Čije je ovo naše more

Piše: mr Goran Bjelanović

Proslava stogodišnjice oslobođenja Budve od okupatorskih armada „Stare vještice“ (kako su tada zvali Austrougarsku monarhiju), izvedena pod nazivom „Pokoljenja djela sude“, izazvala je buru reakcija u rasponu od najžešćih osuda, ograđivanja i pregrađivanja do odobravanja i gromkih aplauza. Očekivano.

Različitost doživljaja ove veličanstvene svečanosti korijene pronalazi u nepobitnoj istini da je „čovjek zbir sjećanja svih svojih predaka“.
Ni te 1914, ni 1916, a ni 1918. naši preci se nijesu jednako odnosili prema dogođajima koji će odrediti budućnost vijeka koji je predstojao.

Te 1914. godine u Boki su protiv okupatorskih snaga: Srbi, Hrvati i Muslimani, ustali kao jedan čovjek, spremni da i sebe i svoje porodice žrtvuju na oltar slobode i bolje budućnosti i svojeg, ali i naroda svoje slovenske sabraće.

Neposredno, nakon što je kralj Nikola I Petrović objavio rat Austrougarskoj u Boku je pristigla delegacija Muslimana iz Bara da svoje oružje i živote stavi ustanicima na raspolaganje. Hrvat Milan Srzentić je zbog učešća u ustaničkim akcijama strijeljan, ali je stigao da strgne koprenu sa očiju i vikne „Živio Kralj! Živjela Srbija“!

Ta od dijela javnosti prokazana proslava u Budvi je i te kako jasno i glasno podsjetila i na ove istine, pa će teško biti održiva teza da je bio u pitanju klerofašistički skup. Upravo obrnuto, u pitanju je svečanost koja je bila upriličena da se oda počast oslobodiocima, sjenima ljudi – lavova koji su žrtvovali i sebe i svoje porodice zarad slobode i dostojanstva življenja.

Otvorenom i više nego jasnom porukom s budvanske scene da su u ovoj borbi učestvovali svi južnoslovenski narodi, makar te noći ponovo su u istom stroju stupala, radom zlonamjernih službi i kvazimedija (u stvari kreatora neofašističke politike), razjedinjena i bez ikakvog razloga zakrvljena braća po slovenskoj krvi i oružju.

Cijela ova priča, koju je više nego jednostavno potvrditi, navodi na zaključak da su ovu svečanost organizovali i u njoj učestvovali potomci onih ustanika koji su 1914. ustali na oružje ne bi li izborili slobodu od austrougarske okupacije, skupa sa unucima dobrovoljaca koji su lagodnost prekomorskog života zamijenili za albanske gudure, prah i olovo Solunskog fronta, bez obzira na to da li su bili u pitanju Srbi, Hrvati ili pak Muslimani.

Na drugoj strani u najtajnijim dokumentima naših obavještajnih službi (a ništa nije toliko tajno da se ne može sa sigurnošću doznati i dokazati) ostalo je zapisano da su u tome zlom vremenu 14 najuglednijih domaćina jedne naše varošice bili najpouzdaniji špijuni i saradnici Austrougara. Da bi u periodu od 1918. do 1941. umrla trojica od njih, što je za posljedicu imalo to da su Italijani u preživjeloj Biranoj Jedanaestorici imali špijunsku podršku kakvoj se nadali nijesu ni u najsmjelijim snovima. Ovo je samo jedan od toliko primjera da bi se mogla napisati najobimnija trilogija.

Potomci tih i takvih ne samo da osuđuju i da će osuditi proslavu održanu u Budvi povodom stogodišnjice oslobođenja, već će insistirati na zabranama i represalijama. Progonu i hapšenjima. Ništa strašno niti neočekivano. Od potomaka takvih predaka se ništa drugo ni očekivati ne može.

Dakle, u ovom „slučaju“ nejasnoga nema ni za lijek. Sve je čisto. Imamo dvije strane (kao i uvijek), jednu istinu i jednu gromoglasnu laž koja će kao i uvijek nadbučati istinu i sve je kao što je uvijek bilo i kao što će to u Zemlji Čuda još poprilično i biti.

