Goran Petrović: Ostalo je samo čitanje

U Zvjezdanim dnevnicima Stanislava Lema, kada brodski kapetan, Ijon Tihi, ostaje bez posade i vremenom počinje da sumnja u to da uopšte postoji, on počinje uredno da vodi dnevnik. Ali nije pisanje ono što potvrđuje njegovo postojanje, jer kapetan ubrzo zapisuje sljedeće: “Brodski devnik ne može da čita sebe. Ja mogu. Dakle, ja postojim.” Na identičan način, čini mi se da u savremenoj srpskoj književnosti niko tako smjelo nije pisao o čitanju kao jedinoj potvrdi našeg postojanja kao što je to činio Goran Petrović. Mada smo kao zajednica iznenađeni i šokirani gubitkom, i mada bi u trenutku kada žalimo najpristojnije bilo reći “ostalo je samo ćutanje”, svjesni, prije svega, da Goran Petrović ponajviše pripada budućnosti srpske književnosti i da će se o njemu tek pisati, ipak, čini se, nakon njegovog odlaska – ostalo je samo čitanje.

Kao pisca, govorio je Goran Petrović, više ga određuju knjige koje nije napisao nego one koje jeste, isto kao što nas kao pojedince, narod ili civilizaciju više čini ono što nemamo, nego ono što imamo. Na pitanje koje se onda prirodno nameće – koga to srpska književnost više nema, i kako je upravo to odsustvo (sada) na najintenzivniji način oblikuje, možda najbolje govori dominantan osjećaj svih onih koji su imali, prije svega, čitalačku privilegiju da se susretnu sa Petrovićevom prozom, osjećaj koji kaže da nas je napustio neko – bližnji.

Svaki gubitak je uvijek poziv na sjećanje, ali kada govorimo o Goranu Petroviću, gubitak ovog pisca je onakav kakav je bio i poetički manir njegove proze – poziv na ponovna čitanja. Jer čitanje je poduhvat u kojem se susrećemo sa bližnjim, sa piscem koji nam je pokazao da Sitničarnica “Kod srećne ruke”, Opsada crkve Svetog Spasa, Atlas opisan nebom, to nisu knjige, to su prostori nastanjeni duhovima, onom tihom Homerovom većinom koja nas je oblikovala i prije nego što smo je, možda, bili svjesni. Nisu djela Gorana Petrovića obilježena “aleksandrijskim sindromom”, koliko je to jedno čvrsto, aleksandrijsko vjerovanje – ako se naslonimo na tradiciju i dopišemo je, u tom zbiru sigurno postoji makar najmanja rečenica, koja daje smjer našem postojanju, makar jedno odškrinuto vidjelo kroz koje možemo da zavirimo u smisao prošlog, sadašnjeg ili budućeg, kao što to činimo u Opsadi.

Petrovićeva književnost teče kao onaj Šulcov bočni kolosjek života, ništa manje autentičniji ili životniji, štaviše, u savremenoj srpskoj prozi Goran Petrović je na najljepši način pokazao da književnost nikada nije bila zadovoljna time da bude samo književnost – ona želi da bude sam život, u kojem možemo da se susretnemo, učinimo bliskim i prepoznamo. U samom srcu tog umjetničkog i životnog transponovanja je imaginacija, toliko snažna i živa, da nam se nerijetko činilo da, baš kao i junaci Sitničarnice, doživljavamo smrt – nakon pročitane (ili naglo prekinute) priče. Štaviše, neobjašnjiv je ali uporno prisutan osjećaj da će ovaj veliki volšebnik srpske književnosti, u svim budućim čitanjima, posmatrati “iza linije horizonta” kako se svi polako pretvaramo u njegove junake – oni koji pažljivo prate, ali i ostavljaju tragove po tekstu, opsjednuti čitanjem i smislom kao samo drugačijim oblicima ljubavi, ali oni koji čitanjem priča, kao u Atlasu, izgone Prazninu.

Ako se posljednjih decenija intenzivno dokazivalo da je odlika važne i vrhunske književnosti, između ostalog, i zavođenje čitaoca na ponovna čitanja (u maniru Nabokova koji je pisao da mi svakako ne možemo da čitamo knjigu, već – iščitavamo), Petrovićeva proza je komunicirala na najdublji način upravo sa iščitavanjima, onim palimpsestnim, u kojem smo prilikom prvog čitanja romana imali dobro poznati Turnijeov osjećaj – kao da ga, zapravo, čitamo po drugi put. Ali Petrovićeva proza činila je da imamo osjećaj da mi ne čitamo nju, koliko ona nas: sve naše pretpostavke, predrasude, iskliznuća, pa i slabosti s kojima ulazimo u tekst bivaju preoblikovani ili preispitivani. To su romani i zbirke priča koje podstiču razgovore koje vode ka tekstu, ali i ka sebi, dodirujući ono najdublje ljudsko iskustvo, i ne uzmičući pred njegovom kompleksnošću.

Čitanje Gorana Petrovića uvijek je podrazumijevalo jednu neizbježnost: saradnju sa duhovnim vertikalama i jezgrima. Cijela Opsada je, čini se, jedna velika poema o stradanju, ali ponajviše o duhu koji je neuništiv, duhu kao posljednjoj odbrani.

“Moje spasenje”, kaže Alberto Mangel u esejima Pakujem svoju biblioteku, “moglo bi da zavisi od toga što sam pročitao knjige Ričarda Utrama, Vilijema Sarojana, Džen Moris, Olge Sedakove”. U identičnom maniru, mogli bismo reći – naše spasenje moglo bi da zavisi od toga što smo pročitali knjige Gorana Petrovića.

mr Maja Simović