Goran Kiković: Srpska istorija u Crnoj Gori je zarobljena, istinom protiv falsifikata

Biti Srbin danas nije samo porijeklo, to je prihvatanje stava, obaveza i prava koja pripadaju i definišu Srpkinju i Srbina! Biti Srbin je način razmišljanja, način života, živjeti moralno, čuvati dostojanstvo, porodične vrijednosti i za iste se žrtvovati, ako je to potrebno, kazao je Goran Kiković, istoričar i predsjednik SO Berane u intervjuu za „Čajačanske novine“ u kome je još govorio o svom djelu „Srpski narod u Crnoj Gori kroz vjekove“, kao i o teškom položaju Srba u Crnoj Gori, te diskriminacije srpskog jezika.

Šta Vas je navelo, da tema knjige bude Srpski narod?

Ova knjiga je puna podataka koji svjedoče o tome da je savremena Crna Gora, dukljansko-montenegrinska antisrpska tvorevina, utemeljena na bezočnim falsifikatima i konstrukcijama izmaštanim u nekim zapadnim centrima moći. Smisao i cilj tog poduhvata je zatiranje cjelokupne istorije, tradicije i memorije srpskog naroda na ovom prostoru, te njegova nasilna asimilacija. Stoga su danas Srbi u Crnoj Gori obespravljeni u tolikoj mjeri da se slobodno može kazati da ne postoji narod u Evropi čija se prava tako brutalno gaze kao što je to slučaj sa srpskim narodom na ovom prostoru. Režim u Crnoj Gori nad srpskim narodnom sprovodi politiku aparthejda, odnosno politiku nacionalne, kulturne, duhovne i ekonomske diskriminacije, segregacije i obespravljivanja. Istorija u Crnoj Gori je zarobljena, preciznije zarobljene su istina i istorijske činjenice. Iz tog razloga je i nastala ova knjiga da podsjeti na jedini mogući stav: istorijskom istinom protiv falsifikata. Zato je u knjizi sve argumentovano, potkrijepljeno dokumentima.

Kakav je položaj Srpski narod imao u bivšoj Jugoslovenskoj Republici, a kakav ima danas?

Fenomen diktature u Crnoj Gori, kojoj je pečat dao dugogodišnji Titoistički režim, nametnuo je aktuelno mišljenje, nacionalističko kolektivno ludilo da “što se više odričete svog porijekla, imaćete bolje pozicije u sistemu laži, koja vodi ukidanju nacija, ali ne svih, već samo nepodobnih, a Srbi nijesu podobna nacija, jer su se često bunili kroz istoriju protiv nepravdi“, te se ovo doba mora smatrati najsramnijim perodom srpske istorije, jer baš iz tih razloga, dojučerašnji titoisti, sada kvaziljevičari, pobornici neoliberalne ideologije, realizuju volju svjetskih moćnika na štetu vlastitog porijekla, vjere, jezika kao osnove nacionalnog i ličnog identiteta. Tako je to definisao jedan od mojih recenzenata David Lalić.

Vlast, uspostavljena silom i policijskim terorom političke policije, zasnovana na ideološkoj manipulaciji hijerarhijski organizovanoj, nametnula je mit o Velikosrpskoj opasnosti, čime je potisnuta istina o genocidu nad Srbima, koji nikada nije kažnjen, pa je partijskom državnom represijom suzbijena svijest o značaju srpske tradicije u kojem nije dozvoljeno slobodno, kritičko mišljenje, već je stvoren poltronski mentalitet, kao realnost političkog zla, a srpska herojska epopeja proglašena genocidnom i “srpskim teritorijalnim ludilom“.

Da li smatrate da ćirilica ima svoje mjesto u Jeziku, ili je ona na neki način potisnuta?