E, pa nije baš sasvim tako. Ovoga puta imamo i izjavu Alekse Bečića: „O prošlosti neka pričaju DF i DPS, a mene pitajte o budućnosti, a što se mora tiče, ono je bilo, jeste i biće crnogorsko“.

Divna izjava – nema priče. Samo, mi, neznaveni, smatramo da jedino čovjek koji je naslonjen na prošlost, može sadašnjost razumjeti na pravi način i tako steći pravo na dostojanstvenu budućnost.

Bilo bi zlata vrijedno kada bi poštovani Bečić razjasnio kakvu to budućnost čovjek ili pak društvo bez prošlosti mogu ostvariti i kako? Taj rad bi bio toliko veliki doprinos teoriji države i društva da bi autor ove izjave zavrijedio Nobelovu nagradu – u prvom krugu.

Je li moguće da je Aleksa Bečić uvjeren da čovjek može odlepršati u budućnost, kao repa bez korijena, mjehurić od sapunice ili pak kao luft balon?!
Ako je to tako, onda je demokratsko pravo poštovanog Alekse Bečića da u budućnost odleprša kao Mjehurić, na nama koji ne vjerujemo u tu vratolomiju je da mjesto u vremenu koje dolazi zaslužimo na neki potpuno drugačiji način.

Što se tiče dijela izjave da je „more bilo, jeste i biće crnogorsko“ – netačno!

Poštovani, Aleksa Bečiću, nije more ni srpsko, ni crnogorsko, ni austrougarsko… More pripada samo sebi, a na ljudima je da zasluže Njegovu milost, da žive od plodova koje im daje i od ljepote obala u kojima bi da uživaju i oni koji nijesu imali tu sreću da te obale i nasele. Ili to ili pak da im to isto ljubazno i preljubazno more u trenu jasno pokaže ko je gazda na način na koji se ni nadali nijesu da hoće, niti da može.

U pismu koje je 1854. godine indijanski poglavica Sijetla uputio predsjedniku SAD Frenku Pirsu, kao odgovor na ponudu da SAD od Indijanaca otkupe njihovu zemlju – u zamjenu za rezervat, pored ostalog, piše: „Mi znamo: zemlja ne pripada čovjeku. Čovjek pripada zemlji. Mi to znamo. Sve je povezano kao krv koja ujedinjuje porodicu. Sve stvari su povezane. Čovjek ne tka tkivo života, mi smo samo jedna nit u tkanju. Šta god da čini tkanju čini i sebi samom“.

Što se odnosi na zemlju, odnosi se i na more. Čovjek koji pljune u more, pljuje sebi u lice. No, ovo podsjećanje je nekorektno od mene, pa čak i zlonamjerno. Otkud mi uopšte i pomisao da se „mudrost“ velikog broja ovovremenih crnogorskih političara može mjeriti sa onom koju je prije gotovo dva vijeka ispoljio „divljak“ iz američkih prerija, veliki poglavica Sijetla?!

U ovom pismu poglavica, pored ostalog, kaže: „Čista voda što teče brzacima i rijekama nije samo voda, već i krv naših predaka. Ako vam prodamo našu zemlju, morate znati da je ona sveta i morate tome naučiti svoju djecu. Da svaki zagonetni odsjaj u bistroj vodi jezera – priča događaje i sjećanja moga naroda. Žubor vode je glas oca mog oca.“

Ko god da daje izjave na temu „čije je ovo naše more“, i sa kojom god namjerom da to čini, nije li malo neoprezan ukoliko se ne osvrne na one koji su krvlju zalili ove obale, i time zapečatili „vlasništvo” za sva vremena.

A, da – zaboravio sam! Ima onih koji ne komuniciraju sa prošlošću. Budućnost u kojoj će blistati ljudi-mjehurići ovakva mišljenja ne priznaje.

Na kraju – šta reći? Samo i jedino to da će ispravnost činjenja i nečinjenja u ovom dobu prosuditi oni čije vrijeme tek dolazi. Reći će svoju riječ i o organizatorima i učesnicima svečanosti u Budvi i o njihovim najžešćim kritičarima, pa, najvjerovatnije, imaće svoje mišljenje i o ovom tekstu. Pokoljenja djela sude – zar ne?

Izvor: Dan