
A kad bi neko banuo u kuću, bio to neko poznati ili ne, onda je čašćavan kao da je svratio u neku krčmu, a ne u neku sirotinjsku kuću. Iznošeno je na sto sušeno meso, svinjsko, goveđe, vadio se najmasniji sir iz kace, skorup, kisjelo mlijeko, varenika, gotovio se smočani kačamak i onaj obični, kukuruzna i pšenična pogača ispod sača, sve iz godišnjih zaliha. Kad bi gost htio da uzvrati nekom čašću nije imalo sile da mu to uspije, a ako bi ga uhvatio mrak zadržavan je na konak; noćivao je u gostinskoj sobi, koja je bila vječito spremna sa velikim krevetima, ormanom sa porculanskim priborom za kafu ili čaj, sa šarenim ćebetom istkanim na razboju, jorganom i vezenom posteljinom. Na nastavak puta ispraćan je s punom torbom i s punim srcem.
Takve porodice, takva časna i poštena sirotinja, ona prava, nikada nije htjela da primi nečiju pomoć i uvijek su djelovali ponositi i kao da imaju pune bisage dukata. Kad bi neko od njih završio studije i postao neki značajan službenik teško je bilo da se uoči da je rastao u nemaštini, sem kad bi to sam napomenuo, a nikada to nijesu krili i isticali su to kao nešto što ih je bilo snašlo, ali ne i kao nekakvu sramotu, jer i nije sramota biti siromah, pa svojim trudom i radom isplivati iz nje i domoći se lagodnijeg života, ali ne i bogatstva, jer u našoj zemlji, od kraja rata, pa sve do današnjih dana, bogatstvo se nije moglo steći na pošten način, samo od plate, penzije ili obrade imanja, nego samo od nečeg drugog, od nečega što se kosi sa moralnim, ali i državnim zakonom.
Golofuskovići su sve suprotno od toga što krasi istinsku sirotinju, samo što su i oni u jedno vrijeme bili goli do kože, ali i namazani svime i svačim, najviše onim što ne valja. Dok su golofuskarčići oni svugdje ističu svoju bijedu i jad kao nekakav usud, zlu sudbinu, neko prokletstvo, spremni su da mole i kukumaču kod svakog ne bi li iskamčili nešto novca ili neku drugu vrstu pomoći. Kad im naiđeš u kuću žale se kako bi te dočekali onako kako i dolikuje, ali da nemaju ništa, iako imaju tajne zalihe, ali kad bi to dijelili sa nekim i kad bi bili gostoprimni i dostojanstveni onda ne bi bili golofuskovići. Inače, da opujnu nešto od drugog, to im je kao da popiju čašu hladne vode. Majstori svojeg zanata – dobro zavire, vide, oslušnu, pa kad uvide da je pravo vrijeme možeš da se prevrćeš, skačeš od muke, džabe ti. Em, pokradu, em ispreturaju, razvale vrata, prozore, još štete više naprave…
U ratovima su opasni, a pokazalo se to nebrojeno puta, pa su sve zadatke koje su im postavljali iz prve završavali, sve da bi bili primljeni tamo gdje i treba i gdje će se okoristiti sve do pod nogu.
Kad im ga je donijelo vrijeme mnogi golofuskovići su zasjeli onamo odakle je bio ponajbolji vidik i onamo odakle su punili torbake svim i svačim, ali ostajući i dalje golofuskovići. Najteže za jednu zemlju bilo je onda kad su golofuskovići, naročito oni koji su na jedvite jade završili školovanje u osnovnoj školi, a osmogodišnju nijesu ni vidjeli, postajali ministri, upravnici preduzeća, fabrika, kad su odlučivali o sudbini nekog kraja ili varoši, nanoseći mu nemjerljivu štetu.
Od završetka rata, pa sve do današnjih dana, dah golofuskovića se uveliko osjeća i on je vidan, bez obzira na oblik prerušavanja…
Može golofusković obući odijelo ,,Hugo shefe“, ,,Ralph Lauren“, ,,Versace“, ,,Armani Collezioni“, ,,Gucci“, ,,Prada“, ,,Brioni“, ,,Canali“, može obući cipele ,, Grenson“, ,,Loake“, ,,Tricker’s“, ,,W.Gibbs“, navući košulju ,,Baressi“, ,,Burberry“, ,,Zarra“, ,,Boss“, ,,H&M“, ,,Vuitton“, ,,Lacoste“, može staviti na ruku časovnik ,,Bremont“, ,,Tag Heuer“, ,,Panerai“, ,,Rolex“, može zavezati kravatu ,,Cavalli“, ,,Mango“, ,,Bonneti“, ,,Stenser“, može se namirisati mirisom ,,Dolcce&Gabbana“, ,,Ford Tobacco“, ,,Dior savage“, ,,Creed Aventus“, ili, pak, koristiti naše poznate marke odijela ,,Beko“, ,,Jumko“, ,,Rudnik“, ,,Teteks“, ,,Mura“, ,,Varteks“, obuću ,,Borovo“, ,,Košuta“, ,,Moda“, ,,Izbor“, svejedno, džaba mu – on ostaje te ostaje golofusković.