Svi evropski narodi doživljavaju procvat ujedinjavanjem, nosioci društvene moći u Crnoj Gori, suprotno proklamovanim evropskim načelima, prisilno rade na dijeljenju i rasparčavanju srpskog duhovnog i jezičkog bića, svjesno tim činom slabe i potiru jedan od najstarijih jezika i najsavršenije pismo u Evropi. Stanje u kojem se nalazi i u koje je dovedena upotreba ćirilice u svakodnevnoj komunikaciji na prostoru Crne Gore alarmantno i zabrinjavajuće. Ćirilicom se pisalo od vremena Miroslavljevog Jevanđelja i Žitija Svetog Save, prve štamparije Crnojevića u kojoj se štampalo ćiriličnim pismom, i Sv. Petar Cetinjski i Njegoš i Marko Miljanov i Stefan Mitrov Ljubiša i kralj Nikola svi pismeni i učeni ljudi našega naroda koristili su se ćiriličnim pismom. Što znači da je ćirilično pismo i srpski jezik izraz naše hiljadugodišnje tradicije. Prva ćirilična štamparija na slovenskom jugu nastala je u Crnoj Gori. I pored nedaća i nevolja kroz koje je prolazio naš narod, porobljavanja, zuluma i okupacija raznih osvajača, kulturno degradiranih režima, srpski narod je kroz vjekove u svojoj kolijevci čuvao i njegovao svoju ćirilicu. Međutim, današnji okupator je globalna misao favorizovanja svih devijacija ljudskog društva (narkomanije, nasilja, homoseksualizma i bezbožništva), pa i borbe protiv tradicionalnih vrijednosti u koje spada i naša ćirilica. Danas se protiv nje bore zloupotrebom medija, izbacivanjem iz udžbenika, službenih dokumenata i opšte komunikacije prikazujući je kao retrogradnu i anahronu. Naš narod sve više podliježe toj sili i propagandi, i u opštoj letargiji gubi svoj identitet. Mi se samo zalažemo za poštovanje Ustava CG u kojem piše da su pisma ćirilica i latinica ravnopravni. Stoga se zalažemo za ravnopravnost ćirilice, koje je oduvijek bilo temeljni izraz našeg jezičkog, kulturnog i nacionalnog identiteta. Srpskim jezikom i ćirilicom smo se prepoznavali i prepoznavaćemo se na kulturnoj mapi svijeta. Zato borbu za očuvanje ugrožene ćirilice treba voditi u struci i nauci, lingvističkim krugovima, književnosti, u školama, javnim istupanjima, akcijama i tribinama, u svakom našem domu. Moja poruka je da je ćirilica naše trajanje i naša budućnost, naše ime i naše prezime. Čuvajući ćirilicu čuvamo duh predaka i budućnost potomaka, budimo dobri potomci kako bi sjutra bili čestiti preci.

Koji je u upotrebi jezik sa izgovorom, u Crnoj Gori?

Najdrastičniji primjer agresije na srpski jezik jeste krađa srpskog jezika! Da bi se ubijedili građani Crne Gore i svijet, kako postoji nekakva „crnogorska nacija“ stvara se takozvani „crnogorski jezik“. Zapravo se jedan dio ijekavskog dijalekta srpskog jezika pokušava proglasiti novim jezikom.

Radi se zaista o primitivnoj, ideološkoj, antinaučnoj konstrukciji čiji je jedini cilj izmišljanje novih crnogorskih ustanova i uništenje postojećih srpskih. Dopustimo li da se dijalekt ili provincijalizam proglasi jezikom, onda bismo dobili mnogo novih jezika u svijetu: američki, kanadski, meksički, brazilski, austrijski, novozelandski, južnoafrički, itd. Naravno da je ovo potpuno besmisleno i nijedna ozbiljna država ne bi sebi dopustila ovako nešto, ali ova naša je nešto drugo i zato nad srpskim jezikom i narodom sprovodi zločin (genocidnih razmjera i kapaciteta). Uzgred, međunarodne naučne i druge ustanove nažalost ćute pred ovakvim postupcima. Napomenimo da na staroslovenskom riječ „jezik“ znači „narod“.

Oni koji su u Crnoj Gori do sada bili Srbi, pa od sada ne žele da budu Srbi već Crnogorci, imaju pravo na takvo opredjeljenje, bez obzira koliko to besmisleno bilo. Ali, i obrnuto, to nikako ne daje za pravo onima koji žele da se odreknu svog porijekla i identiteta da kradu i otimaju ono što je autentično i neprikosnoveno, međunarodno priznato kao srpsko. A to je, na primjer, jezik. Oni koji se izjašnjavaju kao „Crnogorci“ i koji žele da imaju svoj registrovan „crnogorski jezik“, neka se već potrude da smisle novi jezik koji će se od svakog dijalekta srpskog jezika razlikovati za najmanje 50%.

Jezik je ogromno kulturno, umjetničko, etničko i civilizacijsko blago i kao takvo se mora pažljivo čuvati i njegovati. Srpski narod i država Srbija ne smiju dozvoliti otimanje i uništavanje srpskog jezika, na kojem su stvorena književna djela od svjetskog značaja neprocjenjive vrijednosti. Krađa jezika, znači i krađu književnih djela i usmenog predanja na tom jeziku.

Suština je da jedan jezik ne može imati više naziva i da se identitet jezika ne može mijenjati za dnevnopolitičke potrebe. Govor u Crnoj Gori se ne razlikuje ni po čemu od govora Srba u Republici Srpskoj i djelovima BiH, kao ni od govora Srba jugozapadne Srbije, odnosno Like, Korduna, Banije, itd. Govor u Crnoj Gori se od govora u Beogradu razlikuje samo po (ij)ekavici. Svi koji govore na pomenutim prostorima se savršeno “razumiju“ ili “razumeju“!

Stoga svi Srbi u Crnoj Gori i Srbiji i drugdje (kao i naučne, prosvjetne, državne i druge ustanove) su dužni da se bore protiv postojanja i priznanja takozvanog „crnogorskog jezika“. Crnogorski govor nije čak ni cio dijalekt (ranije objašnjeno), već samo lokalna interpretacija ijekavskog narječja, štokavskog dijalekta srpskog jezika. Oni koji tvrde drugačije su ili velike neznalice ili zlonamjerni demagozi. Po pomenutom pitanju nema nikakvog kompromisa. Nekome se može srpski jezik sviđati ili ne – može ga koristiti ili ne – ali niko nema pravo da vrši amputaciju srpskog jezika i da mu nasilno mijenja identitet, jer bi to značilo da se nasilno zavodi ideologija genocida, kao priprema za njegovo sprovođenje. Nažalost, ne bi bilo prvi put srpskom narodu da tako nešto doživi.

Evo i jednog ilustrativnog primjera: Njegošev „Gorski vijenac“ se u Crnoj Gori prevodi na takozvani „crnogorski jezik“!? Ovo je klasičan organizovani kriminal, koji podsjeća na kriminalne grupe koje ukradu automobil, obrišu serijske brojeve šasije i motora, ugraviraju nove lažne brojeve, a zatim prodaju takav auto.

Šta je Vaš moto kada pišete o ovakvim i sličnim temama?

Moto mi je borba za istorijsku istinu a evo zbog čega? Govoriti o nacionalnom identitetu Crnogoraca danas nije zahvalno, ali je neophodno potrebno. Cilj studije jeste – istorijskom istinom protiv falsifikata, pa je zato potrebno objasniti i definisati istinu, a pobiti falsifikate argumentima.

Crna Gora je u svojoj istoriji doživljavana i nazivana “srpskom Spartom“, “Pijemontom srpskog naroda i srpske krune“, “dragim kamenjem“, “buktinjom srpske slobode“ (…) Tako su je slikali najumniji i najviđeniji Srbi, poput Laze Lazarevića, Alekse Šantića, Sima Matavulja, Branka Radičevića i drugih. Ta i takva Crna Gora, zemlja Svetoga Petra Cetinjskog i Svetoga Vasilija Ostroškog, zemlja čojstva i junaštva, hrabrosti i poštenja, danas u najvećoj mjeri živi samo u sjećanjima, knjigama i pričama. Takva Crna Gora, dostojanstvena i dostojna poštovanja, časna i poštena je prestala da postoji nakon dolaska komunističkog režima na vlast 1945. godine. Tada dolazi do pokretanja tzv. crnogorskog pitanja, a nova nacija je rođena 01.05.1945. nakon objavljivanja teksta „O crnogorskom nacionalnom pitanju“ u listu “Borba“, autora književnika i političara Milovana Đilasa.

Tim činom su komunisti samo nastavili ono što su započele crnogorske ustaše – Sekula Drljević i Savić Marković Štedimlija. Od tada do današnjeg dana, u kontinuitetu, u Crnoj Gori traje akcija ubijanja duše i nacionalne svijesti Crnogoraca. Tada su to radili komunisti, a danas njihovi ideološki sljedbenici, koji se, doduše, jesu preobukli u nova odijela i zamijenili parole, ali je suština ostala ista. A suština se sastoji u rasrbljivanju, stvaranju lažne nacije, brisanju kolektivnog pamćenja i svijesti. Način rada je ostao isti. Razoriti narod u moralnom, duhovnom i nacionalnom smislu, izazivajući raskole i podjele u stanovništvu, sprovoditi ateizaciju i amoralizaciju.

Šta biste poručili narodu?

Biti Srbin danas nije samo porijeklo, to je prihvatanje stava, obaveza i prava koja pripadaju i definišu Srpkinju i Srbina! Biti Srbin je način razmišljanja, način života, živjeti moralno, čuvati dostojanstvo, porodične vrijednosti i za iste se žrtvovati, ako je to potrebno. Ovo su naši stari odlično znali, i to upražnjavali u praksi kroz život. Često su vodili težak život, ali su znali da je to jedini način da sačuvaju svoje dostojanstvo, svoje porijeklo i svoju vjeru. Zato i jesmo kroz istoriju bili proganjani, a tako je i danas, jer svijetu (zapadnom svijetu) smeta takav način života, smeta im čojstvo i junaštvo, smeta im ponos i dostojanstvo, smetaju im gusle!

Zato ostanimo ono što su nam bili preci. Poklonimo se našiim precima kako bismo im pokazali da ih nijesmo zaboravili i da su bili bolji od nas. A sada je na nama da naši potomci budu mnogo bolji nego što smo mi! Čuvajmo našu kulturu, tradiciju, istoriju, ne samo zbog nas, nego zbog naše djece, zbog naših pokoljenja, da ne budu sjutra tikva bez korijena!