Uvijek ga, ma koliko radio na svojoj nadogradnji, samoobmani i obmani drugih, odaje neki nepromišljeni potez koji ukazuje da je bio i ostao ljuta sirotinja koja se samo nečasno dohvatila bogatstva, da je, u stvari, bio i ostao golofusković – najprije je tu patkasti i šljapkasti hod, osoben za one čiji su stari i oni sami hodili po različitim oblicima tla u svakodnevnom osvajanju seoskih i planinskih prostranstava na koje su bili osuđeni do izbavljenja i bjekstva od svega toga, hajde, to i nije neki grijeh, ne mogu svi hodati kao manekeni i manekenke, ali je zato tu otiranje nosa rukom, čišćenje nosnih izlučevina opet rukom, trljanje rukavom sakoa po licu kad se oznoji ili šakom, pljuvanje na javnom mjestu uz jaki zvuk, podrigivanje kao iz vulkana, javno čačkanje zuba čačkalicom poslije jela i držanjem iste u ustima da bi se pokazalo da je jeo dobro kući ili u nekoj kafani, stavljanje nogu na kancelarijski sto, ali i na onaj sa kojeg se jede, neumjesno ponašanje u restoranima i u hotelima, preglasna priča na ulici, kao da je u šumi, dranje, mahanje i besomučno mlataranje rukama, bacanje otpadaka svugdje okolo, istresanje pikavaca iz kola po travnjacima, neumjesno dobacivanje prolaznicama, ženama i djevojkama, besomučno ogovaranje i prozivanje, prokazivanje iz prve, prazna priča i laprdanje, pravljenje da sve znaju; kad uđeš u kancelariju u kojoj radi ili je sam u njoj ne umije da ustane kao čovjek, da se rukuje, da te pogleda u oči, da se predstavi kako i treba, ne umije i neće, kako hoćeš, da te ponudi da sjedneš, pita odakle si i ostalo, hoćeš li nešto popiti, onako uzgred razgovora radi, nego blene kao neki blento pored tebe, zvijera lukavim očima, samo da te se što prije otarasi i nanovo utone u ono čega se i dokopao, čvrsto prikovan za stolicu ili fotelju, sa onim skrivenim đilkoškim strahom od nepoznatog. Toliko su nemoralni, bezobzirni, sebični, da bi bili u stanju da u njoj ostanu doživotno.
Koliko je samo golofuskovića među nazovi piscima, pjesnicima, slikarima, muzičarima, novinarima, vajarima, filosofima, psiholozima, a o političarima da ne i pričamo! Dosta ih je pokupovalo diplome po raznim nedođijama, nagrade dijele između sebe, hvale jedni druge u pisanom i govornom obliku, a iza leđa se olajavaju, izigravaju mudrace, kad ovamo malo prorgaš, a ono čistokrvni golofuskovi golofuskovići!
U stvari, golofuskovići i đilkoši se jedno te isto na gomilu!
Golofuskovići nikada ne mogu postati gospoda, nego samo njihova blijeda slika i bezuspješni pokušaj, ne pomaže tu ni vrijeme, a pravi siromah koji svojim učenjem, studijama, radom, trudom, boravkom po svijetu, prihvati sve ono što valja to postaje, jer se u porodici učio ponosu i dostojanstvu i da uprkos nedaćama bude ono što i jeste osoba sa pravim manirima, koja se ponaša onako kako i treba. Otuda u našem narodu i izraz – rođeni gospodin ili rođena gospođa, bez obzira na porijeklo.
A da ne pričamo o onima iz porodica onih pređašnjih inženjera, arhitekata, prosvjetnih radnika, ljekara, bogatih seljaka, pravih umjetnika, koji su od malena učeni kako da se pravilno ponašaju u kući i na javnom mjestu i koje i onaj najobičniji i neupućeni posmatrač veoma brzo može razlikovati od golofuskovića.
Ovu priču o golofuskovićima, koja nije uvredljiva, sem ako istina nije uvreda, koja nikome ne može da naškodi i naudi, mogao sam još da rastegnem kao da je nekakav lastiš, da je razvučem kao neka dobra domaćica pitu, da je razradim do tančina, a mogao sam, eto, i da vam je ne ispričam. Jednostavno, mogao sam da je preskočim, ostavim za neki drugi put, pa, čak, i nikako da je ne ispripovijedam, ali mi se čini, kažem samo čini i volio bih, naravno, da ostane samo na tome, da postoji skrivena bojazan da će jednog dana golofuskovića biti toliko da bi bilo kakva priča o njima, ma kako uobličena, dotjerana, sređena, nakićena, postala samo puka, suvoparna, dosadna slika svakodnevnice, pa samim tim nezanimljiva, pa neka i takva, nego i bez ikakvog smisla i potpuno suvišna…

Ilustracija: Milija Pajković